Boško Karalić

Boško Karalić (19191987) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, potpukovnik JNA i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija uredi

Rođen 10. januara 1919. godine u Bistrici, kod Prijedora. Potiče iz siromašne porodice, koja mu nije mogla omogućiti ni osnovno školovanje, već je u devetoj godini počeo sa roditeljima da radi na poljopivrednim poslovima. Sve do 1940. godine, kada je pozvan na odsluženje vojnog roka, radio je kao nadničar kod imućnijih seljaka.

Vojsku je služio u pešadijskom puku u Sinju, a početkom 1941. godine je prekomandovan u Sloveniju na jugoslovensko-italijanku granicu, gde ga je zatekao početak Aprilskog rata, 6. aprila 1941. godine. Posle kapitulacije Jugoslovenske kraljevske vojske, s još nekoliko drugova krenuo je kući u Bosansku krajinu. Na tom putu su ih uhapsile ustaše i sporvele u logor Kerestinac, u blizini Zagreba. Posle dva meseca boravka u logoru uspeo je da pobegne i dođe u rodno mesto.

Jula 1941. godine kada je na Kozari izbio oružani ustanak, zajedno sa svojim mlađim bratom je stupio u partizansku četu pod komandom Milorada Mijatovića. Pošto je skoro polovina boraca ove čete bila nenaoružana, prve akcije su bile diverzantskog tipa - ruženje pruge i kidanje komunikacija, kao i napadi na manje posade vojnika prilikom kojih je zarobljavano oružje i municija. Prve veće akcije su bile napad na neprijateljsku posadu na pruzi između Ivanjske i Piskavice. Najpre kao bombaš, a kasnije i kao puškomitraljezac, isticao se svojim junaštvom, posebno u borbama u Petrovom Gaju, Kozarcu i Gugonovoj glavici i dr.

Kada je 21. maja 1942. godine, formirana Prva krajiška udarna brigada, Boško je postao njen borac i s brigadom učestvovao u svim borbama, sve do kraja rata. Kao puškomitraljezac učestvovao je u mnogim borbama - na Brankovcu i Piskavici, zatim kod Dobrljina, Ključa i Sanice. Posebno se istakao tokom ofanzive na Kozaru, juna 1942. godine, kada je u borbi na Piskavici, s još četiri borca uništio ustaški bunker i zarobio tri puškomitraljeza. Tokom leta i jeseni 1942. godine istako se u borbama na Kupresu, Mrkonjić Gradu, Jajcu i dr. Za svoje zasluge do dotadašnjoj borbi, oktobra 1942. godine je primljen u članstvo Komunističke partije Jugoslavije i postavljen za desetara.

Tokom Bihaćke operacije, novembra 1942. godine, u borbi kod Novog Grada zarobio je 30 ustaša i domobrana, a kod Prijedora pobio 25 Nemaca. Tokom 1943. godine, istako se u borbama brigade u istočnoj Bosni i u borbama kod Kaknja, Fojnice i Podlugovima. Avgusta 1943. je učestvovao je napadu na aerodrom u Rajlovcu, kod Sarajeva, kada su uništena 34 neprijateljska aviona. Posebno se istako u borbi prilikom prelaska pruge Kremna-Bioska, u blizini Užica, kada je kao komanir čete, najpre učestvovao u guranju zarobljenih nemačkih tenkova na najviši breg, a potom u uništenju neprijateljskih bunkera. Često je neprijatelju „vraćao“ već bačene bombe, a u toku borbi prilikom stvaranja mostobrana kod Bajine Bašte, jedna „vraćena bomba“ mu je eksplodirala u ruci. Tada je bio teže ranjen, ali je odbio da napusti jedinicu i ode na lečenje. U borbi s četnicima na Kopaoniku, sam je zarobio grupu od 12 četnika. U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, unapređen je u komandanta diviziona Prve konjičke brigade, koja je zajedno sa jedinicama Šeste ličke proleterske divizijeNikola Tesla“, učestvovala u proboju Sremskog fronta, aprila 1945. godine. Potom je bio zamenik komandanta brigade u vreme žestokih borbi kod Sotina, Tovarnika, Male Vašice i Šida.

Posle oslobođenja Jugoslavije obavljao je razne dužnosti u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, ali je zbog narušenog zdravlja penzionisan 1955. godine u činu potpukovnika. Umro je 30. novembra 1987. godine u Banja Luci.

Odlukom Predsedništva Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, 25. septembra 1944. godine, je među prvim borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije odlikovan Ordenom narodnog heroja i dobio zvanje narodnog heroja Jugoslavije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja.

Literatura uredi