Uskoci
Ukoliko ste tražili pleme, vidite članak Uskoci (pleme).Uskoci su bili kršćanski bjegunci sa balkanskih prostora koji su pod osmanskom navalom početkom 16. vijeka prebjegli prema jadranskoj obali na teritorije pod vlašću Venecije a nakon pada Klisa u Senj. [1]
| Uskoci | |
|---|---|
 | |
| Država | Austrougarska |
Karakteristike
urediUskoci su bili nešto poput hajduka razbojnici ali istovremeno i članovi paravojnih formacija koji su u svoje pohode išli na protivničku stranu. Ispočetka su to radili pod okriljem Mletačke Republike u Dalmaciji a kad je ona pala pod osmansku vlast, otišli su u Kvarner pod okrilje Austrije i nastavili pljačkati krajeve pod osmanskom vladavinom (Lika, Bosna) ali i mletačke krajeve i brodove.
Planinsko zaleđe Jadranskog mora Venecijanci su zvali Morlakija a njeno nomadsko stanovništvo - Morlaci (njih je domaće slavensko stanovništvo zvalo Vlasi). Kako je to bilo veliko granično područje, koje u to vrijeme nitko nije mogao kontrolirati, velik dio kršćanskog stanovništva prebjegao je na Venecijansku stranu, ali kako nisu imali od čega živjeti jedva su dočekali da ih se angažira u paravojnim formacijama.
Morlake sa svojim stadima, ionako nitko nije mogao kontrolirati pa su oni slobodno prelazili granice, pa su ih obje zaraćene strane nastojale instumentalizirati za svoj interes.
Historija
urediPrve uskočke čete uspio je organizirati Petar Kružić kliški kapetan oko 1532., one su mu posložile u blokadi puteva prema Bosni odakle je Turcima dolazila pomoć.[2] Nakon pada Klisa i pogibije Kružića 1537. , uskoci su se prebacili u Senj i stavili pod zaštitu cara Ferdinanda I.[2]
Ime uskok po starijim tumačenjima preneli su oni sami, kad su se nakon pada Klisa preselili u Senj, iako je vjerojatno ime i način njihove organizacije postojao i prije toga.[3]
Unatoč tome što nisu imali nikakve pomorske tradicije ubrzo su postali vješti pomorci i gusari, koji su sa svojim malim bracerama plijenili osmanske brodove koji su se uz kvarnersku obalu kretali prema Veneciji. Svoje akcije nisu ograničili samo na Kvarner, već su se u svoje pljačkaške pohode upućivali sve do Dubrovnika, jer su usput imali puno tajnih jataka. Istovremeno su se zalijetali i u turske krajeve iza Velebita, toliko su bili efikasni da su Osmanlije iz osvete krenuli pljačkati krajeve preko rijeke Save, što je dovelo do Austrijsko-turski rata (1593. - 1606.)[2]
O uskocima i njihovim herojskim poduhvatima ispjevano je puno pjesama, u kojima su divinizirani kao veliki junaci, koji su se domogli velika blaga. Prava istina o njima je da su jedva preživljavali, jer su primali vrlo male plaće i to vrlo neredovito, tako da im je pljačkanje za vlastiti račun bio jedini način da prežive.
Prvi zabilježeni napad na neki kršćanski brod zbio se 1566. Nakon što su Venecijanci sklopili mir s Osmanlijama 1573., uskoci su se osjećali izdanima, pa su im venecijanski brodovi nakon toga postali redovita pljačkaška meta. Sve do tog dagađaja Venecijanci su često pomagali uskoke i davali im brodove građene u Veneciji, a i sam papa Grgur XIII. dotad im je pružao veliku pomoć.[2]
Najpoznatiji uskočki pomorski prepad zbio se 1597. kad su sa flotom od 17 bracera i posadom od 500 ljudi napali flotu venecijanskih i osmanskih trgovačkih brodova u rovinjskoj luci u Istri. Plijen koji su odnijeli vrijedio je milijun austrijskih kruna, jer su opljačkali i prtljagu venecijanskog guvernera.[2]
Male uskočke bracere često su se pokazale puno bolje i spretnije, od velikih venecijanskih galija, tako su uspjeli pobjeći iz Rogoznice njih 700, sjeverno od Splita - usprkos blokadi luke koju je organizirao venecijanski admiral (i budući dužd - Giovanni Bembo. Istina pritom ih je poslužilo i vrijeme, jer je zapuhala i bura, pa su venecijanci bojivši se sudara razmakli brodove. Uskoci su to iskoristili, te su se pod okriljem mraka iskrali kroz venecijanske brodove, bez da ih je itko primjetio.[2]
Venecijanci su se uz Dubrovčane česte žalili Austrijancima, na što u ovi mlako reagirali, jer je Habsburgzima odgovaralo da podriju moć Venecije, za što su im uskoci odlično došli. Nakon što su uskoci 1601. ubili carskog komesara Josepha de Rabattu koji je poslan da ih smiri i raspusti, i tako izgladi situaciju sa Venecijom, Dubrovačkom republikom i Osmanskim carstvom otpočele su prave nevolje uskoka. Zbog beznačajne optužbe, proslavljeni uskočki vođa Ivan Vlatković sa bratom Mihom odveden je u Karlovac i osuđen na smrt 3. jula 1612. godine.
Nakon što su nakon tog uhvatili i odsjekli glavu venecijanskom admiralu Christoforu Venieru izbio je takozvani Uskočki rat 1615. - 1617. između Venecije i Austrije koji je završio potpisivanjem mirovnog ugovora u Madridu 1617.[3] Neposredno nakon toga dolazi do konačnog rješenja uskočkog pitanja sporazumom između Austrije i Turske po kome su uskoci definitivno raseljeni iz Senja u krajeve oko Žumberka i Otočca.[3]
Senjski uskoci, osobito su ostali opjevani u narodnoj poeziji, jer su bili značajni vojni faktor u Dalmaciji više od osamdeset godina. Ratujući pod patronatom Habsburga protiv Turaka, oni su vrlo brzo stupili u otvoreni sukob sa Venecijom, ali i Dubrovačkom republikom budući da su svojim gusarenjem onemogućili trgovcima da slobodno doplove do Venecije.[3]
