Otvori glavni meni
Olga Hebrang
Nema slobodne slike
Rođen/a Olga Strauss
3. jun 1913. (1913-06-03)
Pakrac, Austro-Ugarska
Umro/la 16. januar 1997. (dob: 83)
Zagreb, Hrvatska
Počivalište Mirogoj, Zagreb
Nacionalnost Hrvatica
Etnicitet Židovka[1][2]
Državljanstvo Hrvatska
Politička partija KPH (KPJ)
Suprug/a/zi/ge Marko Kohn
Andrija Hebrang
Djeca Zlatko Kohn
Dunja Hebrang
Andrija Hebrang
Branko Hebrang
Dragan Stanić
(posinak)
Roditelji Jakob Strauss
Ivana (Mayer) Strauss

Olga Hebrang (Pakrac, 3. 6. 1913 - Zagreb, 16. 1. 1997), sudionica narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, politički zatvorenik komunističkih vlasti SFR Jugoslavije i udovica jugoslavenskog revolucionara Andrije Hebranga.

BiografijaUredi

Podrijetlo i život tokom Drugog svjetskog rataUredi

Olga Hebrang rođena je u Pakracu, 3. 6. 1913 godine. Potječe iz dobrostojeće židovske trgovačke porodice Jakoba i Ivane Strauss.[3][4] Roditelji su vodili računa o Olginom obrazovanju, učila je svirati klavir, francuski i njemački jezik. U osamnaestoj godini udala se za židovskog trgovca Marka Kohna (kulturan i obrazovan čovjek, pacifist, neborac i humanist koji je na intelektualnom planu puno učinio za hrvatski narod u Pakracu)[2] sa kojim je imala sina Zlatka (r. 1933).[5] Kao djevojka, potkraj 1930-ih, pridružila se ljevičarima i Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH), čitala je ljevičarsku literaturu, te se pridružila narodnooslobodilačkog pokretu u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Kao Židovka i aktivna ljevičarka bila je dvostruko ugrožena, pa su je 12. 12. 1941 ustaše uhapsili.[3] Isprva je bila zatvorena jednom u kotarskom pritvoru, ali je kasnije prebačena u koncentracijski logor Stara Gradiška i odvojena od sina Zlatka. Olgin devetogodišnji sin je bio upućeno u jedan od ekstreminacijski logora u Hrvatskoj. Olga je svojeg sina uspjela otkupiti i izvući iz logora izmršavjeloga poput kostura, te prebaciti k sebi u Staru Gradišku. Preko nekih dobrih ljudi sina je iz Stare Gradiške uputila svojim sestrama koje su se spremale prebjeći na talijanski teritorij. Nažalost, svi zajedno su bili uhvaćeni i odvedeni u koncentracijski logor Jasenovac gdje su ubijeni 1942 godine.[5] Uz oca, supruga i sina, Olgi su ustaše pobili 54 (prema nekim izvorima 56)[2] članova uže i šire porodice. Jedanaest mjeseci nakon uhićenja, obeznanjenu Olgu su izdvojili iz samice logora u Staroj Gradiški i prebacili u zatvor u Novoj Gradišci. Zajedno s još nekoliko političkih zatvorenika ustaše su je namjeravali razmijeniti za neke svoje ljude koje su u zarobljeništvu držali partizani. U toj grupi za razmjenu bio je i njezin budući suprug Andrija Hebrang. Razmjena je uspjela, Olga i Andrija krenuli su negdje između Okučana i zapadne Slavonije prema partizanskom šumskom štabu. Nakon samo nekoliko dana poznanstva, Andrija je zaprosio Olgu i ona se nakon jednog dana razmišljanja pristala udati za njega. Od 1944 do 1947 živjeli su zajedno u Beogradu.[3]

Progon i život u JugoslavijiUredi

Sa Andrijom Hebrangom Olga je imala troje djece; Dunju (r. 1944), Andriju (r. 1946) i Branka (r. 1948), te posvojenog sina Dragana Stanića. Nakon uhićenja supruga koji je postao žrtvom montiranog procesa beogradske UDBE, iza kojeg su stajali Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj, Olga je zajedno sa djecom 8. 5. 1948 odvedena u kućni pritvor u mali neugledni stan u Beogradu. I sama je uhićena 17. 5. 1948 godine, a djeca su joj umalo završila u nekom od beogradskih domova. Kako je Olga sve do uhićenja rukovodila svim dječjim domovima u Beogradu, tomu se grčevito usprotivila i ipak uspjela djecu poslati šogorici Ilonki Hebrang-Gobec u Zagreb. Kako nije htjela lažno teretiti i svjedočiti protiv svojeg supruga, Olga je 1951 godine na tajnom politički montiranom procesu osuđena na kaznu strogoga zatvora u trajanju dvanaest godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine i na konfiskaciju kuće u Pakracu. Osuđena je prvostupanjskom presudom koja je odmah postala izvršnom. Presuda joj nije uručena, dobila ju je tek 1957 godine. Osuđena je zbog pomaganja neprijatelja (ustaša) za vrijeme Drugog svjetskog rata. U beogradskom zatvoru Glavnjača tri je godine bila u samici, a potom i u zatvorima u Požarevcu i Slavonskoj Požegi. Za boravka u Glavnjači bila je psihički i fizički mučena elektrošokovima, batinjanjem i zatvaranjem u stiješnjenu rupu u zidu.[2] Nakon silnih mučenja, ni sama prisebna, potpisala je "priznanje" koje je od nje tražio general UDBE Mile Milatović. Olga je tokom mučenja u dva navrata pokušala izvršiti samoubojstvo.[2] U zatvor su je uvjerili da joj je najmlađe dijete, Branko, umrlo. Olga je tek nakon nekoliko godina provedenih na robiji prvu puta vidjela vlastitu djecu, i to kada su je posjetili u zatvoru u Požarevcu zajedno sa njezinom šogoricom Ilonkom. Posjet je trajao pola sata, a pune četiri godine nakon toga oni nisu znali je li im majka uopće živa. Nakon što su Olgu premjestili u zatvor u Slavonskoj Požegi, djeca su je do njenog izlaska iz zatvora, zbog teškog siromaštva u kojem su živjela s tetom, posjetila samo još jednom. Kako ne bi gladovali, Židovska općina Zagreb (ŽOZ) im je često davala pakete s hranom i starom odjećom pristiglom iz Amerike.[3][6] Olga je osobno molila Miroslava Krležu za intervenciju i pomoć, što je on s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom odbio.[7] Olga je proživjela osam i pol godina zatvorske tragedije, nakon čega je bila uvjetno puštena na slobodu 10. 10. 1956 godine. Nakon izlaska iz zatvora više se nije udavala. Drama Olge i njezine djece se nastavila i sljedećih godina.[3][6] Pod pritiskom represivnih organa Jugoslavije, da bi uspjela naći posao, Olga je morala promijeniti prezime u Markovac. Iako na početku to nije htjela učiniti, zbog straha za sigurnost svoje djece na kraju je popustila.[2] Tek 1983 vlasti Jugoslavije su joj dopustile da vrati prezime Hebrang. Olgina djeca nikada nisu prihvatila prezime Markovac i u svim jugoslavenskim dokumentima zadržali su prezime Hebrang. Olga je tokom života bila pod posebnom paskom mjerodavnih organa Jugoslavije, zabranjeno joj je bilo govoriti o suđenju i robiji. Živjela je u strahu i morama iz Glavnjače. 1980-ih Olga se aktivnije uključila u traženje istine o suprugovom nestanku i smaknuću.[3][6]

Život u HrvatskojUredi

 
Poslijednje počivalište Olge Hebrang na Mirogoju.

Početkom 1990-ih Olga je zajedno sa obitelj pokrenula, u okviru Hrvatske demokratske zajednice, osnivanje "Komiteta istine" što je rezultiralo "Deklaracijom o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga" prihvaćenom u veljači 1992 na sjednici Sabora Republike Hrvatske.[6] Olga je za života vjerovala da su u političkoj i fizičkoj likvidaciji njezina supruga Andrije sudjelovali Đilas, Kardelj i Ranković. Prema Olgi njih trojica su na svoju stranu pridobili i predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita bez čijeg znanja nije bilo moguće izvršiti likvidaciju Hebranga.[2] Olga Hebrang preminula je u Zagrebu, 16. 1. 1997 godine. Sahranjena je na Mirogoju 20. 1. 1997 godine.[8]

ReferenceUredi

  1. Ognjen Kraus, 1998, str. 92
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Pavle Kalinić, 1991, str. 16-41
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Berislav Jelinić (27. 1. 2004). Hebrangova teška i isključiva narav stajat će Sanadera vlasti. Nacional. Arhivirano iz originala na 11. 1. 2014. Preuzeto 3. 3. 2014
  4. ((en)) USC Shoah Foundation Institute testimony of Olga Hebrang. United States Holocaust Memorial Museum (21. 9. 1995). Preuzeto 3. 3. 2014
  5. 5,0 5,1 Denis Kuljiš. Andrija Hebrang; Sin poštenog staljinista. www.deniskuljis.com. Preuzeto 3. 3. 2014
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Olga Hebrang (3.6.1913. - 16.1.1997.). www.andrija-hebrang.com. Preuzeto 3. 3. 2014
  7. Vuk Perišić (14. 8. 2009). Miroslav Krleža, život i djelo (2); Ruganje ljudskoj gluposti. www.e-novine.com. Preuzeto 3. 3. 2014
  8. Gradska groblja Zagreb: Olga Hebrang, Mirogoj Ž-4-I-24

LiteraturaUredi

  Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  • Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj., Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
  • Kalinić, Pavle (1991). Andrija Hebrang: svjedoci govore, Zagreb: Azur Journal.