Antitrinitarijanizam

(Preusmjereno sa stranice Netrinitarizam)
Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Hristos
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Nontrinitarijanizam (ili antitrinitarijanizam) označava monoteističke sisteme vjerovanja, uglavnom u okviru kršćanstva, koji odbacuju glavnu kršćansku doktrinu Trojstvo, odnosno učenje da Bog predstavlja tri različite hipostaze ili osobe koje su zajedno vječne, zajedno jednake i neovojivo sjedinjene u jedno biće (ousia).

Prema crkvama koje odluke ekumenskih sabora (koncila) drže konačno, trinitarijanizam je nepogrešivo određen na Prvom ekumenskom sabor (Nikejskom saboru) godine 325. ili na ekumenskim saborima u 4. vijeku,[1][2] a koji su proglasili puno božanstvo Sina,[3] te Prvog carigradskog sabora, koji je proglasio božanstvo Svetog duha.[4] Nontrinitarijanci se iz različitih razloga ne slažu sa odlukama Sabora, a što uključuje vjerovanje da je njihovo razumijevanje Biblije važnije od simbola vjere, ili da je došlo do Velike apostaze pred Sabore. Crkvene i državne vlasti u Evropi i Bliskom istoku su progonile nontrinitarijanska vjerovanja kao herezu od 4. do 18. vijeku, a za što kao primjeri služe arijanstvo,[5][6] učenje Miguela Sevreta[7] i katari.[8] Danas nontrinitarijaci čine manjinu među kršćanima.

Nontrinitarijanski pogledi se široko razlikuju po pitanju prirode Boga, Isusa i Svetog duha. Različiti nontrinitarijanski pogledi, kao adopcionizam, monarhijanizam i subordinacionizam su postojali prije konačne definicije doktrine o Trojstvu na Saborima 325, 360. i 41. (Nicaea, Carigrad i Efez).[9] Nontrinitarijanstvo je kasnije obnovljeno kroz gnosticizam katara od 11. do 13. vijeka, u doba Prosvjetiteljstva u 18. vijeku, te kod nekih grupa tokom Drugog velikog buđenja u SAD u 19. vijkeku.

Suvremene nontrinitarijanske kršćanske grupe ili denominacije uključuju Kristadelfijance, kršćanske naučnike, Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormone), Studente biblije zore, Generalnu konferenciju prijatelja, Iglesia ni Cristo, Jehovine svjedoke, Živu crkvu boga, pentekostalce jednosti, Članove internacionale Crkve boga, unitarijanske univerzalističke kršćane, Internacionalu puta i Ujedinjenu crkvu boga. Također, svi ogranci judaizma su nontrinitraijanski, i smatraju Boga iz hebrejskih spisa kao jednu osobu, bez podjela i više osoba u sebi. Islam smatra Isusa prorokom i poriče mu božanstvo.[10] Opisuje se kao antitrinitarijanska religija kada se uspoređuje sa kršćanstvom ili u knjigama za zapadno čitateljstvo: Islam poučava apsolutnu nedjeljivost vrhovnog suveremenog i transcedentnog boga (v. Bog u islamu),[11] a njegova antitrijanska prirodsa se vidi i nekoliko stihova Kurana koji navode da je doktrina Trojstva bogohulna.[12]

Reference uredi

  1. Roger E. Olson, Christopher Alan Hall (Eerdmans 2002 ISBN 978-0-8028-4827-7), p. 15
  2. Roger E. Olson, The Story of Christian Theology (InterVarsity Press 1999 ISBN 978-0-8308-1505-0), p. 173
  3. Bernhard Lohse, A Short History of Christian Doctrine (Fortress Press 1966 ISBN 978-1-4514-0423-4), p. 55
  4. Deno John Geanakoplos, Constantinople and the West (University of Wisconsin Press 1989 ISBN 978-0-299-11884-6), p. 152
  5. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/590747/Theodosius-I
  6. http://www.fourthcentury.com/index.php/urkunde-33
  7. „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-14. Pristupljeno 2013-11-25. 
  8. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/12976/Albigensian-Crusade
  9. von Harnack, Adolf (1894-03-01). „History of Dogma”. Pristupljeno 2007-06-15. »[In the 2nd century,] Jesus was either regarded as the man whom God hath chosen, in whom the Deity or the Spirit of God dwelt, and who, after being tested, was adopted by God and invested with dominion, (Adoptionist Christology); or Jesus was regarded as a heavenly spiritual being (the highest after God) who took flesh, and again returned to heaven after the completion of his work on earth (pneumatic Christology)« 
  10. Glassé, Cyril; Smith, Huston (2003). The New Encyclopedia of Islam. Rowman Altamira. str. 239–241. ISBN 0759101906. 
  11. Encyclopedia of the Qur'an. Thomas, David. 2006. Volume V: Trinity.
  12. Qur'an 3:79-80, 112:1-4, etc.

Vanjske veze uredi