Indoevropski prajezik

Indoevropski prajezik, praindoevropski jezik ili proto-indoevropski jezik, hipotetski je zajednički predak indoevropskih jezika. Postojanje takvog jezika generalno je prihvaćeno od lingvista, iako se vodi debata oko mnogo specifičnih detalja.

Franz Bopp, osnivač moderne indoevropeistike

Indoevropeistika je poredbeno-povijesna lingvistička disciplina koja proučava povijesni razvoj indoevropskih jezika i jezičnih porodica te rekonstrukciju indoevropskog prajezika. Također proučava kulturu, mitologiju, društva i književnost.

Rekonstrukcija uredi

Nema direktnih dokaza indoevropskog prajezika jer nikad nije zapisan. Svi glasovi i riječi rekonstruirani su upotrebom komparativne metode. Zvjezdica (asterisk) rabi se kao oznaka rekonstruiranih riječi, kao što su *wódr "voda", *k`won "pas" ili *tréyes "tri (3)". Mnoge riječi u suvremenim indoevropskim jezicima potječu iz takvih "prariječi" kroz regularne glasovne promjene.

Svi su indoevropski jezici flektivni jezici (iako su mnogi, kao engleski jezik, izgubili većinu fleksije). Pomoću komparativne metode, vrlo je vjerojatno da je bar posljednji stadij indoevropskog prajezika bio flektivan jezik, koji se više koristio sufiksima nego prefiksima.

Međutim, pomoću interne rekonstrukcije i morfološke (re)analize rekonstruiranog, nedavno je pokazano da je vrlo vjerojatno da je davnija faza indoevropskog prajezika mogla biti jezik s fleksijom korijena, kao semitski prajezik.

Kronologija i porodice uredi

Indoevropski prajezik vjerojatno se govorio od 6000. p. n. e. do 3000. p. n. e., a vjerojatno se dezintegrirao između 3500. i 2500. p. n. e. Baltoslavenski jezik izdvojio se oko 1500. p. n. e., a praslavenski oko 500. p. n. e.

Neki su pretpostavili da je indoevropski prajezik bio samo dio nostratičkog prajezika, a tu je teoriju postavio danski lingvist Holger Pedersen, a potom razradio Vladislav Iljič Svityč 1971. Nostratički prajezik govorio se prema toj teoriji negdje oko 15 000 pr. Kr., a dijelio se na sljedeće skupine:

  1. afrazijski jezici
  2. kartvelski jezici
  3. dravidski jezici
  4. altajski jezici
  5. uralski jezici
  6. indoevropski jezici.

Kentumski i satemski jezici uredi

Indoevropski se jezici dijele na kentumske i satemske jezike. Isprva su kentumski smatrani zapadnim, a satemski istočnim, no ta je gruba dijalektalna podjela ukinuta otkrićem toharskog koji je bio najistočniji, a ipak kentumski jezik.

Ova je podjela temeljena na odrazu praindoevropskog fonema *k´. Naime vrijedi sljedeća formula:

  • kentumski jezici (lat. centum): *k´ = *k*kw
  • satemski jezici (av. satəm): *k´*k = *kw.

Znači, u kentumskim se jezicima razlikuju odrazi običnih i labijaliziranih velara, a palatalizirani se velari stapaju s običnim velarima.

Kentumski jezici:

Satemski jezici:

Indoevropljani uredi

 
Pregled praindoevropske ekspanzije prema kurganskoj teoriji

Analizom leksika utvrđene su neki podaci o praindoevropskim govornicima. Poznavali su poljoprivredu, trgovinu, život u zajednici i srodstvo, kovine, domaće i divlje životinje, planinski kraj i bjelogoricu, odjeću, vjeru itd. Vjerojatno su bili ratnički nastrojeni (zbog pojedinog dijela leksika i njihove ekspanzije)

Postojalo je nekoliko hipoteza o njihovu izvornu položaju. Neki su tvrdili da su bili između Balkana i Irana u Maloj Aziji na što je upućivao leksik vezan uz planinski kraj, a i poznavanje riječi za neke životinje južnije od tog prostora. Drugi su tvrdili da su živjeli u sjeveroistočnom Iranu uz jezero Urmiju, a treći da su bili u dunavskom području. Danas je najprihvaćenija teorija arheologinje Marije Gimbutas koja je dokazala da je posebna kultura pokapanja mrtvih nadrgrobnim humcima - kurgani - raširena baš kuda i indoevropski jezici.

Istraživači uredi

 
William Jones, engleski filolog koji je prvi pretpostavio indoevropski prajezik

Unutarnji linkovi uredi

Izvori uredi

Vanjski linkovi uredi