Aronija
Aronija je rod listopadnih grmova koji se sastoji od dviju vrsta, podrijetlom s istoka Sjeverne Amerike. Drvo aronije naraste najčešće 1-6 m, bujnog je rasta, a ljudi je rezidbom oblikuju kao manje drvo. Najčešće obitava u vlažnim šumama i močvarama. Aroniju često ljudi uzgajaju kao ukrasnu biljku. Poznato je kako su nakon nuklearne katastrofe u Černobilu plodovi aronije korišteni za ublažavanje zdravstvenih tegoba ozračenih osoba. Zbog visokog stupnja otpornosti na mraz, izdrži zimu i do -47°C. Zato je mnogi nazivaju sibirska borovnica. Tako se aronija naselila u Rusiji, Finskoj i Švedskoj. Također je otporna i na sušu, kukce, zagađenja i bolesti.
| Aronija | |
|---|---|
| |
| {{{slika_opis}}} | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Angiospermae |
| Red: | Rosales |
| Porodica: | Rosaceae |
| Potporodica: | Maloideae |
| Rod: | Aronia Medik. |
Opis uredi
Oprašuju je pčele i vjetar, a u jesen listovi mijenjaju boju u crvene nijanse. Listovi aronije su jednostavni, poredani naizmjenično. Cvijetovi su mali, sastoje se od pet latica i pet čašičnih listića. Plodovi su joj bobice koje nisu jestive svježe jer su gorka okusa (osim crvenoplodne aronije), ali se često koriste u pripremi vina, džema, čaja, sirupa, kompota, likera, idt. Također se koriste kao začin i boja u pićima i jogurtima. Plodovima aronije se hrane ptice, te njezine sjemenke rasprostranjuju izmetom.
Vrste uredi
Crvenoplodna aronija uredi
Crvenoplodna aronija (lat. Aronia arbutifolia) naraste 2-4 m u visinu, rijeđe 6 m. Listovi su joj 5-8 cm široki. Cvjetovi su joj bijeli ili blijedo ružičasti, otprilike 1 cm široki. Plod je crven, 4-10 mm širok i otporan na zimu.
Crnoplodna aronija uredi
Crnoplodna aronija (lat. Aronia melanocarpa) naraste u visinu malo manje od 1 m, a rijetki primjerci su narasli 3 m. Listovi su najčešće 6 cm široki. Cvjetovi su bijeli, imaju 1.5 cm širine. Ispočetka je plod crvene boje. Kad naraste, plod je crne boje, veličine 6-9 mm.
Ljubičastoplodna aronija uredi
Ljubičastoplodnu aroniju (lat. Aronia prunifolia) jedni znanstvenici smatraju hibridom crvenoplodne i crnoplodne aronije, dok drugi smatraju da je to zasebna vrsta. Cvijeta od travnja do srpnja. Plod joj je tamnoljubičaste do crne boje, 7-10 mm širok.
Povijest uredi
Aronija je dospjela u Europu iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Navodno su je poznavali tamošnji Indijanci, njene plodove su sušili i upotrebljavali za zimske pogače. Aroniju kao hranu i lijek su prvi počeli upotrebljavati sjevernoamerički Indijanci. Kako plodovi aronije dugo vremena ostaju na grmu i ne kvare se, Indijanci su se hranili njime, plodove su sušili i mljeli, te miješali sa životinjskom mašću i osušenim mesom. Sušeni plodovi aronije bili su hrana za zimu, te lijek protiv želučanih i crijevnih tegoba. Osim zrelih plodova, sjevernoamerički Indijanci su kao lijek upotrebljavali i listove i koru aronije. Ljeti su sušili listove i koru, pripremali su čaj, koji su koristili kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja iz rana. U Europi je aronija privukla pažnju zbog svoje ljepote, jer su njeni bijeli cvjetovi jedni od najljepših cvjetova grmolikih biljaka. Godine 1972. crnoplodna aronija je primila nagradu Kraljevskog vrtlarskog udruženja u Engleskoj. Jednom su je u većoj količini posadili također u Sloveniji, iako nije bila posebno prihvaćena, prije svega zbog nepoznavanja ljekovitih svojstava, koja aronija nudi.
Zdravlje uredi
Aronija je prava riznica biološki aktivnih spojeva (preko 300). Čisti krv, jača cirkulaciju, snižava kolesterol i krvni tlak, djeluje protuupalno.[1] Svježi plodovi aronije imaju najveći antioksidativni kapacitet među svim bobičastim i ostalim voćem istraživanim do sada, a mjerenim po ORAC i TEAC standardima. Mnogobrojne epidemiološke studije ukazuju na snažnu povezanost između unosa aronije i smanjenja smrtnosti uslijed srčanih oboljenja, tumora i drugih degenerativnih bolesti, odnosno smanjenje ili odgađanje razvoja navedenih bolesti, kao i starenja.[2]
Sadržaj plodova uredi
Plodovi crnoplodne aronije sadrže sljedeće tvari: 6,2 - 10,8 % šećera, 1,3 % jabučne kiseline, 0,75 % pektina, 0,35 - 0,6 % tanina, vitamine A, C, B1 i B2, E i PP, glikozid cianidin, flavonske glikozide hesperidin i rutin, te kvercitin i katehin.
Od makroelemenata plodovi sadrže (mg/g) K - 13,90, Ca - 1,30, Mg - 1,0 , Fe - 0,05.
Od mikroelemenata sadrže (KBN) Mn - 0,07, Cu - 0,58, Zn - 0,10, Co - 0,15, Cr - 0,02, Al - 0,02, Se - 3,63, Ni - 0,11, Sr - 0,06, Pb - 0,02, B - 4,80 µg/g.[3]
Izvori uredi
- ↑ http://www.zdravljeizprirode.hr/tema.php?id=20 Preuzeto 27. ožujka 2013.
- ↑ http://aronija.net/sadrzaj/ucinak-na-zdravlje/ Arhivirano 2013-03-20 na Wayback Machine-u Preuzeto 27. ožujka 2013.
- ↑ Lovkova, M.J., Rabinovič, A.M., Ponomareva, S.M.,Buzuk, G.N., Sokolova, S.M. Po čemu rastenija lečat, Moskva 1989., str. 181.