Religija u SFRJ
Na prostoru Jugoslavije državni ateizam je predstavljao dio službene državne politike u doba vladavine Komunističke partije Jugoslavije od 1945. do 1990. Javno poricanje, pa i suzbijanje religije se opravdavalo činjenicom da vjerske razlike ističu razlike između jugoslavenskim narodima i narodnostima, te tako podstiču nacionalizam i šovinizam te potkopavaju bratstvo-jedinstvo. Katolički i pravoslavni kler su također bili optuživani za suradnju s "okupatorom i domaćim izdajnicima" u drugom svjetskom ratu pa se ispovijedanje vjere smatralo implicitnom podrškom poraženim i neprijateljskim političkim opcijama.
Jedna od najtipičnijih značajki posleratnog razdoblja u Jugoslaviji bila je antireligijska kampanja. Osobito se grubo postupalo s Katoličkom crkvom zato se smatralo da je veći dio njezina klera surađivao s ustašama i italijanskim i njemačkim okupatorom.[1] Neke su crkve uništene, a samostani i sjemeništa zatvoreni. Pravoslavna crkva je prošla nešto bolje, iako je u prve tri-četiri godine izvršen snažan pritisak na njene institucije. Poticano je osnivanje društava pravoslavnih svećenika da bi Komunistička partija mogla posredno utjecati na crkvu.[2]
Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog zakona. Godine 1950. donesen je zakon kojim je ženama zabranjeno nositi feredže. Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviški redovi. Zatvorena je i muslimanska tiskara u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udžbenike u Jugoslaviji.[1] Medutim, neke od tih mjera potajno su se kršile: i dalje su bili u optjecaju islamski tekstovi, djeca su se poducavala u džamijama, derviški su redovi djelovali u privatnim kucama, a studentska organizacija "Mladi muslimani" odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih članova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.[3] Službeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u šezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslavenska je muslimanska zajednica postala tada oruđe Titove "nesvrstane" vanjske politike.[1] Njeni predstavnici su nastupali kao predstavnici muslimana na skupovima zemalja Trećeg svijeta, a muslimansko porijeklo je postalo preporuka za napredovanje u jugoslavenskoj diplomatskoj službi.
Godine 1956. počeo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira, dijelom iz turističkih razloga a dijelom i zato što su izmedu višeg pravoslavnog sveštenstva i države uspostavljeni nešto nježniji odnosi.[4]
Kasnije se državni ateizam ispoljavao kroz implicitne oblike. Izvršena je potpuna sekularizacija javnog života - u školama je ukinut vjeronauk, a iz školskih udžbenika izbačen vjerski sadržaj i umjesto toga promicana kritika religije. Vjerski sadržaji su također prognani iz medija, a čak su se prestali slaviti i vjerski blagdani kao Uskrs, Božić i Bajram.
Povezano
urediIzvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 1,2 Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
- ↑ Chadwick, Christian Church in the Cold War, str. 37.
- ↑ A. Popovic, L 'Islam balkanique, str. 347-353.
- ↑ McFarlanc, Yugoslavia, str. 79.
