Antički Epir

Древна грчка држава и Краљевство у региону Епира.
(Preusmjereno sa Epir (drevna država))

Epir (starogrčki: Ἤπειρος, Ḗpeiros, epirski grčki: Ἄπειρος, Ápeiros) bila je drevna grčka država i kraljevina, smještena u geografskom području Epira na zapadnom Balkanu. Domovina drevnih Epirana graničila se s Etolskim savezom na jugu, drevnom Tesalijom i Makedonijom na istoku i ilirskim plemenima na sjeveru. U kratkom periodu (280–275. pne.), epirski kralj Pir uspio je od Epira stvoriti moćnu državu u grčkom svijetu, usporedivu s makedonskom i rimskom. Njegove su vojske krenule protiv Rima tijekom neuspješnog pohoda na Italiju.

Ἅπειρος
Epir
? Blank.png
 
? Blank.png
 
? Blank.png
330. pne.–167. pne. Blank.png ?
Položaj Epira
Glavni grad Pasaron (330–295. pne.)
Amvrakia (295–224. pne.)
Fenika (224–167. pne.)
Jezik/ci antičkogrčki
Religija antičkogrčka religija
Vlast monarhija (330–231. pne.), federalna republika (231–167. pne.)
Kralj
 - 330–313. pne. Eakid
 - 307–302. pne. Pir od Epira
 - 302–297. pne. Neoptolem II
 - 297–272. pne. Pir od Epira
 - 231–167. pne. Epirski savez
Historijska era antika
 - Epirska plemena uspostavljaju zajedničku vlast
 - Pirov pohod na Italiju 280–275. pne.
 - Monarhija ukinuta 231. pne.
 - Osvojen od Rimske Republike u Trećem rimsko-makedonskom ratu
Valuta epirska drahma

PovijestUredi

PrapovijestUredi

Epir su barem od neolitika zauzimali pomorci uz obalu i lovci i pastiri u unutrašnjosti, koji su sa sobom donijeli grčki jezik.[1] Ti su ljudi svoje vođe pokopali u velike tumule slične mikenskim grobnicama, što ukazuje na vezu predaka između Epira i mikenske civilizacije.[1] Određeni broj mikenskih ostataka pronađen je u Epiru,[2][3] posebno na najvažnijim drevnim vjerskim nalazištima u regiji, Nekromanteionu ("Proročištu mrtvih") na rijeci Aherontu i u Zeusovom proročištu u Dodoni.[1][2] Epir je imao jake veze s drugim grčkim regijama poput Makedonije, Tesalije, Etolije i Akarnanije.[4]

Dorani su napali Grčku iz Epira i Makedonije krajem 2. milenija pne. (oko 1100–1000. pne.), iako su razlozi njihove seobe nejasni. Invazija je izvorne stanovnike ove regije pomaknula dalje na jug u grčko kopno, a početkom 1. milenija pne. u Epiru su se pojavile tri glavne skupine plemena koja su govorila grčkim. To su bili Haonjani u sjeverozapadnom Epiru, Mološani u središtu i Tesproti na jugu.[5] Regija u kojoj je živilo svako od ovih plemena (ethne) imalo je svoje ime (Haonija, Molosija, Tesprotija), pa izvorno nije postojalo jedinstveno ime za cijelu regiju.

Grčki toponim Epir (starogrčki: Ήπειρος), što znači "kopno" ili "kontinent", prvi se put pojavljuje u djelu Hekateja Milećanina u 6. stoljeću pne. i jedno je od rijetkih grčkih imena koje odražava vanjsko gledište s točke pomorsko-geografske perspektive. Iako to nije izvorno epirsko ime, stanovnici tog područja kasnije su ga prihvatili.[6]

Mološka ekspanzija (470–330. pne.)Uredi

Mološka dinastija Eakida uspjela je stvoriti prvu centraliziranu državu u Epiru oko 370. pne., šireći svoju moć na račun suparničkih plemena. Eakidi su se udružili sa sve moćnijim makedonskim kraljevstvom, dijelom radi zajedničke opasnosti koja im je prijetila od ilirskih navala,[7] a 359. pne. mološka princeza Olimpijada, nećakinja Aribe od Epira, udala se za kralja Filipa II Makedonskog (r. 359. pne. – 336. pne.). Ona će postati majka Aleksandra Velikog. Nakon Aribine smrti Aleksandar Mološki, stric Aleksandra Velikog, naslijedio je prijestolje s naslovom "epirskog kralja".[8]

Godine 334. pne., u vrijeme kad je Aleksandar Veliki vojevao u Aziji, Aleksandar Mološki vodio je ekspediciju u južnoj Italiji u znak podrške grčkim gradovima Velike Grčke protiv obližnjih italskih plemena i nove Rimske Republike. Nakon nekoliko uspjeha na bojnom polju, porazila ga je koalicija italskih plemena u bici kod Pandosije 331. pne.

Epirsko kraljevstvo (330–231. pne.)Uredi

 
Pirov vojni pohod po Italiji

Godine 330. pne., nakon smrti Aleksandra Mološkog, pojam "Epir" pojavljuje se prvi put kao jedinstvena politička jedinica u starogrčkim zapisima, pod vodstvom Mološke dinastije. Potom su se kovali novci triju glavnih plemenskih skupina Epirana, a izdavan je i novi novac s natpuisom Epirotes.[8] Nakon smrti Aleksandra I, Eakid Epirski, koji ga je naslijedio, stao je na Olimpijadinu stranu u njezinom sukobu s Kasandrom, ali je 313. pne. bio svrgnut s prijestolja.

Eakidov sin Pir došao je na prijestolje 295. ppne. kao vješt vojskovođa, ohrabren da pomogne Grcima iz Tarenta, i odlučio je pokrenuti veliku ofenzivu na Italiju i Siciliju. Zbog svojih superiornih borilačkih sposobnosti, epirska vojska pobijedila je Rimljane u bici kod Herakleje (280. pne.). Poslije su Pirove snage gotovo došle do predgrađa Rima, ali morale su se povući kako bi izbjegle neravnopravan sukob s brojnijom rimskom vojskom. Sljedeće je godine Pir napao Apuliju (279. pne.) i dvije su se vojske sukobile u bitci kod Askula, gdje su Epirani, plativši visoku cijenu u gubicima, odnijeli tzv. Pirovu pobjedu.[9]

Godine 277. pne. Pir je zauzeo kartašku tvrđavu u Eirksu na Siciliji. To je potaknulo ostatak gradova pod kontrolom Kartage da pređu na Pirovu stranu. U međuvremenu, počeo je pokazivati despotsko ponašanje prema sicilijskim Grcima i ubrzo se sicilinsko javno mnijenje okrenulo protiv njega. Iako je u bici pobijedio Kartažane, bio je prisiljen napustiti Siciliju.[9]

Pirov italski pohod završio se nakon neodlučene bitke kod Beneventa (275. pne.). Izgubivši veliku većinu svoje vojske, odlučio se vratiti u Epir, što je konačno rezultiralo gubitkom svih njegovih italskih posjeda. Zbog njegovih skupih pobjeda, izraz "Pirova pobjeda" često se koristi za pobjedu s velikim gubicima za pobjednika.[9]

Epirski savez (231–167. pne.)Uredi

 
Novac Epirske lige. Na kovanici je prikazan Zeus (lijevo) i munja s riječju "ΑΠΕΙΡΩΤΑΝ", "Epirski" (desno)

Godine 233. pr. Kr. ubijen je posljednji preživjeli član kraljevske kuće Eakida, Dejdamija. Njezinom smrću epirska kraljevska kuća naglo je izumrla i uspostavljena je savezna republika, iako sa smanjenim teritorijem, budući da je zapadna Akarnanija utvrdila svoju neovisnost, a Etoljani su zauzeli Ambrakiju, Amfilohiju i preostalu zemlju sjeverno od Ambrakijskog zaljeva. Stoga je novi glavni grad Epira uspostavljen u Fenici, političkom središtu Haonjana. Razlozi brzog pada dinastije Eakida vjerojatno su bili složeni. Etolski pritisak morao je u tome igrati neku ulogu, a savez s Makedonijom možda je bio nepopularan; uz to su možda postojale i društvene napetosti.[10] Međutim, Epir je ostao značajna sila, ujedinjena pod pokroviteljstvom Epirskog saveza kao savezna država sa svojom skupštinom (synedrion).[10]

Sljedećih godina Epir se suočio s rastućom prijetnjom ekspanzionističke Rimske Republike, koja je vodila niz ratova s Makedonijom. Savez je ostao neutralan u prva dva makedonska rata, ali se podijelio u Trećem makedonskom ratu (171–168. pne.), pri čemu su se Mološani priklonili Makedoncima, a Haonjani i Tesproti Rimu. Ishod je bio poguban za Epir; Molosija je pala pod rimsku vlast 167. pne., a 150.000 stanovnika Epira bilo je porobljeno.[1]

OrganizacijaUredi

 
Politička organizacija Grčke između 9. i 5. stoljeća pne.

U antici su Epir naselila ista nomadska helenska plemena koja su nastavila naseljavati ostatak Grčke.[11][12] Za razliku od većine ostalih Grka toga doba, koji su bili organizirani u gradove-države poput Atene ili Sparte, Epirani su živjeli u malim selima, a njihov način života bio je stran životu u polisu kakav su prakticirali Grci južno od njih. Njihova je regija ležala na rubu grčkoga svijeta i bila je daleko od mirne; dugi niz stoljeća to je pogranično područje bilo u sukobu s ilirskim narodima na jadranskoj obali i u unutrašnjosti. Međutim, Epir je imao daleko veće vjersko značenje nego što bi semoglo očekivati s obzirom na njegovu geografsku udaljenost, zbog prisutnosti svetišta i proročišta u Dodoni, koje su smatrali drugim po važnosti samo zbog poznatijeg proročišta u Delfima.[13]

KulturaUredi

Epirani su, barem od klasične antike, govorili lokalnim sjeverozapadnim grčkim dijalektom, koji se donekle razlikovao od dorskih dijalekata grčkih kolonija na otocima u Joniji, i nosili su uglavnom grčka imena, o čemu svjedoče epigrafija i književni podaci.[14][15]

Nicholas Hammond tvrdi da je glavna društvena struktura Epirana bilo pleme i da su govorili zapadnogrčkim dijalektom.[16] Tom Winnifrith (1983) tvrdi da su se Eprani kulturno blisko povezali s ostatkom grčkog svijeta tijekom stoljeća koja su prethodila rimskom osvajanju regije (3-2. stoljeće pne.), dok se proces helenizacije nastavio i nakon osvajanja. Kao takvi, njihovi vladari tvrdili su grčko porijeklo.[17] S druge strane, Johannes Engels (2010) tvrdi da su genealoške veze ispripovijedane u trojanskom epskom ciklusu i drugim mitovima snažno povezale Epir s ostatkom Grčke, što isključuje ozbiljno dovođenje u sumnju grčke pripadnosti Epirana. Jezik kojim su govorili smatran je primitivnim sjeverozapadnim grčkim dijalektom, ali nije bilo sumnje da je to grčki. Način života u Epiru bio je arhaičniji od onog u korintskim i korkirskim kolonijama na obali, ali nikada nije bilo rasprave o njihovoj pripadnosti Grčkoj.

Čini se da su neki antički autori u klasično doba na Epirane gledali s dozom prezira. Tukidid, atenski povjesničar iz 5. stoljeća pne., opisuje ih kao "barbare" u svojoj Povijesti peloponeskog rata[18] kao i Strabon u svojoj Geografiji.[19] Drugi ih pisci, poput Dionizija iz Halikarnasa, [20] Pauzanije [21] i Eutropija [22] opisuju kao Grke. Simon Hornblower tumači nejasne, a ponekad čak i međusobno protivrečne komentare Tukidida o Epiranima tako kao da impliciraju da oni nisu bili ni potpuno "barbarski" ni potpuno grčki, već srodni Grcima. Značajno je da je Tukidid imao slična gledišta na susjedne Etoljane i Akarnance, iako podaci ne ostavljaju sumnju u njihov grčki identitet. Izraz "barbarin" možda je označavao ne samo jasno negrčko stanovništvo, već i grčko stanovništvo na rubu grčkoga svijeta s osobitim dijalektima.[4] Daleko pouzdaniji izvor gledišta Grka predstavlja popis svetih izaslanika (starogrčki: θεαρόδοκοι) u Epidauru, koji uključuje Epirane.[4] Popis koji je sastavljen 360. pne. uključuje svete izaslanike (članove vladajuće obitelji svakog plemena) od Mološana, Kasopejana, Haonjana i Tesprota.

Što se tiče religije, u Epiru su se štovali isti bogovi kao i u ostatku Grčke. Nisu pronađeni tragovi negrčkih božanstava sve do helenističkog doba (kada su u grčki svijet uvedena orijentalna božanstva). Njihovo vrhovno božanstvo bio je Zeus, a proročište u Dodoni, koje se nalazilo u zemlji Mološana, privlačilo je hodočasnike iz cijelog grčkog svijeta. Kao i ostatak Epirana, oni su bili uključeni u popise teorodoka (thearodokoi), domaćine svetih izaslanika na Panhelenskim igrama i festivalima, koji su mogli biti samo Grci.[23] Aristotel je smatrao da je oblast oko Dodone bila dio Helade i regije u kojoj su Heleni nastali.[24] Plutarh spominje zanimljiv kulturni element Epirana u vezi s grčkim junakom Ahilom. U svojoj biografiji kralja Pira on navodi da je Ahilej "imao božanski status u Epiru, a na lokalnom dijalektu zvao se Aspetos" (što na homerskom grčkom znači "neizreciv" ili "neizrecivo velik").[25][26]

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Epirus | region, Greece and Albania (en). Encyclopedia Britannica. Preuzeto 2021-03-29.
  2. 2,0 2,1 Tandy, David W. (2001). Prehistory and History: Ethnicity, Class and Political Economy (na en), Black Rose Books. ISBN 978-1-55164-188-1
  3. (2003) The New Encyclopaedia Britannica (na en), Encyclopaedia Britannica. ISBN 978-0-85229-961-6
  4. 4,0 4,1 4,2 Giannakis, Georgios K. (2017-12-18). Studies in Ancient Greek Dialects: From Central Greece to the Black Sea (na en), Walter de Gruyter GmbH & Co KG. ISBN 978-3-11-053213-5
  5. Boardman, John (1982-08-05). The Cambridge Ancient History (na en), Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-23447-4
  6. Angelika Douzougli (en). Liatovouni A Molossian cemetery and settlement. https://www.academia.edu/24011794/Liatovouni_A_Molossian_cemetery_and_settlement. Pristupljeno 2021-03-29. 
  7. Roisman, Joseph (2010-12-06). A Companion to Ancient Macedonia (na en), John Wiley & Sons. ISBN 978-1-4051-7936-2
  8. 8,0 8,1 Lewis, Student of Christ Church and Professor of History D. M. (1970). The Cambridge Ancient History (na en), Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-23348-4
  9. 9,0 9,1 9,2 (1988) The Cambridge Ancient History (na en), Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-23446-7
  10. 10,0 10,1 Astin, A. E. (1994). The Cambridge Ancient History (na en), Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-23445-0
  11. Borza, Eugene N. (1992-09-28). In the Shadow of Olympus: The Emergence of Macedon (na en), Princeton University Press. ISBN 978-0-691-00880-6
  12. James Minahan. Encyclopedia of the Stateless Nations: Ethnic and National Groups around the World (na engleski), Greenwood Press. ISBN 0-313-31617-1
  13. Hammond, Nicholas Geoffrey Lemprière (1967). Epirus: the Geography, the Ancient Remains, the History and Topography of Epirus and Adjacent Areas (na en), Clarendon Press.
  14. Katicic, Radoslav (2012-06-11). Ancient Languages of the Balkans: n.a. (na en), Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-156887-4
  15. Hernadez, David (2010). Excavations of the Roman Forum at Butrint (2004-2007). https://etd.ohiolink.edu/apexprod/rws_etd/send_file/send?accession=ucin1273862873&disposition=inline. Pristupljeno 21. 1. 2021. 
  16. Hammond 1998: "Epir je bio zemlja mlijeka i životinjskih proizvoda [...] Društvena jedinica bilo je malo pleme, koje se sastojalo od nekoliko nomadskih ili polunomadskih skupina, a ta su se plemena, od kojih je poznato više od sedamdeset imena, spojila u velike plemenske zajednice, ukupno njih tri: Tesproti, Mološani i Haonjani [...] Iz natpisa znamo da su ta plemena govorila grčkim jezikom (na zapadnogrčkom dijalektu)".
  17. Winnifrith (1983). Greeks and Romans, Springer. ISBN 1349051233
  18. Tukidid, Povijest peloponeskog rata, I, 8.
  19. Strabon, Geografija, VII, 7. 1.
  20. Dionizije iz Halikarnasa, Rimske starine, XXi, 10 (XIX, 11).
  21. Pauzanija, Opis Helade, I, 11, 7 – I, 12, 2.
  22. Eutropije, Sažetak rimske povijesti, II, 11, 13.
  23. Hatzopoulos. Epirus, Four Thousand Years of Greek History and Civilization, str. 140–141, Ekdotike Athenon. “Jednako je nesumnjivo da su epirska plemena prakticirala istu religiju kao i drugi Grci. Vrhovni bog Epirana bio je Zeus i njegovo svetište u Dodoni privlačilo je vjernike iz cijelog grčkog svijeta. Strana božanstva nisu potvrđena ... Međutim, najuvjerljiviji dokaz da su Epirani čvrsto pripadali vjerskom tijelu Grčke pruža katalog teorodoka (thearodokoi) s popisom grčkih gradova i plemena kojima su glavna helenska svetišta poslala izaslanike .. Samo su Grci smjeli sudjelovati na panhelenskim igrama i festivalima.” ISBN 960-213-377-5
  24. Hammond 1986: "Izvorni dom Helena bio je 'Helada', područje oko Dodone u Epiru, prema Aristotelu. U Ilijadi je to bio dom Ahilejevih Helena".
  25. Plutarh, Usporedni životopisi, "Pir", 1.
  26. Cameron, Alan (2004-09-02). Greek Mythography in the Roman World (na en), Oxford University Press. ISBN 978-0-19-803821-4

LiteraturaUredi