Izmir
Izmir (turski: İzmir, osmanski turski: إزمير , grčki: Ιζμίρ [Izmír]); također Smirna, (grčki: Σμύρνη [Smýrni] ili Σμύρνα [Smýrna], turski: Smirni ili Smirna) je grad i luka na obali Egejskog mora, upravno središte istoimene pokrajine u zapadnoj Turskoj. Izgradnjom željezničkih pruga u drugoj polovici 19. stoljeća, koje ga vežu s bogatim zaleđem, Izmir je postao važna trgovačka luka. Suvremeni je Izmir glavna turska izvozna luka i druga po izvozu iza Istanbula. Živo je prometno čvorište s međunarodnim aerodromom. Sveučilište je osnovano 1955. Arheološki muzej. Izmir se ubraja među vodeća industrijska središta u zemlji. Brodogradnja, metalna, tekstilna i prehrambena industrija, rafinerija nafte, obrada kože, proizvodnja cementa. Međunarodni sajmovi. U okolici rudnici ugljena. Turizam, oko 55 km jugoistočno od grada nalazi se antički Efez.
İzmir
| |
---|---|
Pogled na grad | |
Nadimak: (tr) Ege'nin İncisi Egejski biser | |
Koordinate: 38°26′N 27°09′E / 38.433°N 27.150°E | |
Država | Turska |
Regija | Egej |
Regija | Provicija İzmir |
Vlast | |
- Gradonačelnik | Tunç Soyer (CHP) |
Površina | |
- Ukupna | 7340 km² |
Stanovništvo (2014) | |
- Urbano područje | 2,847.691 |
- Područje utjecaja | 4,113.072 |
Vremenska zona | UTC+2 (UTC+3) |
Poštanski broj | 35xxx |
Pozivni broj | (+90) 232 |
Službene stranice www.izmir.tr | |
Karta | |
Etimologija
urediToponim "Smirna" ("Smyrna" starogrčki) znači "mira" (aromatična biljka od čijih bobica se proizvodi balzam smirta), zbog prisutnosti tog žbunja na području gdje je podignut grad.
Izmir je tursko ime, koje se službeno koristi tek od 1930[1], dok se u večini evropskih jezika koristi tradicionalni naziv Smirna (npr. tal.: Smirne, franc. Smyrne, špan. port., katal.: Esmirna, engl.: Smyrna arm.: Zmyurnia). Izmir je vjerojatno nastao skraćivanjem imena s dodanim prefiksom Is- i promjenom fonema S u Z kao što se dogodilo s Konstantinopolijem (danas Istanbul) ili Nikea (sada Iznik).
Povijest
urediSmirna spada među najstarije gradove u svijetu sa 2.700 godna dugom historijom, a kao naselje postoji oko 5.000 godina. Prvo ljudsko naselje smješta se u III millenij pr.n.e.. Arheolozi smatraju da se njen razvoj podudara s razvojem Troje. Oko 1500. pr.n.e.. okupirali su ju Hetiti, ali s padom Troje i glavnog grada Ḫattuša hetitsko carstvo pada u krizu.
Antičko doba
urediU VIII st. pr.n.e.., Smirna prelazi pod kontrolu Mileta, kada Smirna utemeljuje mnoge kolonije na istočnoj obali Mediterana (današnji Libabon i Sirija), Grčke te duž obale Crnog mora, što ju čini živim i bogatim trgovačkim gradom. Godine 699. pr.n.e. čini dio Jonskog saveza u Maloj Aziji (Ιωνία, Jonija, starogrč. naziv za Anatoliju) te s drugim eolskim gradovima dodekapolis sa sjedištem kraj svetilišta Apolona Grineja.Godine 688. pr.n.e. grad su zauzeli Jonjani iz Kolofona. Prestaje biti pod utjecajem Kume, grada posvećenog uzgoju vinove loze, u kome se štovao kult Dioniza, prikazanog na kovanicama od 320.pr.n.e..[2]
Ovaj prosperitetni grad izaziva interes Perzijanaca, koji ga okupiraju i time izazivaju njegovu stagnaciju propadanje. Obnovio ga je Aleksandar Veliki 333. pr.n.e., da bi 133.pr.n.e. došao pod vlast Rimljana. Snažan potres je 178. g. n.e. razorio Smirnu, pa car Marko Aurelije naređuje njegovu obnovu.
Bizantsko doba
urediPod Bizantskim carstvom razvoj Smirne je stagnirao prvenstveno zbog važnog razvoja obližnjeg Efez. Obnova srednjovjekovne trgovine (prije svega luksuzne robe) pod makedonskim carevima (867-1057.) učinila je Smirnu izuzetno važnom zahvaljujući svom strateškom položaju. Godine 1076. osvojili su je i toliko opustošili Turci Seldžuci da se grad nije uspio oporaviti niti nakon nakon povrata Komnena 1098. godine.
Đenovljani su zavladali Smirnom 1261. g., kada se stvara i mala đenovska kolonija. Nakon toga ustupaju je Vitezovima hospitalierima (1320-1402.), a naposljetku je 1424. okupiraju Turci Osmanlijei, koji je drže više od pet stoljeća.
Osmanlijsko doba
urediPod osmanlijskom dominacijom Smirna postaje važno trgovačko središte, čvorište karavanskih putova iz Azije i mediteranskih pomorskih ruta. Njena populacija je bila tipičan model osmanlijskog društva, multietnička, multikonfesionalna i poliglotska. Sami Turci su je zvali gâvur Smirni, tj. "nevjernička Smirna",[3] s obzirom na visok postotak nemuslimana (Grci, Armenci, Jevreji, Levantini) koji su živjeli u gradu. Prema osmanlijskom popisu stanovništva iz 1893. g., oko pola građana su bili muslimani, a Grci su bili najveća 'manjina'.
Sporazumom u Sèvresu (1920), kao posljedica osmanlijskog poraza u prvom svjetskom ratu dodjeljuje se Grčkoj upravljanje Smirnom. Nakon Grčko-turskog rata (1919–1922) i poraza Grka kod Dumlupinara, u grad ulaze trupe radikalnog nacionaliste Mustafe Kemala nazvanog Atatürk (1922.) te danima vrše masakr nad Grcima i Armencima, a Smirna je spaljena kad je uništen najveći dio starog grada. Za vrijeme požara, devastacije i pljačkanja, kršćansko je stanovništvo pokušalo pobjeći morem, pokušavajući dostići do brodova Antante koji su bili na kraju luke. Samo ih je malo uspjelo pobjeći od genocida, od onog što je W.Churchill definìrao "paklenom orgijom", i našlo utočište u Grčkoj.[4]
Spomenici i znamenitosti
urediSmirna je turistički grad ahvaljujući blagoj zimskoj klimi i brojnim kulturno-povijesnim lokalitetima.
Pored muzeja, znameniti su: agorà koju je dao izgraditi Marco Aurelije, crkva agios Polikarp, pokriveni bazar (Kemeraltı), bogata đamijama i sinagogama i raznim parkovima.
U okolici se nalaze mnogi stari gradovi, neki jako poznati, među kojima Efes, Laodicea, Filadelfia, Sardi, Tiatira i Pergamon koji skupa sa Smirnom čine Sedam crkva koje citira apostol Ivan u knjizi Apokalipse.
Muzeji
uredi- Arheološki muzej
- Etnografski muzej
- Muzej povijesti i umjetnosti
- Agorà
- Kadifekale
- Pomorski muzej
- Muzej umjetnosti i skulpture
- Muzej umjetnosti Selçuk Yaşar
- Muzej gradske povijesti Ahmet Priştina
- Muzej povijesti trgovine Smirne
- Kuća muze Latife Hanım
- Dom Uşakizade
- Željeznički muzej Smirne
Gradovi-prijatelji
urediReference
uredi- ↑ Antonello Biagini (2002). Storia della Turchia contemporanea. Milano: Bompiani. ISBN 978-88-452-4461-2.
- ↑ Il commercio greco arcaico. Cahiers du Centre Jean Bérard. Napoli: Publications du Centre Jean Bérard. 1979. DOI:10.4000/books.pcjb.985. Pristupljeno 8.12.2020.
- ↑ Jania Sarno (2008). Le icone che danzano: transe, musica e firewalking negli Anastenaria greci all'epoca del postmoderno. Lucca: LIM (Libreria Musicale Italiana). str. 161. ISBN 978-88-7096-529-2.
- ↑ Marjorie Housepian Dobkin (1971). Smyrna 1922: The Destruction of a City. New York: Newmark Press. ISBN 0-9667451-0-8.