Manojlo II Paleolog

Manojlo II Paleolog (grčki: Μανουήλ Β΄ Παλαιολόγος) (Konstatinopolis, 27. jul 1350. - Konstatinopolis, 21. jul 1425.) bio je vojnik, političar i bizantski car od 1391. do svoje smrti 1425.[1]

Manojlo II Paleolog
Μανουήλ Β΄ Παλαιολόγος
Crtež Manojla Paleologa
Bizantski car
Vladavina 1391. - 1425.
Prethodnik Helena Dragaš
Nasljednik Janis VIII Paleolog
Supruga Helena Dragaš
Djeca
Konstatina Paleolog
Janis VIII Paleolog
Teodor Paleolog (despot Moreje)
Andronik Manojlov Paleolog (despot Soluna)
Mihaela Paleolog
Konstantin XI Paleolog
Dimitrije Paleolog (despot Moreje)
Toma Paleolog (despot Moreje)
Izabela Paleolog (vanbračna kći)
Dinastija Paleolozi
Otac Janis V Paleolog
Majka Helena Kantakuzina
Rođenje 27. jul 1350.
Konstatinopolis
Smrt 21. jul 1425.
Konstatinopolis

On je uspio diplomatskim potezima i miroljubivom politikom prema Osmanlijama odgoditi propast Bizantskog carstva punih 50 godina, prije konačnog sloma.[1]

Biografija uredi

Manojlo je bio sin Janisa V Paleologa (vladao uz prekide od 1341. do 1391.) i Helene Kantakuzine, njega je - 1373. otac imenovao za nasljednika, nakon što je njegov stariji brat Andronik izveo neuspješnu pobunu protiv oca.[1]Manojlo je okrunjen za suvladara u septembru 1373., a već je 1379. pomogao ocu da zauzme Konstatinopolis i povrati prijestolje, koji je zauzeo Andronik 1376.[1] Istina otac i sin vratili su se na ton uz pomoć Osmanlija, pa su zbog tog bili su prisiljeni plaćati danak sultanu, i davati mu vojnu pomoć. Nakon te bune je i sin Andronika IV - Janis VII ponovno organizirao bunu 1390. i zauzeo Konstatinopolis i zasjeo na carski tron, ali su Osmanlije i ovaj put pomogle Manojlu i njegovu ocu da povrate vlast.[1]

Zauzvat je Manojlo bio prisiljen živjeti na dvoru Bajazida I u Bursi, kao dobrovoljni talac i odani vazal. Tako je izdržao sve do 1391. kad je saznao da mu je otac umro, nakon tog je pobjegao u Konstatinopolis.[1]

 
Karta Bizantskog carstva 1403.

Kada su - 1396., Osmanlije pregazili Tesaliju i Peloponez, Manojlo je poduzeo turneju po zapadnoevropskim zemljama gorljivo traživši prije svega vojnu pomoć za spas svoga carstva.[1] Uz veliku pompu i ljubaznost dočekivan je u Rimu, Milanu, Londonu i Parizu, u kom je ostao pune dvije godine.[1]

Njegov posjet značio je puno za upoznavanje kultura Bizanta i Zapada, ali nije rezultirao nekom značajnijom vojnom pomoći.[1]

Nakon te neuspješne misije Manojlo je 1403., uspio dogovoriti sporazum o miru sa bajazidovim nasljednikom 1403. Mehmedom I., nakon tog je uspio ponovno ovladati Solunom i prestati plaćati danak. Miroljubivi odnosi sa Osmanlijama potrajali su sve do Mehmedove smrti - 1421., nakon koje se i Manojlo povukao sa carskog položaja i vlast prepustio sinu Janisu VIII, i prepustio se svojim vjerskim i književnim interesima.[1]

Za razliku od njega, njegov sin potpuno je napustio njegovu dotadašnju politiku suradnje i prijateljskih odnosa sa Osmanlijama, pa je i zvog interesa podržao pretendenta na osmanski tron Mustafu Çelebia protiv zakonitog nasljednika Murata II, koji je ipak nakraju savladao Mustafinu pobunu.[1] Nakon tog je Murat II iz osvete navalio - 1422. na Konstatinopolis i bezusješno ga opsjedao. Grad se uspio održati, ali su Osmanlije 1423. pregazili Peloponez i nakon tog prisilili Bizant da potpiše ponižavajući sporazum, nakon tog se Manojlo povukao u manastir.[1]

Prethodnik:
Toma Paleolog (1428. - 1460.)
Bizantski car (1465. - 1502.) Nasljednik:
Janis VIII Paleolog

Reference uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Manuel II Palaeologus (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 11. 01. 2014. 

Vanjske veze uredi