Örebro
Örebro čita se Erebro je grad u unutrašnjosti Švedske od 107,038 stanovnika u užem centru, i 135,460 u širem metropolitanskom području (općina).
Örebro
| |
|---|---|
.jpg) | |
| Koordinate: 59°16′N 15°12′E / 59.267°N 15.200°E | |
| Država |  Švedska
|
| pokrajina | Närke |
| grofovija | Örebro |
| Općina | Örebro |
| Površina | |
| - Urbano područje | 49.27 km²[1] |
| - Područje utjecaja | 1,380.11 km²[1] |
| Visina | 34 |
| Stanovništvo (2010.) | |
| - Urbano područje | 107,038[1] |
| - Urbana gustoća | 2,172.5 stan. / km²[1] |
| - Područje utjecaja | 135,460[1] |
| - Gustoća područja utjecaja | 98.2 stan. / km²[1] |
| Vremenska zona | UTC+1 (UTC+2) |
| Poštanski broj | 701 xx, 703 xx |
| Pozivni broj | (+46) 19 |
| Službene stranice www.orebro.se | |
| Karta | |
  Örebro | |
Örebro je i administrativni centar istoimene grofovije Örebro[2] koja ima 280,230 stanovnika.[1]
Geografske karakteristike uredi
Örebro leži u sredini zemlje na ušću rijeke Svartån u jezero Hjälmaren[2], udaljen oko 200 km zapadno od Stockholma.
Historija uredi
Örebro je jedan od najstrarijih švedskih gradova, on je još u 13. vijeku bio značajni trgovački centar, a i nakon toga je igrao veliku u historiji zemlje. Örebro je bio centar pobune protiv Danaca koju je 1434. podigao Engelbrekt Engelbrektsson, a i rodno mjesto braće Olausa i Laurentiusa Petria luteranskih reformatora iz 16. vijeka.[2]
U njemu je održano nekoliko značajnih nacionalnih skupština pa i ona iz 1810. kad je francuski feldmaršal Jean Bernadotte izabran za novog švedkog kralja pod imenom Karl XIV Johan.[2]
Nakon što je stradao u požaru 1854., dobrim dijelom je podignut kao moderan grad.[2]
Znamenitosti uredi
Najveće znamenitosti grada su renesansni dvorac iz 16. vijeka, smješten na riječnom otoku, koji se danas koristi i kao muzej i službena rezidencija guvernera. Zatim gotička crkva iz 13. vijeka i Kungsstugan (Kraljeva kuća) iz 15. vijeka, jedna od najbolje očuvanih drvenih građevina u Švedskoj.[2]
Grad ima i univerzitet osnovan - 1967. kao filijala Univerziteta Uppsala, koji se 1977. osamostalio, a 1999. dobio punopravni status.[2]
