Oaza Fajum (arapski: واحة الفيوم / Waḥet El Fayyum) je velika geološka depresija u Libijskoj pustinji, jugozapadno od Kaira.

Oaza Fajum
Waḥet El Fayyum
Karta sa pozicijom oaze
Karta sa pozicijom oaze
Karta sa pozicijom oaze

Karakteristike uredi

Ta depresija se prostire u dužinu nekih 80 km, u smjeru istok-zapad, a u širinu nekih 56 km od sjevera prema jugu. Najniža točka je - 45 nadmorske visine u današnjem Jezeru Karun. Oaza je dobila ime od staroegipatske riječi - Pa-jum (ili Pa-jom) koja je značila jezero ili more, a odnosilo se na nekadašnje Jezero Merid[1]

To se jezero formiralo za pleistocena (prije otprilike 2.600.000 do 11.700 godina) kada je Nil bio oko 18 metara viši nego danas, pa je probio šljunčani greben koji ga je odvajao od depresije Fajum.[2] Površina oaze varira između 1.270 km² i 1.700 km².[3] Na jugoistočnoj strani oaze leži grad Fajum, administrativni centar Muhafaze Fajum.

Današnje puno manje Jezero Karun održava se zahvaljujući djelomičnom preusmjeravanju Nila kanalom Bar Jusuf. Jezero je boćasto i ima površinu od 220 km², uspješno je izmrješteno morskom ribom, što je omogućilo razvoj komercijalnog ribarstva.[2]

Oaza Fajum je 2003. uvrštena na UNESCO-vu listu kandidata Svjetske kulturne baštine, zbog svojih kanala iskapanih još od 23. vijek pne., ostalih hidrauličkih zahvata, hramova i nekropola.[3]

Historija uredi

 
Jezero Karun

Faraoni iz Dvanaeste dinastije Egipta iskopali su kanal Bar Jusuf do Jezera Karun da kontroliraju poplave Nila, i reguliraju mu vodostaj. Za suše im je Jezero Karun služilo kao akumulacija iz koje su kanalima ispuštali vodu za navodnjavanje. Zbog tog su klasični geografi i putnici mislili da se radi o umjetnom jezeru.[3]

Pored grada Fajuma, veći gradovi oaze su Ibšavaj i Sinuris.[3]

Izvori uredi

  1. Fayum (engleski). Ancient History Encyclopedia. Pristupljeno 4.8. 2020. 
  2. 2,0 2,1 Al-Fayyūm, governorate, Egypt (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 4.8. 2020. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Fayoum Oasis and Lake Qaroun, Egypt (engleski). Med-O-Med. Pristupljeno 4.8. 2020. 

Vanjske veze uredi