Vojin Lukić (Subotica, kod Koceljeve, 4. decembar 1919Beograd, 25. oktobar 1997), učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Srbije. U periodu od 1963. do 1965. godine obavljao je dužnost Saveznog sekretara za unutrašnje poslove SFRJ.

Vojin Lukić
Vojin Lukić
Datum rođenja4. decembar 1919.
Mesto rođenjaSubotica, kod Koceljeve
 Kraljevina SHS
Datum smrti25. 10. 1997. (77 godina)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
 SR Jugoslavija
SuprugaMira Šarenac
Profesijapravnik
Član KPJ od1941.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Služba NOV i PO Jugoslavije
19411945.
Državni sekretar za
unutrašnje poslove NR Srbije
Period16. decembar 19539. jun 1962.
PrethodnikSlobodan Penezić Krcun
NaslednikVladan Bojanić
Savezni sekretar za
unutrašnje poslove SFRJ
Period18. april 196312. mart 1965.
PrethodnikSvetislav Stefanović
NaslednikMilan Mišković
Odlikovanja
Orden Republike
Orden Republike
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Orden rada sa crvenom zastavom
Orden rada sa crvenom zastavom
Orden partizanske zvezde
Orden partizanske zvezde
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden partizanske zvezde
Orden partizanske zvezde
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Biografija uredi

Rođen je 4. decembra 1919. godine u selu Subotici, kod Koceljeve. Poticao je iz imućne seljačke porodice.

Gimnaziju je završio 1938. godine u Šapcu i potom se upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Još kao učenik gimnazije, pristupio je omladinskom revolucionarnom pokretu i postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Jula 1941. godine primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Učesnik Narodnooslobodilačke borbe je od 1941. godine. Borio se najpre u Valjevskom partizanskom odredu, a potom je bio borac u Prvoj proleterskoj udarnoj brigadi i Prvoj krajiškoj udarnoj brigadi.

Godine 1945. prebačen je u Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA), gde je bio referent, šef odseka i načelnik odeljenja. Od 1949. do 1953. je bio načelnik Uprave državne bezbednosti (UDBA) grada Beograda.

Od 1953. do 1962. godine obavljao je funkciju državnog sekretara za unutrašnje poslove Narodne Republike Srbije, a od 1963. do 1965. Saveznog sekretara za unutrašnje poslove Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Godine 1965. postavljen je na dužnost organizacionog sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.

Posle Četvrtog plenuma CK SK Jugoslavije, održanog jula 1966. godine na Brionima, i smene Aleksandra Rankovića, okarakterisan je kao „rankovićevac“ i septembra 1966. godine na Šestom plenumu CK SK Srbije, smenjen sa funkcije. Ubrzo potom je zajedno sa Aleksandrom Rankovićem isključen iz članstva Saveza komunista Jugoslavije. Kasnije tokom otkrivanja zloupotreba u Upravi državne bezbednosti (UDBA), protiv njega je bila podignuta optužnica i bio je uhapšen, ali je ubrzo abolicijom Savezne skupštine SFRJ, bio pušten na slobodu i oslobođen krivične odgovornosti.

Od 1968. do 1972. godine je radio kao advokat, ali je 1972. godine bio uhapšen i osuđen na 18 meseci zatvora, zbog verbalnog delikta. Prva presuda je ukinuta, da bi u oktobru 1973. bio osuđen na dve i po godine zatvora za „neprijateljsku propagandu”.[1]

Godine 1989. u Beogradu je objavio knjigu „Sećanja i saznanja - obračun sa Aleksandrom Rankovićem i Brionski plenum“.

Umro je 25. oktobra 1997. godine u Beogradu, a sahranjen je u rodnom selu Subotici.[2]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden Republike sa zlatnim vencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom, Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem, Orden rada sa crvenom zastavom i dr.

Reference uredi

  1. Purged Yugoslav Official Is Sentenced to 2½ Years. nytimes.com OCT. 7, 1973
  2. „Opština Koceljeva”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2019-08-13. 

Literatura uredi

  • Jugoslovenski savremenici - Ko je ko u Jugoslaviji. „Hronometar“, Beograd 1970. godina.