Prosaurolophus ("prije Saurolophusa", prema usporedbi sa kasnijim dinosaurima koji su imali slične krijeste na glavi) bio je rod hadrosaurida iz kasnokredske Sjeverne Amerike. Poznat je iz ostataka barem 25 jedinki, uključujući i lubanje i skelete, ali i dalje je nejasan. Imao je dužinu od oko 9 metara, a njegovi fosili potiču iz kasnokampanske formacije Dinosaur Park (Alberta) i formacije Two Medicine (Montana) iz otprilike istog perioda, prije oko 76-75 miliona godina.[1] Njegova najprepoznatljivija osobina je čvrsta malena krijesta ispred očiju, koju formira nosna kost.

Prosaurolophus
P. maximus, prikupljen 1921. godine, Royal Ontario Museum, Toronto
Status zaštite

Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Reptilia
Nadred: Dinosauria
Red: Ornithischia
Podred: Ornithopoda
Porodica: Hadrosauridae
Potporodica: Saurolophinae
Rod: Prosaurolophus
Brown, 1916.

Tipična vrsta je P. maximus, koju je 1916. opisao američki paleontolog Barnum Brown pri Američkom prirodoslovnom muzeju (American Museum of Natural History). Drugu vrstu, P. blackfeetensis, je 1992. opisao Jack Horner pri Muzeju Stjenjaka (Museum of the Rockies). Te dvije vrste razlikuju se po veličini krijeste i proporcijama lubanje.

 
Trodimenzionalna rekonstrukcija glave vrste P. maximus

Prosaurolophus je bio hadrosaurid s velikom glavom; najpotpuniji opisani primjerak imao je lubanju dužine oko 0,9 m, a skelet je bio dug 8,5 m.[2] Imao je malenu, zdepastu, trougaonu krijestu ispred očiju; strane te krijeste bile su udubljene. Ramena kost je bila relativno kratka.[3]

U ostalim pogledima, njegova anatomija je bila vrlo uobičajena za potporodicu Hadrosaurinae. Kao i kod ostalih hadrosaurida, cijeli prednji dio lubanje bio je ravan i širok i formirao kljun idealan za skupljanje lišća i grančica u sjevernoameričkim šumama. U zadnjem dijelu čeljusti nalazilo se na hiljade zuba kojima je mrvio hranu prije gutanja.

Dvije poznate vrste razlikovale su se po osobinama krijeste: u profilu, P. blackfeetensis ima strmije, više lice nego P. maximus. Kod P. blackfeetensis se tokom rasta krijesta pomijerala nazad prema očima.[4]

Klasifikacija

uredi
 Hadrosaurinae 

Prosaurolophus se zbog svog naziva često povezuje s rodom Saurolophus. Međutim, to je sporno; neki autori su zaključili da su ta dva roda u bliskom srodstvu,[5][6] dok se drugi ne slažu s time i smatraju da su rodu Prosaurolophus bliži srodnici Brachylophosaurus, Edmontosaurus, Gryposaurus i Maiasaura.[7] Bio je pripadnik Hadrosaurinae unutar porodice hadrosaurida, što znači da nije imao šuplju krijestu.

Predstavljeni kladogram zasniva se na reviziji koju su Jack Horner, David B. Weishampel i Catherine Forster proveli 2004. u drugom izdanju knjige The Dinosauria.[7] Prema toj reviziji, Prosaurolophus je u najbližem srodstvu sa rodom Gryposaurus. To je samo jedan od mnogih kladograma koji su predloženi za hadrosauride.

Historija

uredi
 
Holotipna lubanja vrste P. maximus

Poznati paleontolog Barnum Brown je za Američki prirodoslovni muzej 1915. prikupio lubanju dinosaura sa pačjim kljunom (AMNH 5836) sa područja rijeke Red Deer u Alberti, blizu Stevevilla. On je 1916. opisao taj primjerak kao ostatak jedinke novog roda, Prosaurolophus. Brownov izbor naziva dolazi od usporedbe sa rodom Saurolophus, kojeg je opisao 1912. godine. Saurolophus je imao sličnu, ali dužu i špicastiju krijestu.[8] Lubanja je imala oštećenu njušku i isprva je rekonstruisana preduga;[9] međutim, uskoro su pronađeni bolji primjerci na kojima se vidio pravi oblik lubanje, a to su bili gotovo potpun skelet i lubanja, koje je 1924. opisao William Parks.[10] Poznato je dvadeset do dvadeset pet jedinki te vrste, uključujući i sedam lubanja sa barem nekoliko ostalih dijelova tijela.[7]

Druga vrsta, P. blackfeetensis, zasniva se na primjerku Muzeja Stjenjaka (Museum of the Rockies) (MOR 454), kojeg je opisao jedan drugi poznati paleontolog, Jack Horner. Taj primjerak i ostaci tri do četiri druge jedinke pronađeni su u okrugu Glacier u Montani.[4] U tom slučaju, fosili su pronađeni u vidu nakupina kostiju Prosaurolophusa, što ukazuje na to da su živjeli zajedno barem tokom nekog određenog perioda. Smatra se da ta nakupina kostiju potiče od skupine životinja koje su se tokom suše nalazile u blizini izvora vode.[11] Mada su mnoge vrste hadrosaura sinonimizirane s drugima, prema najnovijoj reviziji je ova vrsta validna.[7]

Paleoekologija

uredi
 
Formacija Dinosaur Park
 
Skelet, Royal Tyrrell Museum

Formacija Dinosaur Park, koja je bila stanište vrste Prosaurolophus maximus, reljefno je bila niska, sa rijekama i naplavnim ravnicama koja se sve više pretvarala u močvaru i dolazila pod utjecaj mora zapadnim širenjem Zapadnog unutrašnjeg morskog prolaza.[12] Klima je bila toplija nego u današnjoj Alberti, bez mraza, ali sa vlažnim i suhim godišnjim dobima. Četinari su bile dominantne velike biljke, dok su bliže tlu rasle razne paprati i cvijetnice.[13] Ta formacija dobro je istražena. P. maximus se može naći samo u njezinim gornjim dijelovima, koji su bili pod većim utjecajem mora nego donji. Najbrojniji je hadrosaurin u tim sedimentima, koji potiču iz perioda prije između 76 i 74 miliona godina.[14] Formaciju Dinosaur Park također su nastanjivali poznati dinosauri, kao što su ceratopsidi Centrosaurus, Styracosaurus i Chasmosaurus, dinosauri s pačjim kljunom Gryposaurus, Corythosaurus, Lambeosaurus i Parasaurolophus, tiranosaurid Gorgosaurus, te ankilosauri Edmontonia i Euoplocephalus.[15]

Formaciju Two Medicine, koja potiče iz otprilike istog perioda, nastanjivao je P. blackfeetensis, a poznata je i po ostacima gnijezda, jaja i mladunaca hadrosaurida Hypacrosaurus stebingeri i Maiasaura, te trudontida Troodona. Također su prisutni bili i tiranosaurid Daspletosaurus, cegnatid Chirostenotes, dromeosauridi Bambiraptor i Saurornitholestes, oklopljeni dinosauri Edmontonia i Euoplocephalus, hipsilofodont Orodromeus, te rogati dinosauri Achelousaurus, Brachyceratops, Einiosaurus i Styracosaurus ovatus.[15] Ta formacija nalazila se na većoj udaljenosti od Zapadnog unutrašnjeg morskog prolaza, bila je na većoj visini i imala sušu klimu nego formacija Dinosaur Park.[11]

Paleobiologija

uredi
 
Primjerak vrste P. maximus izložen u Parizu

Kao hadrosaurid, Prosaurolophus je bio velik biljojed koji se hranio pomoću kompleksne lubanje koja je omogućavala pokrete analogne žvakanju u svrhu mrvljenja hrane. Novi zubi su konstantno nadomiještali stare i bili su zbijeni u zubne baterije od nekoliko stotina zuba, ali su samo neki od njih korišteni u datom periodu. Biljke je prikupljao širokim kljunom, a zadržavao ih je u ustima pomoću struktura koje su ličile na obraze. Mogao se hraniti od nivoa tla do visine od oko 4 metra. Kao i ostali hadrosauri, mogao se kretati i na dvije i na četiri noge.[7] Usporedbne koštanih prstenova u oku kod Prosaurolophusa i današnjih ptica i gmazova pokazalo je da su oni bili katermalni, odnosno aktivni tokom dana u kratkim intervalima.[16]

Društveno ponašanje

uredi

Kao što je već spomenuto, otkriće nakupina kostiju ukazuje na to da su oni živjeli u skupinama barem tokom nekog perioda u godini.[11] Uz to, imao je nekoliko potencijalnih metoda pokazivanja unutar društvenih zajednica. Koštana krijesta na glavi je očito oruđe za to, a moguće je da je postojala divertikula na nosu. Te divertikule imale bi oblik vreća od mekog tkiva koje bi se mogle napuhati, a nalazile bi se u dubokim udubljenjima sa strane krijeste i izduženim rupama za nosnice. Takve vreće bi se koristile i za zvučno i za vizuelno signaliziranje.[17]

Izvori

uredi
  1. Arbour, V. M.; Burns, M. E.; and Sissons, R. L. (2009). „A redescription of the ankylosaurid dinosaur Dyoplosaurus acutosquameus Parks, 1924 (Ornithischia: Ankylosauria) and a revision of the genus”. Journal of Vertebrate Paleontology 29 (4): 1117–1135. DOI:10.1671/039.029.0405. 
  2. Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. Geological Society of America Special Paper 40. Geological Society of America. str. 226. 
  3. Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. Geological Society of America Special Paper 40. Geological Society of America. str. 172–175. 
  4. 4,0 4,1 Horner, John R. (1992). „Cranial morphology of Prosaurolophus (Ornithischia: Hadrosauridae) with descriptions of two new hadrosaurid species and an evaluation of hadrosaurid phylogenetic relationships”. Museum of the Rockies Occasional Paper 2: 1–119. 
  5. Weishampel, David B.; and Horner, Jack R. (1990). „Hadrosauridae”. u: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; and Osmólska, Halszka (eds.). The Dinosauria (1st izd.). Berkeley: University of California Press. str. 534–561. ISBN 0-520-06727-4. 
  6. Gates, Terry A.; Sampson, Scott D. (2007). „A new species of Gryposaurus (Dinosauria: Hadrosauridae) from the late Campanian Kaiparowits Formation, southern Utah, USA”. Zoological Journal of the Linnean Society 151 (2): 351–376. DOI:10.1111/j.1096-3642.2007.00349.x. 
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Horner, John R.; Weishampel, David B.; and Forster, Catherine A (2004). „Hadrosauridae”. u: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; and Osmólska, Halszka (eds.). The Dinosauria (2nd izd.). Berkeley: University of California Press. str. 438–463. ISBN 0-520-24209-2. 
  8. Brown, Barnum (1916). „A new crested trachodont dinosaur, Prosaurolophus maximus. Bulletin of the American Museum of Natural History 35 (37): 701–708. Pristupljeno 2007-04-15. 
  9. Lull, Richard Swann; and Wright, Nelda E. (1942). Hadrosaurian Dinosaurs of North America. Geological Society of America Special Paper 40. Geological Society of America. str. late 22. 
  10. Parks, William A (1924). „Dyoplosaurus acutosquameus, a new genus and species of armoured dinosaur; and notes on a skeleton of Prosaurolophus maximus”. University of Toronto Studies, Geological Series 18: 1–35. 
  11. 11,0 11,1 11,2 Rogers, Raymond R. (1990). „Taphonomy of three dinosaur bone beds in the Upper Cretaceous Two Medicine Formation of northwestern Montana: Evidence for drought-related mortality”. PALAIOS 5 (5): 394–413. DOI:10.2307/3514834. JSTOR 3514834. 
  12. Eberth, David A. 2005. "The geology", in Dinosaur Provincial Park, pp. 54–82.
  13. Braman, Dennis R., and Koppelhus, Eva B. 2005. "Campanian palynomorphs", in Dinosaur Provincial Park, pp. 101–130.
  14. Ryan, Michael J.; and Evans, David C. (2005). „Ornithischian Dinosaurs”. u: Currie, Phillip J., and Koppelhus, Eva. Dinosaur Provincial Park: A Spectacular Ancient Ecosystem Revealed. Bloomington: Indiana University Press. str. 312–348. ISBN 0-253-34595-2. 
  15. 15,0 15,1 Weishampel, David B.; Barrett, Paul M.; Coria, Rodolfo A.; Le Loeuff, Jean; Xu Xing; Zhao Xijin; Sahni, Ashok; Gomani, Elizabeth, M.P.; and Noto, Christopher R. (2004). "Dinosaur Distribution", in The Dinosauria (2nd), pp. 517–606.
  16. Schmitz, L.; Motani, R. (2011). „Nocturnality in Dinosaurs Inferred from Scleral Ring and Orbit Morphology”. Science 332 (6030): 705–8. DOI:10.1126/science.1200043. PMID 21493820. 
  17. Hopson, James A. (1975). „The evolution of cranial display structures in hadrosaurian dinosaurs”. Paleobiology 1 (1): 21–43. 

Vanjske veze

uredi