Wikipedija

Srednjovjekovne župe u Donjim Krajima

Srednjovjekovne župe u Donjim Krajima u 12. i 13. vijeku, otkada se pominju u dostupnim izvorima, nalazile su se na sjeverozapadu današnje Bosne i Hercegovine. Pod zajedničkim imenom Donji Kraji prvi put se spominju u uredbi ugarskog kralja Bele IV od 20. jula 1244. god, kojom su dodijeljena neka vlasništva za "biskupa Bosne".

Rane srednjovjekovne hrvatske župe prema Konstantinu VII. Porfirogenetu, među kojima je i Plivska župa
Srednjovjekovna Bosna 1373.

U navedenij povelji Donji Kraji se navode u istom značenju kao "zemlje" Usora i Soli, što znači da se njeno ustrojstvo kao administrativno-upravne jedinice višeg nivoa srednjovjekovne Bosne dešavalo ranije, u vrijeme Kulina bana. Banovina Bosna imala je tada 4 zemlje: Bosna, Usora, Soli i Donji Kraji.[1]

U Donjim Krajima su tada postojale tri župe: Uskoplje, Pliva i Luka. Poslije Meteje Ninoslava, banovina Bosna, a i sami Donji Kraji se proširuju na župe Zemunik i Vrbanju, ali su se one uskoro našle u sklopu porodičnih posjeda Babonića.

Istorija uredi

Srednjovjekovni gospodari jednoga dijela Donjih Kraja, bili su članovi porodice Hrvatinića. Najstariji član te porodice, koji je zasada poznat, jeste knez Stjepan, po kojem su se Hrvatinići i zvali u ranije doba Stjepanići. Bili su rođaci i srodnici hrvatskoga bana Pavla Šubića Bribirca, na osnovu ženidbene veze izmedju ovih dviju, možda susjednih velikaških kuća.

Na samom kraju XIII vijeka ban Pavle, sa svojim bratom i sinom (obojica nose ime Mladen), prodire u Bosnu. Povezao se sa Hrvatinom Stjepanićem, koji se oteo vlasti bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i zajedno su postali pristalice napuljskih Anžuvinaca. Stoga napuljski kralj Karlo II. Hrvatinu, njegovim sinovima, braći i rođacima za iskazanu vjernost i stečene zasluge, poveljom od 14. juna 1299. potvrđuje posjed Donjih Kraja.[1]

Pobuna hrvatske vlastele i gradova protiv Šubića te povratak Stjepana II na banski prijesto u Bosni naveli su sinove kneza Hrvatina, Vukoslava, Pavla i Vukca, da napuste Šubiće i prihvate Stjepana II za vladara. Ban im je priznao njihove posjede kao baštinu, ali nijedan nije dobio titulu kneza.

Najmlađi od trojice braće, Vukac, istakao se u ratu 1363. god. sa ugarskim kraljem Ludovikom I, odbranivši Soko Grad kod Šipova. Ban Tvrtko I poklonio mu je župu Plivu i od tada počinje uspon Hrvatinića, koji su za vrijeme Hrvoja Vukčića postali najmoćnija feudalna porodica u Bosni. Postojanje vlasti porodice Hrvatinića u periodu 1380.-1463. doprinijeti će da se buduća granica Bosanske Krajine približi Uni i Savi. Na to je uticao i kontinuitet njene pogranične funkcije u vrijeme Jajačke Banovine

Župe uredi

 
Soko Grad kod Šipova, župa Pliva[2]
 
Tvrđava Jajce
  • Pliva župa prvi put je spomenuta kao dio hrvatske države u djelu Konstantina Porfirogenita. Prostirala se uz rijeku Plivu, koja se kod Jajca uliva u Vrbas. Na jugoistoku graničila je sa Skopljanskom župom, na jugozapadu sa glamočkom, na sjeveroistoku sastajala se kod Jajca s Lučkom, na istoku bio joj je Vrbas granica, a na sjeveru župa Zemljanik. Glavno mjesto u župi bio je utvrđeni Sokol na lijevoj obali Plive, čije ruševine postoje i danas.[3] Tvrđava se u izvorima opet pominje u drugoj polovini XIV. vijeka, prilikom upada ugarske vojske koju je predvodio kralj Ludovik I Veliki. Krajem XIV. vijeka u Plivskoj župi, na ušću Plive u Vrbas, vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić podigao je Stari grad Jajce.[4] Za vrijeme osmanske najezde na Bosnu Jajce je postalo bosanski kraljevski prijestolni grad.[5]
  • Uskoplje je obuhvatala teritoriju gornjeg toka rijeke Vrbasa. Utvrđena naselja bila su: Prusac, Susjed i Vesela straža.[6][7]
  • Luka se nalazila na na desnoj obali Vrbasa, istočno od Jajca. U njoj je 1461. god, nad vrelom komotinskoga potoka, Radivoj Kotromanić podigao grad Komotin, čiji ostaci se i danas vide. Radivoj je grad dobio ženidbenim vezama.[8]
  • Lušci župa bila je smještena oko izvorišta rijeke Sane. U njoj su se rano učvrstili članovi porodice Hrvatina Stjepanića.
 
Stari grad Ključ iz 14. stoljeća, župa Banjica
  • Banjica, poznata i kao Mrenska župa nalazila se u porječju rijeke gornje Sane oko današnjeg grada Ključa i Mrena na Sani, pod kojim se nalazila varoš Kljevci. Toj župi pripadalo je i područje današnje Lušci Palanke. Stari grad Ključ spominje se prvi put 1326. u darovnici bana Stjepana II Vukoslavu Hrvatiniću, mada se zna da je ranije podignut.[9] Spominje se i u Tvrtkovoj povelji iz 1354. god. izdatoj Vlatku Vukoslavića Hrvatiniću, kojom mu je potvrdio posjede naslijeđene od oca. Grad Mren Hrvoje Vukčić osvojio je tek izmedju godine 1385. i 1391.[5]
  • Zemljanik (Zemunik) obuhvatao je veći dio kraške visoravni zapadno od Manjače. Pominje se u povelji bana Prijezde sa definisanim granicama. Glavno naselje župe u kome je Prijezda izdao svoju povelju, bio je Zemunik, naselje palisadno zemljanog karaktera. Nalazilo se na sjeveru župe, u blizini banjalučkog srednjovjekovnog utvrđanja. Gospodar ove župe 1323. god bio je Pavle Hrvatinić, brat kneza Vukoslava i Vukca. Njegovi sinovi, Grgur i Vladislav, predali su svoje gradove Greben i Glamoč ugarskom kralju, u zamjenu za posjed Dobra Kuća u Slavoniji. Kao svjedoci u bosanskim poveljama, kasnije se iz Zemunika javljaju knez Borovac Čemerković, a zatim vojvoda Marka i knez Petar Brsačić.
  • Vrbanja župa obuhvatala je područje sliva Vrbanje, do jugoistočnih vrhova Vlašića. Njen centar je od 1382. god bio utvrđeni Kotor, a vjerovatno joj je pripadala i utvrda Zmajevac, kod Čelinca.[3] Od 1382. je u rukama Hrvoja Vukčića, kao njegovo omiljena odredište, u kojoem je i umro.[7]
  • Tribova župa (Trijebovo) se najranije spominje u jednom dubrovačkom dokumentu o trgovini robljem u Bosni iz kojeg se zaključuje da se nalazila u oblasti Vukca Hrvatinića koji je od 1366. god. držao Stari grad Soko i župu Plivu. Teritorija župe Tribovo može se pouzdano utvrditi na osnovu naselja u nahiji Trijebovo iz osmanskog perioda. Sjedište nahije je bilo Novo Jajce, odnosno kasnije Varcar Vakuf a danas Mrkonjić Grad.
  • Mel se pominje u povelji iz 1244. god. sa crkvom svetog Kuzme i Damjana. Nalazila se na području današnjeg [(Kneževo|Kneževa]] (bivši Skender Vakuf). [7]

Preostale župe su pripadale Ugarskoj pod zajedničkim imenom Donja Slavonija, jer su se nalazile južno od Save. Tek od smrti Ludovika I 1382, veliki vojvoda Hrvoje Vukčić počeo je osvajanja ovih župa. Iz zapisa na jevanđelju tepčije Batala Šantića zna se da je od 1393. god župa bila u njegovom vlasništvu na osnovu ženidbenih veza sa Hrvatinićima.

  • Vrbas župa prostirala se na obe obale donjega Vrbasa. Sve do pod kraj XIV. vijeka pripadala je tadašnjoj Slavoniji, a tek onda je vojvoda Hrvoje pridružio svojim Donjim Krajima u periodu 1383-1391. Središte je u njoj bio Vrbaški Grad (danas Gornji Podgradci), Zatim Vojskovo, Turjak, Gradac, Podgradci, Viduši, Ivanjska i Lipovac. Sva se ova mjesta još polovinom XIV. vijeka spominju kao župe biskupije zagrebačke.
  • Sana župa obuhvatala je obe obale srednje i donje Sane, a krajem XIV. vijeka pripala je Donjim Krajima. Spominje se od godine 1264. u spisima biskupije zagrebačke, kojoj je pripadala. Njome je dugo vladala porodica knezova Babonića Blagajskih. U župi su poznata ova mjesta: Kozar, Blagaj, Japra, Vodica, Oštra Luka i Hrvaćani.
  • Glaška župa širila se oko obiju obala rijeke Ukrine, istočno od Dubičke i Vrbaške župe, sve do izvora savske pritoke Usore. Godine 1285. bio je glaški župan knez Radoslav iz porodice Babonića, a 1334. bila je u Hrvatskoj, odnosno u ondašnjoj Slavoniji, te potpadala u crkvenom pogledu biskupiji zagrebačkoj. Od godine 1391. pripada Donjim Krajima nakon osvajnja Hrvoja Vukčića. Glavno mjesto bio je Glaški grad, a pod njime se nalazila varoš Srida. Tačan položaj obaju mjesta nije poznat. Na tom se gradu nalazio ljeti 1244. kralj Bela IV, te je odavde sklapao mir s Venecijom.
  • Dubica župa se javlja u povelji iz 1244. god. kada se pominje "slobodna (kraljevska) varoš Dubica" i njeni varošani. Ugarski kralj je 1269. god vlast u njoj povjerio vitezovima od Reda svetog Hrama - templarima, koji su od ranije imali posjede u Ugarskoj.[7] Župa je na jugu počinjala na obroncima Kozare, a na sjeveru je prelazila na lijevu obalu Save.[10]

Izvori uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 „Jelena Mrgić Radojčić: Donji Kraji - Krajina srednjovjekovne Bosne”. Filozofski fakultet Banja Luka. Pristupljeno 9. 12. 2023. 
  2. ↑ Benedikt Kuripešić - putopis
  3. ↑ 3,0 3,1 „Hamdija Kreševljaković, STARI BOSANSKI GRADOVI”. Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45 –. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. ↑ „Tvrđava Jajce”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. ↑ 5,0 5,1 „Ferdo Šišić: Rodoslovlje knezova Hrvatinića”. Matica Hrvatska, Zagreb, 1902.. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  6. ↑ „Stari grad Vesela Straža”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 „Jelena Mrgić: POVELJA BOSANSKOG BANA STJEPANA II KOTROMANIĆA KOJOM DAJE KNEZU VUKOSLAVU HROVATINIĆU ŽUPE BANJICU I VRBANJU SA GRADOVIMA”. АNURS, Odjeljenje društvenih nauka, Građa o prošlosti Bosne, Banja Luka, 2008,. Pristupljeno 9. 12. 2023. 
  8. ↑ „Tvrđava Komotin”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  9. ↑ „Stari grad Ključ”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 6. 2016. 
  10. ↑ „Nada Klaić: SREDNJOVJEKOVNA BOSNA”. EMINEX s p.o. Zagreb, 1964.. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Srednjovjekovne_župe_u_Donjim_Krajima&oldid=41854838