Žumberak (općina)
Zanimljivosti!
U ovom i u okolnim selima snimljena je serija "KUD PUKLO DA PUKLO". Scene ove serije snimljene su u selima:Stojdraga,Novo selo zumberak,Poklek,Kravljak i u još nekim okolnim selima.
| Žumberak | |
|---|---|
| Osnovni podaci | |
| Gradonačelnik | Zdenko Šiljak |
| Županija | Zagrebačka |
| Stanovništvo | |
| Stanovništvo (2001-/-2011-/-2021) | 1.185 |
| Geografija | |
| Koordinate | 45°42′N 15°28′E / 45.70°N 15.46°E |
| Površina | 110 km² |
  Žumberak Žumberak (Hrvatske) | |
| Ostali podaci | |
| Poštanski kod | 10455 Kostanjevac |
Koordinate: 45° 42′ 00" SGŠ, 15° 27′ 36" IGD
Žumberak je općina u Hrvatskoj. Žumberak je područje južnog prigorja Žumberačkoga gorja. Žumberak je dobio ime po starome gradu Žumberak koji je izgorio 1793. godine.
Geografske značajke uredi
Žumberačko gorje granično je gorje izmedu Republike Hrvatske i Slovenije. Manji dio toga gorja - Samoborsko gorje često izdvajamo kao samostalno.
Žumberak se nalazi u centralnom djelu Žumberka. Sa strane nalazi se ostaci staroga grada Žumberak (in dt. Quellen Sichelburgh). 1530. Žumberak naseljavaju Uskoci i u starom gradu osnivaju Uskočku kapetaniju. U godini 1793. stari grad nestaje u plamenu vatre.
Na Žumberačkom gorju ima nekoliko malih, izvornih naselja koje turisti rado obilaze (cijeli Žumberak je etnološko naselje). Naselja Sošice, Petričko selo, Oštrc, Tomaševci, Kostanjevac, Kalje, Stojdraga, Poklek i mnoga druga cestovno su povezana s većim središtima - Samoborom, Breganom, Jastrebarskim, Krašićem, Ozljem, Karlovcem i dr.
Naseljena mjesta uredi
Cernik, Donji Oštrc, Drašći Vrh, Glušinja, Gornji Oštrc, Grgetići, Grič, Hartje, Javor, Jezernice, Jurkovo Selo, Kalje, Kordići Žumberački, Kostanjevac, Kupčina Žumberačka, Markušići, Mrzlo Polje Žumberačko, Petričko Selo, Plavci, Radatovići, Radinovo Brdo, Reštovo Žumberačko, Sopote, Sošice, Stari Grad Žumberački, Stupe, Tomaševci, Tupčina, Veliki Vrh, Visoće, Višći Vrh, Vlašić Brdo, Vukovo Brdo, Žamarija, Željezno Žumberačko i Žumberak
Stanovništvo uredi
Zadnjih godina dolazi do oporavka nekad izrazito iseljeničkog kraja, čak se bilježi i doseljavanje novih obitelji željnih mira i prirode. Nacionalni sastav je homogen, Hrvati čine 99% stanovništva.
Povijest uredi
Uz nešto nekadašnjeg domicilnog stanovništva koje je živjelo na prostoru Žumberka doseljeni su Senjski Uskoci koji su zadržali status Uskoka do ukinuća Hrvatske vojne krajine, a iza 1537. godine nakon pada Klisa, Žumberak naseljava i poznata Plemićka obitelj Delišimunović. Obiteljsko ime zabilježeno je u dokumentima u oblicima Delisimonovich, Dellisimunovich, Delljsimonovich i Dellissimunovich. Prvotno su se zvali Radojčić, a novo prezime nastalo je od nadimka Delišimun (delija Šimun) što ga je nosio sin Ivana Radojčića, Šimun. On je oko 1530-37. bio kaštelanom Klisa. Obitelj je s područja Klisa preselila u Pokuplje. Tamo su posjedovali imanje Radojčić-Kaštel kraj Duge Rese, po kojem u XVII. st. nose pridjevak Radojčić. Svi muški članovi obitelji bili su u vojnoj službi u Vojnoj krajini. Šimunovi sin Petar bio je kapetan u Gvozdanskom i 1584. posljednji kaštelan Blagaja na Korani, prije nego su ga osvojili Turci. Njegov sin Franjo bio je potkapetan Žumberka (oko 1636.). Od XVII. st. obitelj posjeduje imanje Kostanjevac (po kojemu nose pridjevak od Kostanjevca) i Petričko selo u Žumberku. U XVII. st. isticao se Franjin sin Krsto Delišimunović ili Radojčić od Kostanjevca (umro oko 1696.). Bio je konjički časnik na području Karlovca, potom kapetan u Tounju (1648-53.). potkapetan u Žumberku (1654 i 1668.), kapetan u Turnju (Križanić-Turnju, na utoku Mrežnice u Koranu) i Vražiću (1655-70.) te ujedno zapovjednik straže u Hojsić-Kaštelu na Mrežnici. Biran je i u različite komisije (1656. i 1658. zbog nezadovoljstva stanovništva u Vojnoj krajini postupcima vojnih zapovjednika te 1659. u vezi s naseljavanjem područja Gackog polja). Iste godine kralj Leopold I. potvrdi mu plemstvo te podjeli grb njemu i njegovim rođacima Delišimunovićima - Matiji I, Matiji II, Jurju, Ivanu I, Ivanu II, Andriji, Gašparu i Petru, koji je nosio pridjevak “de Petrichevacz” (od Petričkog sela). Za zrinsko-frankopanske urote 1670/71. ostao je vjeran kralju i sudjelovao u pustošenju posjeda njezinih sudionika (također dvora Zrinskih Pribić te grada i posjeda F. Bukovačkog, Turnja u selu Draga kraj današnje Gorice Svetojanske u okolici Jastrebarskog). Turanj je 1677. dobio kao nagradu za vjernost kralju (uveden u posjed 1678. skupa s obitelji Oršić; ubrzo postaje jedinim vlasnikom). Ranije je (1649-57.) posjedovao imanje u predjelu Švarča kraj Karlovca, a od 1650. dvor Gradac u karlovačkoj okolici. Barunsku titulu dobio je 9.VIII. 1675 (proglašeno u Hrvatskom saboru 1678.) skupa s Franjom Krstom Jelačićem, sinom Ivana (Janka) Jelačića, s kojim je Krsto bio u srodstvu preko svoje druge žene Marije, udovice Andrije Gušića (žena Ivana Jelačića bila je Marijina kći iz prvog braka). Budući da nije imao djece, Krsto je 1676. posinio Franju Krstu Jelačića, koji je uzeo njegovo prezime i naslijedio njegove posjede. Prije 1690. Krsto je bio zapovjednik u Plaškom te karlovački podgeneral. Posljednji se put spominje 1696. Njegov posinak Franjo Krsto sudjeluje 1693. u vojnim akcijama oko rijeke Une, od 1695. potkapetan je u Sredičkom, potom zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i potkapetan kraljevstva, a 1702, zapovjednik Gornjeg polja, Glinske i Planinske krajine. Iste godine bavio se pitanjem podređivanja Varaždinskoga generalata banskoj upravi (supotpisnik je spisa o tome 20.05.1702.). S Franjom Vragovićem 1704. zapovjeda hrvatskom vojskom koja je bila upućena u Ugarsku za ustanak Ferenca II. Rakoczyja, a 1705. promaknut je u čin pukovnika i imenovan zapovjednikom Kostajnice. Godine 1706/07. nije se odazvao pozivima bana I. Palffyja da skupi vojsku u prekokupskoj Krajini i krene na Dravu. Na području kojim je zapovjedao bilo je u to doba nemira među krajišnicima. Tako je sudjelovao u gušenju prve “vlaške” bune u Banskoj krajini (1700-03) te kupske bune 1708, također na području Zamršja, gdje je imao posjed i kuriju. O tome djelomici svjedoče i njegova korespondencija s početka XVIII. st. koja najvećim dijelom sadržava podatke o prilikama na graničnom području te o kretanjima i postupcima Turaka. Godine 1708. podijeljena mu je grofovska titula i novi (prošireni stari) grb. Godine 1712. sudjelovao je u radu Hrvatskog sabora za donošenje hrvatske Pragmatičke sankcije o ženskomu nasljedstvu dinastije Habsburgovaca i bio izabran u izaslanstvo koje je saborske zaključke trebalo predati kralju, ali u Beč nije otišao. U crkvi pavlinskog samostana u Sveticama dao je, vjerojatno na početku XVIII. st. podignuti glavni oltar, na kojem se nalazio njegov grb. Umro je 02.05.1712. u Gori kraj Petrinje. Nije imao potomaka. Njegove posjede naslijedila je njegova žena Barbara Sidonija, kći Ivana Peranskog, koja je i sama imala mnogobrojne posjede; Brlog, Paraduš, Drežnik, Trešćeni i dr. Za života nadarila je mnoge crkve, posebice samostan u Sveticama , kojemu je ostavila posjed Trešćeno. Oporukama iz 1669.god. i 06.08.1712. god. podjelila je i ostala svoja imanja crkvama i samostanima. Umrla je u Paraduši 27.03.1713. i bila pokopana uz svog oca u samostanskoj crkvi u Sveticama. Delišimunovići iz sporedne grane dobili su potvrdu plemstva 31.01.1686. Jedan je ogranak imao kuriju u Perancu u župi Pribić (1741.). U drugoj polovici XVIII. st. (1779.) Delišimunovići se u Žumberku spominju kao plemići jednoselci. Njihovi potomci žive i danas u Petričkom selu.
- Vinogradarstvo
- Stočarstvo
- Poljodjelstvo
Slavni ljudi uredi
Spomenici i znamenitosti uredi
Jazovka uredi
Jazovka je prirodna špilja kod Sošica, u koju su partizani 1943. i 1945. bacali ubijene hrvatske vojnike. Po nastanku Republike Hrvatske 1990. godine dugo skrivana tajna je izašla na vidjelo. Svake godine 15. svibnja održava se Sveta misa za žrtve koje su tu stradale.
Obrazovanje uredi
Kultura uredi
Sport uredi
Park prirode Žumberak-Samoborsko gorje sa svojim najvišim vrhom Sveta Gera, 1178 m pruža razne mogućnosti posebno za planinarenje, šetnje, lov i ribolov.
Zanimljivost uredi
Jedan od najzamršenijih dijelova granice između Hrvatske i Slovenije nalazi se u Žumberku. Činjenicama usprkos u tom se dijelu granice ne spominju bilo kakvi prijepori, s ijedne strane. Razlog su izraziti dobrosusjedski odnosi stanovništva oko granice, koje je tijekom Drugog svjetskog rata intenzivno surađivalo u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Česte su bile mješovite brigade i partizanski odredi. Poginulim borcima, Slovencima i Hrvatima, sagrađeno je spomen područje i zadnje počivalište u hrvatskome dijelu Žumberka, mjestu Sošice.
Vanjske veze uredi
izmisljotina!