Babonići
Babonići (Babonegi) su bili hrvatska vlastelinska porodica koja je prvopomenuta krajem 12. stoljeća. Njihovi posjedi su obuhvatali područje srednjovjekovne Slavonije i Bosne. U Bosni su posjedovali imanje oko rijeke Sane, a sjedište im je bilo u Blagaju (danas Blagaj Japra).[1][2][3]
Prvi poznati član ove loze bio je je Stjepan I, sa početnim posjedima Babonića nalazili na desnoj obali Kupe, između današnjeg Karlovca i Siska. Najstariji im je posjed bila Vodica, prema kojoj su nazivani vodičkim knezovima. Nakon toga, glavno uporište im je bio grad Steničnjak (danas Sjeničak) prema kojem su dobili i oznaku de Stenischnach. Babonići su bili jedna od loza sa plemićkom titulom nobiles ultra Gozd (plemstvo sa suprotne strane Gvozda).
U 1241. Babonićima je kralj Bela IV dao bulu (uredbu) kojom ih je oslobodio plaćanja poreza i pravo izuzuzeća od banske vlasti. Pretpostavlja se a da je to bio uzvrat za pomoć kralju pri povlačenja pred Tatarima preko Zagreba do jadranske obale. Uspon ove porodice se javlja se krajem 13. stoljeća, u toku prijestolonasljednih borbi između zadnjeg Arpadovića, Andrije III. Mlečanina i Anžuvinaca, kada su Babonići iskoristili za njih povoljnu priliku da, uz knezove Bribirske, postanu najmoćnija vlastela.
U zenitu moći bili su za vladavine Stjepana IV., banom "čitave Slavonije", kada im posjedi obuhvataju područja od Kranjske do Vrbasa i od Save do Gvozda.[4]
Knezovi Blagajski su bili jedan od ogranaka loze Babonića, nastao u 14. stoljeću. Naziv Blagajski (de Blagay) dobili su prema novom sjedištu u gradu Blagaju na Sani (danas Blagaj Japra). Njihov rodonačelnik je bio Dujam Babonić, za koga se zna da je bio sin Radoslava II Babonića i da je umro oko 1370.). Vladao je na područjima Dubice, Vodice i Sane. Taj posjed i pravo nasljedstva potvrdio ugarski kralj Ludovik I. Anžuvinski.
Tokom 15. stoljeća, knezovi Blagajski se uključuju ratove protiv Osmanlija, ali se nakon pustošenjima njihovih posjeda, na kraju 16. stoljeća, povlače u Kranjsku. Tamo se od 1582. godine ubrajaju u red kranjskih staleža.
Iz loze Babonića su bili slijedeći banovi:
- Stjepan II Babonić, primorski ban (1243.-1249.);
- Stjepan III (II), slavonski ban (1288.-1295.);
- Stjepan IV (III), slavonski ban (1299., 1310.-1316.);
- Radoslav I, slavonski ban (1287.-1293.).[5]
- Ivan Babonić, slavonski ban (1316.-1323.) i hrvatski ban (1322.-1323.)
Posljednji poznati potomak Babonića bio je grof Ludvig Blagajski, koji je umro u Ljubljani 1898.).
Reference uredi
- ↑ Curta, Florin (2006). Southeastern Europe in the Middle Ages, 500–1250. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-89452-4.
- ↑ Fine, John V. A (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. The University of Michigan Press. ISBN 0-472-08260-4.
- ↑ Koszta, László (1994). „Babonić”. u: Kristó, Gyula; Engel, Pál; Makk, Ferenc (hu). Korai magyar történeti lexikon (9–14. század) [Encyclopedia of the Early Hungarian History (9th–14th centuries)]. Akadémiai Kiadó. str. 73. ISBN 963-05-6722-9.
- ↑ Povijest Hrvata - srednji vijek: 217. Školska knjiga, Zagreb, 2003.
- ↑ Povijest Hrvata - srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003.