Nisim Albahari (Tešanj, 1916Sarajevo, 1991), učesnik Narodnooslobodilačke borbe (NOB), narodni heroj Jugoslavije, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine.

Nisim Albahari
Nisim Albahari
Datum rođenja(1916-01-28)28. 1. 1916.
Mesto rođenjaTešanj
Austro-Ugarska Monarhija
Datum smrti1992. (dob: 75 - 76)
Mesto smrtiSarajevo
SFR Jugoslavija
Član KPJ od1935.
Učešće u ratovimaDrugi svjetski rat (NOB)
Narodni heroj od27. 11. 1953.

Biografija uredi

Nisim Albahari je rođen 28. 1. 1916 godine u Tešnju u jevrejskoj porodici Avrama Albaharija.[1] U višim razredima gimnazije, koju je završio u Sarajevu], došao je u dodir sa revolucionarnom omladinom i učestvovao je u raznim njenim kulturnim, sportskim i političkim akcijama.

Posle završetka škole radio je, kao privatni nameštenik, u Sarajevu, gde je istovremeno nastavio i revolucionarnu aktivnost. Posebno se isticao u radu klasnog sindikalnog pokreta u Savezu privatnih namještenika i u SBOTIČ-u. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1935, a sledeće godine osuđen je na jednogodišnju robiju koju je izdržao u Sarajevu, beogradskojGlavnjači“ i na Adi Ciganliji.[1]

Posle povratka s robije, 1937 godine, ponovo se posvećuje u partijskom radu, a u aprilu 1940 godine, posle povratka s odsluženja vojnog roka, postao je član Mesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Kao poznati partijski uhapšen je i poslat u koncentracioni logor u Ivanjicu, decembra 1940. godine, gde je ostao sve do 29. 3. 1941 godine.[1]

Posle okupacije Kraljevine Jugoslavije Nisim je, kao član Mesnog komiteta, bio aktivan u organizovanju ustanka u Sarajevu i okolini. Radio je na prikupljanju oružja i sanitetskog materijala, jačanju partijskih organizacija. Kasnije je radio na formiranju prvih partizanskih odreda u okolini Sarajeva. Bio je zamenik političkog komesara Semizovačke čete.[1]

Prilikom organizovanja partizanskih odreda na sektoru Vareš-Breza, zarobljen je u okolini Vareša i doveden je u ustaški zatvor u Sarajevu. Posle žestokog mučenja, pred samo streljanje, uspio je da, zajedno sa Isom Jovanovićem, sekretarom PK KPJ za BiH, Milutinom Đuraškovićem i Vasom Miskinom, pobegne iz zatvora i da prebaci se na oslobođenu teritoriju Romanije.[1]

Po dolasku na Romaniju, postavljen je za sekretara Okružnog komiteta KPJ za Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije (NOP) odred „Zvijezda“, gde se istakao i kao borac. U toku Narodnooslobodilačkog rata prošao je mnoge borbe i jedinice, bio je: zamenik političkog komesara čete i bataljona u Šestoj istočno-bosanskoj brigadi, sekretar Okružnog komiteta KPJ za Romaniju, član Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu, šef odeljenja OZNE za oblast Trećeg korpusa i dr.[1]

Posle oslobođenja Jugoslavije, završio je Visoku školu političkih nauka u Beogradu i nalazio se na raznim odgovornim dužnostima. Bio je izvesno vreme predsednik Saveza sindikata Sarajeva, član PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu i Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Bosne i Hercegovine (KP BIH), od osnivačkog kongresa 1948 godine.

Više od deset godina bio je u Centralnom komitetu načelnik Uprave za kadrove, član Izvršnog komiteta CK KP BiH. U više saziva biran je za poslanika Republike i Savezne skupštine. Bio je ministar rada, u Vladi SR Bosne i Hercegovine, sekretar Izvršnog vieća, sekretar Skupštine SR Bosne i Hercegovine, predsednik Organizaciono-političkog veća Skupštine SR Bosne i Hercegovine i član Saveta federacije.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941 i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. 11. 1953 godine.[1]

Memoari uredi

Napomenuo bih još jedan interesantan razgovoru susretu sa sovjetskim oficirima, majorom Nikolajem Jemeljanovim, ljekarom i predstavnikom Crvene armije pri Štabu 3. korpusa JA u Tuzli. Bio je prijatna i solidna ličnost, bez nadmenosti. Sjećam se da je tada u Tuzli operisao grlo drugu Maji. Jednom dok smo sjedili u Štabu Korpusa, pita on mene: »Imate li vi u OZN-i mnogo posla, imate li mnogo slučajeva samoranjavanja vojnika radi izbjegavanja borbi na frontu?« Ja sam ga začuđeno pogledao i rekao da mi nemamo ni jedan slučaj, da su naši borci svi dobrovoljno stupili u NOV. Potom sam ja upitao: »Zar u Crvenoj armiji ima takvih slučajeva?« »Eh, druže Nisime, kako je velika naša zemlja i kako se velik broj vojnika nalazi u Crvenoj armiji, pa eto ima i takvih koji izbjegavaju borbu.« Poslije ovoga razgovora često sam razmišljao o tome, i još više se sam uvjeravao kako je naša revolucija duboko patriotski prožela dušu našeg naroda i stvorila tako divnu oslobodilačku vojsku.[2]

Odlikovanja uredi

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Jaša Romano, 1980, str. 313
  2. Nisim Albahari: Formiranje Odsjeka zaštite naroda i borba sa snagama kontrarevolucije, Tuzla u radničkom pokretu u revoluciji, knjiga III, Univerzal, Tuzla 1987.

Literatura uredi

  Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.
  • Narodni heroji Jugoslavije”. Beograd: Mladost. 1975. 
  • Amir Brka: Nisim Albahari, tragični revolucionar. Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.