Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma, Sjevernoatlantski savez ili Sjevernoatlantski pakt, poznatiji po akronimu NATO (engleski: North Atlantic Treaty Organisation, NATO; francuski: Organisation du Traité de l'Atlantique Nord, OTAN) jest međunarodna organizacija vojno-političke prirode, osnovana je 1949. potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Washingtonski sporazum) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka.

Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma
North Atlantic Treaty Organisation
Organisation du Traité de l'Atlantique Nord
NATO flag.svg
NATO-ova zastava
Plavo-članice
NATO-ove države članice
Sjedište Bruxelles, Belgija
Broj članica
Službeni jezici engleski i francuski
Glavni tajnik Jens Stoltenberg
Datum osnutka 4. 4. 1949.
Službeno mrežno mesto www.nato.int

Ključna odredba u Sjevernoatlantskom sporazumu glasi:

Wikiquote „Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.“
()

Osnova sjevernoatlantskog pakta, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Ugovor priznaje i podržava njihova pojedinačna prava, kao i njihove međunarodne obaveze u formalnom skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedničkog napada i obrane te zahtiijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom.

Političko središte Pakta i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća jest u Bruxellesu, u Belgiji.

PovijestUredi

Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata Evropa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka – kapitalistički i socijalistički pod utjecajem Sovjetskog Saveza. I dok se Moskva 1945. i 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., Iako Savenici nemaju namjeru povući se iz okupiranih dijelova Evrope smeta im što se sovjetska vojska nema namjeru povući pa stvaraju hladnoratovsku propagandu da Sovjeti imaju namjeru krenuti i dalje kao izliku za osnivanje vojnog pakta.

U ratom razrušenoj Europi širenje komunističke ideje moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izbijanje spontanih revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim i radničkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u Grčkoj, gdje su grčki partizani, predvođeni Komunističkom partijom oslobodili svoju zemlju na što britanske trupe (prema podjeli u Jalti) okupiraju Pirej i Atenu te 1946. započinje građanski rat. Iako su britanske i grčke desničarske snage kojima se kasnije pridružuju i trupe SAD-a do kraja 1949. porazile i istjerali grčke partizane, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Europi ideje komunizma lako mogle proširiti. Na izborima u Italiji 1947. pobjeđuje Komunistička partija Italije pa američke tajne službe falsificiraju izbore i postavljaju desničare (demokršćane) na vlast. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kao Marshallov plan. U naredne će četiri godine Sjedinjene Američke Države evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.

Drugi način širenja socijalizma bio bi znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, skoro sve evropske države koje nisu bile pod sovjetskim utjecajem, provele su demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez, SAD i Velika Britanija nisu izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih nastavljaju jačati. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoevropskih država, 24. lipnja 1948. SSSR je započeo blokadu zapadnog Berlina okupiranog od strane zapadnih saveznika. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja Drugog svjetskog rata i trajat će sve do 11. svibnja 1949. Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke, a s druge, formiranje velikog ratničkog saveza koji će Zapadnu Evropu štititi od navodne sovjetske najezde.

Svojevrstan početak pakta bio je Briselski sporazum kojem su 17. ožujka na inicijativu V. Britanije pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg i Nizozemska. Cilj je bio razvijanje zajedničkih vojnih sustava i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim antikapitalističkim prijetnjama tzv. nacionalnoj sigurnosti. Sjedinje Američke Države i Kanada se nameću s ciljem tutorske uloge nad Zapadnom Evropom stvaranjem novog vojnog pakta, utemeljenog na zajedničkim obavezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Salazarov diktatorski režim u Portugalu da se uključe u taj pakt. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. IV 1949. godine u Washingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši pakt kako bi se suprotstavile socijalističkom dijelu svijeta, te sprečavale širenje socijalizma na ostali dio Evrope. Tako je stvoren ideološko ratni pakt nazvan Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

S vremenom se sve više zemalja stavlja pod pakt u cilju širenja i zaštite kapitalističkog poretka te očuvanja socijalnog mira u svojim državama. Tako se u NATO pakt 1952. uključuje Grčku i Tursku, tri godine kasnije, 1955., i Saveznu Republiku Njemačku, a 1982. Španjolsku..

Ne želeći svoje oružane snage, a prije svega nuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO pakta, francuski je predsjednik Charles de Gaulle u veljači 1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO pakta, te od tada nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama (Sjevernoatlantsko vijeće). Bio je odraz de Gaulleve želje da se Francuska oslobodi dominacije SAD-a te time da ima središnje mjesto u formiranju evropske politike, kako se više nikad ne bi ponovila 1914. i 1939. godina. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Evropi kada Nato ostaje jedini vojni pakt, ali i u svijetu temeljito drukčijih u odnosu na šezdesete godine prošlog stoljeća, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prisiljen je da Francusku vrati i u vojne strukture Pakta.

ProširenjeUredi

Padom Berlinskog zida NATO se našao pred novim izazovom. Prestankom postojanja Varšavskog saveza (osnovanog kao odgovor na osnivanje NATO-pakta), a raspao se i Sovjetski Savez, trebala bi nestati potreba za NATO paktom. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a pokušavale su se povijesno opravdavati. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, objektivni analitičari smatraju kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja na naoružanje, ali ubrzo se jasno pokazala sama suština osnivanja i postojanja NATO pakta.

Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali poticanjem etničkih netrpeljivosti novih nacionalističkih vlasti. Građanski ratovi na tlu Jugoslavije su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a sijan je i strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza zaključile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje u cilju širenja Pakta u istočnu Evropu.

Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih snaga, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor.

Nakon pada socijalizma i nastavka Hladnog rata, Sjevernoatlantski pakt se kroz projekt naziva Partnerstvo za mir širi

na zemlje članice nekadašnjeg Varšavskog ugovora, na nesvrstane zemlje Jugoslavije i neutralnu Finsku i to ultimativnim uvjetovanjem da za ulazak u EU se treba najprije staviti pod kišobran oružanog pakta, iako tada ni Finska ni Austrija nisu bile u NATO-paktu. Tako su članicama Pakta 1999. godine postale Finska, Češka, Mađarska i Poljska. Nakon prve tri postsocijalističke pridružnice pod Pakt 2004. godine dolaze Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka te bivše zemlje Sovjetskog Saveza: Estonija, Litva i Latvija, a pozivnicu na samitu u Bukureštu 2008. godine upućene su Hrvatskoj i Albaniji, koje su ušle već sljedeće, 2009. godine, dok se Crna Gora ušla pod Pakt 2017. godine.

Od 1999. godine sve vrbovane države članstvo sudjeluju u Akcionom planu za članstvo koji nudi praktične savjete i pomoć da se države što bolje pripreme za ulazak u Pakt.

Strategija za dvadesete godine 21. stoljećaUredi

NATO-ovo vijeće mudraca donijelo je 2020. strategiju djelovanja saveza u ovom desetljeću, u čijem je fokusu, osim Rusije, sad i Kina.

Vojne operacijeUredi

Države članiceUredi

 
NATO-ovo proširenje

Danas Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora ima 30 država članica.

Države osnivačice su dvanaest država koje su 4. travnja 1949. u Washingtonu potpisale Sjevernoatlantski ugovor:

Savezu je naknadno pristupilo još sedamnaest država, u sedam krugova proširenja:

 
NATO-ovo proširenje na evropskoj karti

Organizacijska strukturaUredi

Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori.

Sjevernoatlantsko vijećeUredi

 
Sastanak na vrhu Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a 2002. u Pragu

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council, kratica NAC) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoje ovlasti (članak 9. Ugovora). Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također sastoji i na višim razinama koje obuhvaćaju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova, ministre obrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvješćima i preporukama koje pripremaju podčinjena povjerenstva. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema naputcima svojih vlada.

Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasovanja niti se odluke donose većinom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obvezati državu koja u njezinom donošenju nije sudjelovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Pripreme za rad Vijeća vrše podčinjeni odbori; odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a.

Odbor za obrambeno planiranjeUredi

Odbor za obrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee, kratica DPC) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora sudjeluju sve države članice. Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema veći broj podređenih odbora, među kojima je najvažniji Odbor za obrambenu reviziju (eng. Defence Review Committee, kratica DRC) koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga unutar NATO-a i poručava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu.

Skupina za nuklearno planiranjeUredi

Skupina za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group, kratica NPG) sastoji se od ministara obrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje. Unutar Skupine raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Skupinom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG (eng. NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava država koje sudjeluju u NPG, članova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokoj razini (eng. High Level Group, kratica HLG) visoko je savjetodavno tijelo NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ovom skupinom predsjedavaju SAD.

Civilna organizacija i struktureUredi

  • Stalni predstavnici i nacionalna izaslanstva
  • Glavni tajnik
  • Međunarodno osoblje

Vojna organizacija i struktureUredi

  • Vojni odbor
  • Vojno-zapovjedna struktura
    • Savezničko zapovjedništvo za operacije
    • Savezničko zapovjedništvo za transformaciju
  • Međunarodno vojno osoblje

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 nato-otan.org[mrtav link] pristupljeno 12.8.2009.
  2. slovenia.si Arhivirano 2009-09-05 na Wayback Machine-u pristupljeno 12.8.2009.
  3. 3,0 3,1 america.gov pristupljeno 12.8.2009.

LiteraturaUredi

  • Aus Politik und Zeitgeschichte 15–16/2009: NATO (Portable Document Format; 2,5 MB)
  • Sebastian Bruns: Herausforderungen für NATO-Marinen in Zeiten der Euro- und Wirtschaftskrise. Kieler Analysen zur Sicherheitspolitik Nr. 32, Dezember 2012 (PDF; 1,0 MB).
  • Matthias Blazek: Die Geschichte der NATO in Fontainebleau, in: F-Flagge – Magazin für den Fernmeldering e.V., 37. Jg., Nr. 3/2010, S. 49 ff.
  • Andreas Buro und Martin Singe: Expansion und Eskalation: 60 Jahre NATO. In: Blätter für deutsche und internationale Politik, Ausgabe 04/2009, S. 53–63
  • Bastian Giegerich: Die NATO (= Elemente der Politik). Springer VS, Wiesbaden 2012, ISBN 978-3-531-18409-8.
  • Chrisitan Greiner, Klaus A. Maier, Heinz Rebhan: Die NATO als Militärallianz. Strategie, Organisation und nukleare Kontrolle im Bündnis. 1949 bis 1959 (= Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 4). Im Auftrag des Militärgeschichtlichen Forschungsamtes hrsg. von Bruno Thoß, Oldenbourg, München 2003, ISBN 3-486-56757-8.
  • Gunter Hauser: Die Nato – Transformation, Aufgaben, Ziele. Frankfurt am Main 2008, Peter Lang, ISBN 978-3-631-57367-9
  • Winfried Heinemann: Vom Zusammenwachsen des Bündnisses. Die Funktionsweise der NATO in ausgewählten Krisenfällen 1951–1956 (= Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 1). Oldenbourg, München 1998, ISBN 3-486-56368-8.
  • Mary Ann Heiss, S. Victor Papacosma (Hrsg.): NATO and the Warsaw Pact – Intrabloc Conflicts. Kent State University Press, Kent 2008, ISBN 978-0-87338-936-5
  • Ulrich B. Keilmann: Die NATO-Infrastruktur unter besonderer Berücksichtigung der Schiedsinstanz (Board of Arbitration). Johannes Gutenberg-Universität Mainz: Dissertation 1997
  • Heinz Magenheimer: Die Verteidigung Westeuropas. Doktrin, Kräftestand, Einsatzplan. Eine Bestandsaufnahme aus Sicht der NATO (= Reihe Bernard & Graefe aktuell, Band 42). Bernard & Graefe Verlag, Koblenz 1986, ISBN 3-7637-5345-1.
  • Klaus A. Maier, Norbert Wiggershaus (Hrsg.): Das Nordatlantische Bündnis 1949–1956 (= Beiträge zur Militärgeschichte. Band 37). Im Auftrag des Militärgeschichtlichen Forschungsamtes, Oldenbourg, München 1993, ISBN 3-486-55967-2.
  • Inna Melnykovska und Rainer Schweickert: Die NATO und die Ukraine. In: Osteuropa. 9/2009, S. 49 ff.
  • Heiko Reiter: Die neue Sicherheitsarchitektur der NATO. Vom Verteidigungsbündnis zur Interessengemeinschaft. In: Kritische Justiz 2007, S. 124–143
  • Lothar Schröter: Die NATO im Kalten Krieg. Die Geschichte des Nordatlantikpaktes bis zur Auflösung des Warschauer Vertrages. Kai Homilius Verlag, Berlin 2009;
  • Sascha Thamm: Institutionelle Reaktionen der NATO auf die Krisen des Bündnisses. Von der Gründung bis zum NATO-Doppelbeschluss. Der Andere Verlag, Osnabrück 2002.
  • Johannes Varwick, Wichard Woyke (Hrsg.): Die Zukunft der NATO. Transatlantische Sicherheit im Wandel. 2. Auflage, Leske + Budrich, Opladen 2000, ISBN 3-8100-2905-X.
  • Johannes Varwick (Hrsg.): Die Beziehungen zwischen NATO und EU. Partnerschaft, Konkurrenz, Rivalität? Barbara Budrich, Leverkusen 2005, ISBN 3-938094-10-9.
  • Andreas Wenger, Christian Nuenlist, Anna Locher (Hrsg.): Transforming NATO in the Cold War – Challenges beyond deterrence in the 1960’s. Routledge, London 2007, ISBN 978-0-415-39737-7
  • Norbert Wiggershaus, Winfried Heinemann (Hrsg.): Nationale Außen- und Bündnispolitik der NATO-Mitgliedstaaten (= Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 2). Oldenbourg, München 2000, ISBN 3-486-56489-7.

Vanjske vezeUredi