Hadrosauridi

(Preusmjereno sa stranice Hadrosauridae)

Hadrosauridi su pripadnici porodice Hadrosauridae i u njih spadaju ornitopodi poput Edmontosaurusa i Parasaurolophusa. Bili su česti biljožderi u periodu kasne krede u današnjoj Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Potomci su iguanodonata iz perioda kasne jure/rane krede i imali su sličnu građu tijela. Pripadali su redu Ornithischia.

Hadrosauridi
Parasaurolophus cyrtocristatus
Status zaštite

Status zaštite: Izumrli (65 mil. god.) (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Reptilia
Nadred: Dinosauria
Red: Ornithischia
Infrared: Ornithopoda
Natporodica: Hadrosauroidea
Porodica: Hadrosauridae
Sinonimi
  • Trachodontidae Lydekker, 1888.
  • Saurolophidae Brown, 1914.
  • Lambeosauridae Parks, 1923.

Hadrosauridi se dijele na dvije glavne potporodice. Lambeosaurinae su imali šuplje krijeste ili cijevi na glavi i uglavno su bili lakše građe. Saurolophinae, koji su se identificirali kao pripadnici Hadrosaurinae u većini radova prije 2010. godine, nisu imali šuplje krijeste na glavi i uglavnom su bili veći.

Osobine

uredi
 
Lubanja Edmontosaurusa

Hadrosauridi se nazivaju i dinosauri sa pačjim kljunom zbog sličnost oblika njihove glave sa onom kod današnjih patki. Kod nekih rodova, a najizraženije kod roda Anatotitan, cijeli prednji dio lubanje bio je ravan i proširen, idealan za ishranu lišćem i grančicama u šumama Azije, Europe i Sjeverne Amerike. Međutim, zadnji dio usta sadržavao je doslovno tisuće zuba podobnih za mljevenje hrane prije nego što bi je progutali. Hipoteziralo se da je to bio ključan faktor u uspjehu ove grupe u periodu krede, u odnosu na sauropode koji su još uvijek velikim dijelom ovisili o gastrolitima za mljevenje hrane.

Paleontolog Mark Purnell je 2009. godine proveo istraživanje o metodama žvakanja i ishrani hadrosaurida. Analizirajući tisuće mikroskopskih ogrebotina na zubima Edmontosaurusa, tim je zaključio da su hadrosauridi imali jedinstven način žvakanja različit od onog kod bilo koje današnje životinje. Za razliku od fleksibilnog sklopa donje čeljusti kod današnjih sisavaca, hadrosauri su imali jedinstven zglob između gornje čeljusti i ostatka lubanje. Tim je otkrio da se gornja čeljust gurala prema naprijed i ustranu pri žvakanju, a donja čeljust je grebala zube u gornjoj čeljusti.[1]

Otkrića

uredi
 
Zubi vrste Trachodon mirabilis

Hadrosauridi su bili prva identificirana porodica sjevernoameričkih dinosaura; prvo otkriće bili su fosilni zubi (1855.-1856.). Joseph Leidy je pregledao zube i uspostavio rodove Trachodon i Thespesius (drugi su bili Troodon, Deinodon i Palaeoscincus). Jedna vrsta je nazvana Trachodon mirabilis. Sada se čini da su zubi roda Trachodon mješavina raznih cerapodnih dinosaura, uključujući i ceratopside. Zubi su 1858. godine povezani sa Leidyjevom eponimnom vrstom Hadrosaurus foulkii, nazvanoj po Williamu Parkeru Foulkeu. Pronalazilo se sve više i više zuba, što je rezultiralo novim rodovima koji se danas ne priznaju.

Iskopan je drugi skelet hadrosaurida kojeg je Edward Drinker Cope 1883. godine nazvao Diclonius mirabilis, u korist Trachodon mirabilis. Međutim, Trachodon se, zajedno sa drugim loše svrstanim rodovima, više koristio i kada je Copeov poznati skelet "Diclonius mirabilis" postavljen u Američkom prirodoslovnom muzeju, bio je označen kao "Trakodontni dinosaur". Zato je porodica dinosaura s pačjim kljunom nazvana Trachodontidae.

Godine 1908. Charles Hazelius Sternberg, kolekcionar fosila, i njegova tri sina otkrili su vrlo dobro očuvan primjerak hadrosaurida (Edmontosaurus annectens) u Okrugu Converse, Wyoming. Nakon što ga je 1912. godine analizirao Henry Osborn, primjerak je postao poznat kao "mumija roda Trachodon". Koža ovog primjerka bila je gotovo potpuno očuvana u obliku otisaka.

 
Dobro očuvani primjerak Edmontosaurusa.

Lawrence Lambe je uspostavio rod Edmontosaurus ("gušter iz Edmontona") 1917. godine nakon otkrića u donjem dijelu formacije Edmonton (sada formacija Horseshoe Canyon), Alberta. Richard Swann Lull i Nelda Wright su se u monografu iz 1942. godine dotakli sistematike hadrosaurida. Predložili su rod Anatosaurus za nekoliko vrsta iz rodova za koje nisu bili sigurni. Copeov poznati skelet u AMNH postao je Anatosaurus copei. Godine 1990. Anatosaurus je promijenjen u Edmontosaurus. Jedna prijašnja vrsta roda Anatosaurus bila je dovoljno različita od roda Edmontosaurus da se svrsta u odvojeni rod, nazvan Anatotitan, pa je stoga 1990. godine skelet u AMNH perimenovan Anatotitan copei.

Paleontolozi su našli nožnu kost jednog hadrosauridima u stijenama iz perioda paleocena, ali vjerojatno je poticao iz kredskih naslaga stijena.[2]

Jedan od najpotpunijih fosilnih primjeraka pronađen je 1999. godine u formaciji Hell Creek u Sjevernoj Dakoti, pa je nazvan "Dakota". Fosil hadrosaurida je bio tako dobro očuvan da su znanstvenici uspjeli izračunati njegovu mišićnu masu i saznali su da je bio još mišićaviji nego što su mislili, pa je vjerojatno mogao trčati brže od grabežljivaca kao što je Tyrannosaurus rex. Za razliku od kolekcija kostiju u muzejima, ovaj mumificirani hadrosaur imao je potpunu kožu (a ne samo otiske kože), ligamente, tetive i moguće neke unutrašnje organe. Trenutno se analizira u najvećem CT skeneru na svijetu u vlasništvu Boeinga.[3] Ta se mašina inače koristila za detektiranje pukotina na motorima Space Shuttlea i ostalim velikim predmetima, ali nikada prije nisu analizirali nešto tako veliko kao navedeni fosil. Znanstvenici se nadaju da će im tehnologija pomoći da nauče više o fosiliziranim iznutricama tog stvorenja. Također su otkrili i šupljinu od 1 cm između svakog kralješka, što znači da je između njih možda bio neki materijal koji je omogućavao veću pokretljivost; time bi životinja bila duža nego što se prikazuje u muzejima.[4]

Klasifikacija

uredi
 
Porodično stablo Hadrosauroidea

Porodicu Hadrosauridae je prvi koristio Edward Drinker Cope 1869. godine. Od njenog stvaranja priznata je glavna podjela u grupi, između potporodice Lambeosaurinae (koji su uglavnom imali krijeste) o potporodice Saurolophinae/Hadrosaurinae (koji nisu imali krijeste). Filogenetske analize značajno su povećale određenost srodnosti hadrosaurida (vidjeti filogeniju ispod), što je dovelo do rasprostranjenog korištenja tribusa (taksonomskih jedinica ispod potporodice) kako bi se opisala detaljnija srodnost između svake grupe hadrosaurida. Međutim, mnogi tribusi hadrosaurida koji se inače priznaju u online izvorima još uvijek nisu formalno definirani ili naširoko korišteni u literaturi. Neki su bili spomenuti, ali nisu nazvani kao takvi u prvom izdanju The Dinosauria, pod neformalnim nazivima. U toj knjizi iz 1990. godine, u "gryposaurs" su spadali Aralosaurus, Gryposaurus, Hadrosaurus i Kritosaurus; u "brachylophosaurs" su spadali Brachylophosaurus i Maiasaura; u "saurolophs" su spadali Lophorhothon, Prosaurolophus i Saurolophus; a u "edmontosaurs" su spadali Anatotitan, Edmontosaurus i Shantungosaurus.[5]

Lambeosaurini su se također dijelili na parasaurolofine (Parasaurolophus) i koritosaurine (Corythosaurus, Hypacrosaurus i Lambeosaurus).[6] Koritosaurini i parasaurolofini kao nazivi ušli su u formalnu literaturu u Evansovom i Reiszovom ponovnom opisu vrste Lambeosaurus magnicristatus 2007. godine. Koritosaurini se definiraju kao taksoni srodniji vrsti Corythosaurus casuarius nego vrsti Parasaurolophus walkeri, a parasaurolofine kao sve taksone srodnije vrsti P. walkeri nego vrsti C. casuarius. Prema tom istraživanju, Charonosaurus i Parasaurolophus su parasaurolofini, a Corythosaurus, Hypacrosaurus, Lambeosaurus, Nipponosaurus i Olorotitan su koritosaurini.[7] Enigmatični rod Tsintaosaurus možda formira kladus u Lambeosaurine sa rodom Pararhabdodon i svojim vjerojatnim sinonimom Koutalisaurus.[8]

Korištenje naziva Hadrosaurinae postalo je upitno u opsežnom istraživanju srodnosti među hadrosauridima koje je 2010. godine izveo Albert Prieto-Márquez. Prieto-Márquez je naglasio da, iako se naziv Hadrosaurinae koristio za kladus dinosaura koji većinom nisu imali krijeste, njegova tipična vrsta, Hadrosaurus foulkii, se gotovo uvijek isključivala iz kladusa koji nosi njezino ime, što je kršenje pravila pri nazivanju životinja koja je postavio ICZN. Prieto-Márquez je definirao Hadrosaurinae samo kao liniju podrijetla koja sadrži vrstu H. foulkii; iskoristio je naziv Saurolophinae za tradicionalnu grupu.[9]

Taksonomija

uredi

U taksonomiju dolje spadaju dinosauri koji se trenutno svrstavaju u Hadrosauridae i njezine potporodice. Hadrosauridi koji su prihvaćeni kao validni ali nisu smješteni u kladogram u vrijeme istraživanja Prieto-Márqueza iz 2010. godine[9] svrstavaju se na najvišem nivou u koji su svrstani.

Filogenija

uredi

Forster je 1997. godine definirao Hadrosauridae kao kladus, jednostavno kao "Lambeosaurinae i Hadrosaurinae i njihovog zajedničkog pretka". Paul Sereno je 1998. definirao kladus Hadrosauridae kao najinkluzivniju moguću grupu koja sadrži rodove Saurolophus i Parasaurolophus; definicija je poslije promijenjena da sadrži rod Hadrosaurus, tipični rod porodice, zato što se po pravilima ICZN (International Code of Zoological Nomenclature) mora uključiti, unatoč svom statusu nomen dubium-a. Prema Horner et al. (2004.), Serenova definicija bi isključila nekoliko poznatih hadrosaura (kao što su Telmatosaurus i Bactrosaurus) iz porodice; to ih je navelo da definiraju porodicu tako da sadrži i rod Telmatosaurus. Sljedeći kladogram je Prieto-Márquez dobio filogenetskom analizom iz 2010. godine.[9]

 Hadrosauridae 

Hadrosaurus (Hadrosaurinae)

Claosaurus

Lophorhothon

Telmatosaurus

 Saurolophidae (=Euhadrosauria
 Saurolophinae 
<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Neimenovana vrsta iz Two Medicinea

<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Wulagasaurus

"Edmontosaurus" annectens

Edmontosaurus

Kerberosaurus

Kritosaurus

<font color="white">neimenovan

Gryposaurus

Neimenovana vrsta iz Big Benda

Secernosaurus

Neimenovana vrsta iz Salitral Morenoa

Shantungosaurus

Neimenovana vrsta iz Sabinasa

Barsboldia

 Lambeosaurinae 

Kladogram Hadrosaurinae

uredi

Hadrosauridae nije bila predmet mnogih filogenetskih analiza kao druge grupe dinosaura, pa se mogu naći vrlo različite filogenije. Gates i Sampson (2007.) su objavili alternativni kladogram Hadrosaurinae u opisu vrste Gryposaurus monumentensis:[12]

<font color="white">neimenovan

Telmatosaurus

<font color="white">neimenovan

Corythosaurus (Lambeosaurinae)

<font color="white">neimenovan

Lophorhothon

<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Edmontosaurus

<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Naashoibitosaurus

<font color="white">neimenovan

Gryposaurus

<font color="white">neimenovan

Kladogram Lambeosaurinae

uredi

Sljedeći kladogram zasniva se na ponovnom opisu vrste Lambeosaurus magnicristatus (Evans i Reisz, 2007.):[7]

 Hadrosauridae 

Hadrosaurinae

 Lambeosaurinae 

Aralosaurus

<font color="white">neimenovan

Tsintaosaurus

<font color="white">neimenovan

Jaxartosaurus

<font color="white">neimenovan

Amurosaurus

<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Charonosaurus

<font color="white">neimenovan

Parasaurolophus cyrtocristatus

<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Nipponosaurus

<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan
<font color="white">neimenovan

Paleobiologija

uredi

Ishrana

uredi
 
Rana restauracija hadrosaura kao vodozemnih životinja koje su mogle gristi samo mekane vodene biljke, popularna ideja u to vrijeme za koju se sada zna da je netočna (Charles R. Knight)

Istražujući metode žvakanja kod hadrosaurida 2009. godine, paleontolozi Vincent Williams, Paul Barrett i Mark Purnell otkrili su da su hadrosauri vjerojatno jeli preslice i drugu vegetaciju koja je rasla blizu tla, a ne lišće i grančice. Ovaj zaključak bazirao se na jednakosti ogrebotina na zubima hadrosaura, što znači da su hadrosauri svaki put koristili iste pokrete čeljusti.[13] Kao rezultat, istraživanje je odredilo da se ishrana hadrosaura vjerojatno sastojala od lišća, bez grančica i stabljika, koje su zahtijevale drugačiji način žvakanja i stvorile bi drugačije tragove na zubima.[14] Međutim, Purnell je rekao da su ovi zaključci manje sigurni od dokaza koji se tiču kretnji zuba pri žvakanju.[1]

Hipoteza da su hadrosauri vjerojatnije pasli, a ne brstili, u kontradikciji je sa očuvanim sadržajem želuca u nekih fosiliziranih primjeraka.[1] Najnovije takvo otkriće prije objave Purnellovog istraživanja bilo je 2008. godine, kada je tim kojeg je vodio student Justin S. Tweet otkrio homogenu akumulaciju fragmenata lišća dužine nekoliko milimetara u području stomaka kod jednog gotovo odraslog i dobro očuvanog primjerka roda Brachylophosaurus.[15][16] Kao rezultat ovog otkrića, Tweet je 2008. godine zaključio da je taj rod vjerojatno brstio, a ne pasao.[16] Kao odgovor tom otkriću, Purnell je rekao da su očuvani ostaci sadržine stomaka upitni zato što možda nisu prikazivali uobičajenu ishranu životinje. To ostaje predmet debata.[17]

Koproliti (fosilizirani izmet) nekih kasnokredskih hadrosaura pokazuju da su ponekada namjerno jeli trulo drvo. Drvo samo po sebi nije hranjivo, ali trulo drvo sadržavalo je gljive, razložene komponente drveta i beskralježnjake koji se hrane drvetom, što bi sve bilo hranjivo.[18]

Razmnožavanje

uredi

U znanstvenoj literaturi zabilježen je fosil hadrosaura veličine embrija.[19] U formaciji Blackhawk, Utah, otkriveni su sićušni otisci stopala hadrosaurida.[19]

U formaciji Dinosaur Park

uredi
 
Glava vrste Gryposaurus notabilis.

Godine 2001. Darren H. Tanke i M. K. Brett-Surman pregledali su i opisali fosilne ljuske jaja i tek izlegle mladunce iz formacije Dinosaur Park u Dinosaur Provincial Parku.[19] Ljuske jaja su rijetke u Parku i prisutne su na samo dva mikrofosilna nalazišta, u kojima dominiraju ljušture beskralježnjaka.[19] Preživljavanje fragmenata ljuski jaja hadrosaura u prisustvu ljuštura tih beskralježnjaka možda je bilo rezultat zaštite jaja kalcijem iz ljuštura od kisele vode zbog koje bi se ljuske raspale.[19] Fragmenti ljuski jaja hadrosaura "pokazuju malu ili nikakvu abraziju vodom" što znači da materijal nije pronađen daleko od prvog mjesta na kojem je zakopan u Parku.[19] Autori su se dosjetili da je njihov materijal potvrdio teoriju da se hadrosauri nisu gnijezdili isključio na višem tlu, nego i u nižim predjelima.[19] Neki pronađeni fosili hadrosaura možda su bili embriji.[19] Fosili tek izleglih i mladih mladunaca pogrešno su se smatrali rijetkim u formaciji Dinosaur Park zbog sklonosti kolekcionara prema većim primjercima i ponekada zbog neprepoznavanja fosilnih ostataka kao takvih.[19] Za hadrosaure se zbog malog broja očuvanih ostataka ljuski i mladunaca spekuliralo da su se razmnožavali na višem terenu.[19]

 
Restauracija vrste Lambeosaurus laticaudus.

Međutim, ostaci hadrosaura prije su pronalaženi i u nižim predjelima.[19] Darren Tanke je posmatrao da je iskusan kolekcionar zapravo mogao otkriti više primjeraka mladunaca u jednom danu.[19] Tijekom sezone 1992. napori Royal Tyrell Museuma su se koncentrirali na otkrivanje ostataka mladih hadrosaura.[19] Istraživači opisuju skupljanje 43 primjerka te godine kao veliki uspjeh.[19] Većina skupljenih fosila bile su donje čeljusti bez zuba, kosti udova i stopala, kao i tijelo nekoliko kralježaka.[19] Materijal je pokazao malenu ili nikakvu abraziju koja bi bila rezultat transporta, što znači da su fosili zakopani blizu mjesta podrijetla.[19] Istraživači su zaključili da su se hadrosauri gnijezdili u nižim predjelima i time je ta teorija "potvrđena."[19] Sporo raspadanje ljuštura školjaka i puževa uz ispuštanje kalcij karbonata u vodu povećalo je njezinu pH vrijednost dovoljno visoko da se ljuske jaja ne raspadnu.[19] Najveći promjer fragmenta ne prelazi 1 cm.[19] Površina ljuski jaja imala je kvrgastu teksturu.[19] Ljuske jaja u Dinosaur Provincial Parku slične su ljuskama iz formacija Two Medicine i Judith River u Montani, kao i ljuskama iz južne Alberte.[19]

 
Restauracija vrste Parasaurolophus walkeri.

Većina kostiju embrija hadrosaura su nepotpune zbog malene veličine i ranjivosti visokoj stopi erozije u Dinosaur Provincial Parku.[19] Donje čeljusti su česti ostaci embrija.[19] Među ostacima kralježaka nije pronađen kralježni luk.[19] Iako neke kosti udova pokazuju znake trošenja premještanjem u zemljištu, razdaljine koje su ti fosili prešli prije zakopavanja vjerojatno nisu bile velike budući da tako malene kosti vjerojatno ne bi preživjele strvinare i kiselu vodu.[19] Razlaganje tanina iz zimzelene vegetacije bi izazvalo visoku kiselost vode u parku.[19] Ljuske nisu pronađene na mjestima gdje su pronađene kosti mladunaca.[19]

Autori su zaključili da su se hadrosauri gnijezdili i u višim i u nižim predjelima, mada faktori koji su uticali na raspored gnijezdilišta ostaju nepoznati.[19] Smatra se da su hrana, zemljište, ponašanje i takmičenje među rodovima dinosaura igrali ulogu u tome.[19] Neki od rjeđih dinosaura u formaciji Dinosaur Park, kao što su Brachylophosaurus ili Parasaurolophus, možda su živjeli u višim predjelima i tu se gnijezdili i hranili.[19]

Razvoj

uredi

Udovi mladih hadrosaura bili su anatomski i proporcionalno slični onima kod odraslih životinja.[19] Međutim, zglobovi su često pokazivali "sklonost eroziji ili konkavnim zglobnim površinama"[19] Vjerojatno zbog hrskavičave "kape" koja je pokrivala krajeve kostiju.[19] Karlica mladog hadrosaura bila je slična onoj kod odraslih jedinki.[19]

Dnevna aktivnost

uredi

Usporedbe između koštanih prstenova nekoliko rodova hadrosaura (Corythosaurus, Prosaurolophus i Saurolophus) i današnjih ptica i gmazova pokazalo je da su vjerojatno bili aktivni danju u kratkim intervalima.[20]

Ihnologija

uredi

U formaciji Blackhawk u Utahu otkriveni su sićušni otisci stopala hadrosaura.[19]

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 Boyle, Alan (29. 06. 2009.). „How dinosaurs chewed”. MSNBC. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-02. Pristupljeno 03. 06. 2009. 
  2. Fassett, J, Zielinski, R.A., and Budahn, J.R. (2002). Dinosaurs that did not die; evidence for Paleocene dinosaurs in the Ojo Alamo Sandstone, San Juan Basin, New Mexico. In: Koeberl, C., and MacLeod, K. (eds.). Catastrophic events and mass extinctions: impacts and beyond. Special Paper – Geological Society of America 356:307-336.
  3. (Reuters News) "Mummified dinosaur reveals surprises: scientists" 3 December 2007.
  4. Schmid, Randolph (03. 12. 2007.). „Mummified Dinosaur May Have Outrun T Rex”. Associated Press. Pristupljeno 10. 11. 2010. 
  5. Weishampel, David B.; and Horner, Jack R. (1990). „Hadrosauridae”. u: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; and Osmólska, Halszka (eds.). The Dinosauria (1st izd.). Berkeley: University of California Press. str. 534–561. ISBN 0-520-06727-4. 
  6. Glut, Donald F. (1997). Dinosaurs: The Encyclopedia. Jefferson, North Carolina: McFarland & Co. str. 69. ISBN 0-89950-917-7. 
  7. 7,0 7,1 Evans, David C.; and Reisz, Robert R. (2007). „Anatomy and relationships of Lambeosaurus magnicristatus, a crested hadrosaurid dinosaur (Ornithischia) from the Dinosaur Park Formation, Alberta”. Journal of Vertebrate Paleontology 27 (2): 373–393. DOI:10.1671/0272-4634(2007)27[373:AAROLM]2.0.CO;2. 
  8. Prieto-Márquez, A.; and Wagner, J.R. (2009). „Pararhabdodon isonensis and Tsintaosaurus spinorhinus: a new clade of lambeosaurine hadrosaurids from Eurasia”. Cretaceous Research online preprint (5): 1238. DOI:10.1016/j.cretres.2009.06.005. 
  9. 9,0 9,1 9,2 Prieto-Márquez, A. (2010). "Global phylogeny of Hadrosauridae (Dinosauria: Ornithopoda) using parsimony and Bayesian methods." Zoological Journal of the Linnean Society, 159: 435–502.
  10. Wagner, Jonathan R.; Lehman, Thomas M. (2009). „An Enigmatic New Lambeosaurine Hadrosaur (Reptilia: Dinosauria) from the Upper Shale Member of the Campanian Aguja Formation of Trans-Pecos Texas”. Journal of Vertebrate Paleontology 29 (2): 605–611. DOI:10.1671/039.029.0208. 
  11. Pereda-Suberbiola, Xabier; José Ignacio Canudo; Penélope Cruzado-Caballero; José Luis Barco; Nieves López-Martínez; Oriol Oms; and José Ignacio Ruiz-Omeñaca (2009). „The last hadrosaurid dinosaurs of Europe: A new lambeosaurine from the Uppermost Cretaceous of Aren (Huesca, Spain)”. Comptes Rendus Palevol online preprint (6): 559. DOI:10.1016/j.crpv.2009.05.002. 
  12. Gates, Terry A.; Sampson, Scott D. (2007). „A new species of Gryposaurus (Dinosauria: Hadrosauridae) from the late Campanian Kaiparowits Formation, southern Utah, USA”. Zoological Journal of the Linnean Society 151 (2): 351–376. DOI:10.1111/j.1096-3642.2007.00349.x. 
  13. Williams, Vincent S.; Barrett, Paul M.; and Purnell, Mark A. (2009). „Quantitative analysis of dental microwear in hadrosaurid dinosaurs,and the implications for hypotheses of jaw mechanics and feeding”. Proceedings of the National Academy of Sciences 106 (27): 11194–11199. DOI:10.1073/pnas.0812631106. PMC 2708679. PMID 19564603. 
  14. Bryner, Jeanna (29. 06. 2009.). „Study hints at what and how dinosaurs ate”. LiveScience. Pristupljeno 03. 06. 2009. 
  15. Tweet, Justin S.; Chin, Karen; Braman, Dennis R.; and Murphy, Nate L. (2008). „Probable gut contents within a specimen of Brachylophosaurus canadensis (Dinosauria: Hadrosauridae) from the Upper Cretaceous Judith River Formation of Montana”. PALAIOS 23 (9): 624–635. DOI:10.2110/palo.2007.p07-044r. 
  16. 16,0 16,1 Lloyd, Robin (25. 09. 2008.). „Plant-eating dinosaur spills his guts: Fossil suggests hadrosaur's last meal included lots of well-chewed leaves”. MSNBC. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-26. Pristupljeno 03. 06. 2009. 
  17. Ova informacija dolazi iz već spomenutog izvora Alan Boyle od 29.6.2009. godine. Međutim, ova specifična informacija ne stavlja se u glavni dio članka, već više kao Boyleov odgovor na komentare u članku. Budući da je komentare napisao sam Boyle, i budući da citiraju informacije koje je dobio specifično od Purnella, oni su isto tako legitiman izvor informacija kao i sam članak.
  18. Chin, K. (September 2007). „The Paleobiological Implications of Herbivorous Dinosaur Coprolites from the Upper Cretaceous Two Medicine Formation of Montana: Why Eat Wood?”. PALAIOS 22 (5): 554. DOI:10.2110/palo.2006.p06-087r. Pristupljeno 2008-09-10. 
  19. 19,00 19,01 19,02 19,03 19,04 19,05 19,06 19,07 19,08 19,09 19,10 19,11 19,12 19,13 19,14 19,15 19,16 19,17 19,18 19,19 19,20 19,21 19,22 19,23 19,24 19,25 19,26 19,27 19,28 19,29 19,30 19,31 19,32 19,33 19,34 Tanke, D.H. and Brett-Surman, M.K. 2001. Evidence of Hatchling and Nestling-Size Hadrosaurs (Reptilia:Ornithischia) from Dinosaur Provincial Park (Dinosaur Park Formation: Campanian), Alberta, Canada. pp. 206-218. In: Mesozoic Vertebrate Life—New Research Inspired by the Paleontology of Philip J. Currie. Edited by D.H. Tanke and K. Carpenter. Indiana University Press: Bloomington. xviii + 577 pp.
  20. Schmitz, L.; Motani, R. (2011). „Nocturnality in Dinosaurs Inferred from Scleral Ring and Orbit Morphology”. Science in press. DOI:10.1126/science.1200043. 

Vanjske veze

uredi