Otvori glavni meni

Radoslav Katičić (Zagreb, 3. srpnja 1930.), hrvatski klasični filolog i paleoslavist.

Radoslav Katičić
Rođenje 3. jul 1930. (1930-07-03) (88 god.)
Zanimanje klasični filolog i slavist
Standardizacija infokutija

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi / Уреди

Radoslav Katičić rođen je 3. srpnja 1930. u Zagrebu, gdje je pohađao i osnovnu školu, a 1949. maturirao u Klasičnoj gimnaziji.

Diplomirao je 1954. klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i iste godine počeo raditi kao knjižničar na Odsjeku za klasičnu filologiju na tom fakultetu. Njegovi prvi znanstveni radovi bili su s područja starogrčke filologije i bizantologije. Kao stipendist grčke vlade posjetio je Atenu 1956-1957. godine, a 1958. izabran je za asistenta na Katedri za indoeuropsku poredbenu gramatiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je 1959. i doktorirao s disertacijom Pitanje jedinstva indoevropske glagolske fleksije. Akademske 1960-1961. godine kao stipendist Fondacije Alexandra von Humboldta boravi u Tübingenu. Nakon povratka na zagrebački Filozofski fakultet postao je docent za indoeuropsku i opću lingvistiku. Ubrzo potom utemeljio je Katedru za opću lingvistiku i indologiju i postao njen prvi pročelnik. Za vanrednog je profesora imenovan 1966. a za redovnog 1977. godine. Pored opće i indoeuropske lingvistike, predavao je i drevnu iransku i staroindijsku filologiju. Godine 1977. postao je redovni profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču.

Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) izabran je 1973, a za redovnog člana 1986. godine. Za dopisnog člana Austrijske akademije znanosti izabran je 1981, a za redovnog člana 1989. godine. Od 1984. član je Akademije znanosti Bosne i Hercegovine, od 1987. član Norveške akademije znanosti, a od 1991. član Europske akademije (Academia Europaea). Godine 1989. dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Osijeku, a 1999. počasno zvanje profesora na Sveučilištu u Budimpešti.

Katičić je bio predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika sve dok ga Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske 2012. nije ukinulo.[1]

Znanstveno djeloUredi / Уреди

Katičićev znanstveni korpus, koji obuhvaća više od 150 naslova (knjiga i članaka), može se podijeliti na četiri područja:

  • Opća lingvistika i paleobalkanologija, uglavnom temeljena na konceptu transformacijske gramatike; u ovom području nalaze ova značajna djela objavljena na engleskom:
    • A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (sh. Prilog općoj teoriji usporedne kingvistike, 1970),
    • The Ancient Languages of the Balkans, 1–2 (sh. Stari balkanski jezici, 1976).
  • Lingvističko-stilistička djela o pojedinim aspektima i povijesti različitih europskih (grčke i bizantske) te vaneuropskih književnosti:
    • Stara indijska književnost, Zagreb 1973.
  • Brojni radovi o povijesti hrvatskog jezika, počev od doseljavanja Hrvata u 7. stoljeću. Katičić je iscrtao vijugave putove kontinuiteta hrvatskog jezika i književnosti, od najstarijih zapisa na kamenu i glagoljaške srednjevjekovne književnosti pisane hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskog jezika do renesansnih pisaca kao što su Marin Držić i Marko Marulić, koji su pisali narodnim jezikom. Proučavao je i standardizaciju jezika te objavio rad o suvremenoj hrvatskoj sintaksi (Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb 1986) na temelju proučavanja suvremenih književnika kao što su Miroslav Krleža i Tin Ujević; to je jedno od malobrojnih sintaktičkih djela na svijetu koje je napisano konzistentnom primjenom koncepta transformacijske gramatike.
  • Sinteze koje se bave počecima hrvatske kulture s pomoću multidisciplinarnog pristupa koji počiva na proučavanju filologije, arheologije, kulturologije, paleografije i analize teksta:
    • Uz početke hrvatskih početaka , Split 1993,
    • Litterarium studia, Beč-Zagreb, 1999 (na njemačkom i hrvatskom).

KritikeUredi / Уреди

Bernhard Gröschel navodi da Katičić, baveći se jezičnopovijesnim temama vezanim za područje današnje Hrvatske, umjesto za znanstveno utemeljenim konstruktivističkim pristupom narodima i nacijama kao produktima novog doba, poseže za teorijom po kojoj su Hrvati kao etnička grupa oformljeni prije više od tisuću godina, čime se približiva pozicijama nacionalističke ideologije u Hrvatskoj. [2]

Druga se kritika odnosi na Katičićevu Sintaksu hrvatskoga književnoga jezika, čijeg se pisanja poduhvatio, a da prethodno, prema nekim kritičarima, nije dovoljno istraživao na tom području. Koncipirao ju je na prvoj fazi transformacijsko-generativne teorije, koja je u trenutku objavljivanja Katičićeve Sintakse napunila četvrt stoljeća otkako su je se njeni osnivači odrekli. Stoga je Katičićeva Sintaksa doživjela i ozbiljnu kritiku od strane nekih hrvatskih sintaktičara.[3][4][5] Osim zastarjele metode i brojnih pogrešaka, zamjeren mu je i stil pisanja neprimjeren znanstvenom djelu kao i korpus primjera, jer je uvrstio brojne koji su stari više stoljeća, a više se ne koriste. Ujedno su i prekobrojni primjeri rečenica najviše utjecali na opseg Sintakse.

Osim toga, Katičić se pojavljuje kao promotor purifikacije lingvističke terminologije u Hrvatskoj, čime, prema njegovim kritičarima, postiže još veću izoliranost domaće sredine od međunarodne akademske zajednice. Takva njegova nastojanja nailaze na otpor kod nekih kroatista, posebice Ive Pranjkovića i Snježane Kordić.[6][7]

U posljednje vrijeme Katičić istupa u javnosti i kao stručnjak koji se zalaže za to da se u Hrvatskoj piše rastavljeno ʻne ću’,[8] što je protivno[9] praksi pisanja većine govornika hrvatskog jezika. Stoga mu je u nekim medijima predbačeno da je, uz podršku konzervativnih političkih krugova, doprinio destabiliziranju već ustaljene pravopisne prakse u Hrvatskoj.[10]

Zagovornik je i teze da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, što mu zamjera Predrag Matvejević prisjećajući se da je nekada zastupao suprotan stav:

  „na 200-godišnjici Vuka, bili smo zajedno, na Sorbonni je tada profesor Katičić rekao ʻDa su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika’. A kasnije je možda i on negdje pod pritiskom nekih ljudi koji nemaju nikakav svjetski renome slavista, koji su mali, sitni, provincijski profesori, zadojeni nacionalizmom iz prošlih stoljeća i koji ne čine čast hrvatskoj filologiji...[11]
(promjena stava)

O toj promjeni stava izriču kritiku i neki njemački lingvisti:

  „Tko, kao Katičić ovdje, pokušava svoj autoritet dobiven pomoću zasluga na drugim područjima koristiti za postizanje njemu poćudnih jezičnopolitičkih pogleda, isključuje naposljetku sam sebe iz stručnoznanstvenog diskursa. Instrumentaliziranje emocija [...] je ʻmoralna toljaga’ posebne vrste, koja južnu slavistiku njemačkog govornog područja treba zastrašiti kod ophođenja s nazivom ʻsrpskohrvatski jezik’. Tko poseže za takvim sredstvima, razotkriva i vlastitu sumnju u uvjerljivost svojih inače iznošenih argumenata za zasebnost hrvatskoga.[2]
(inozemna kritika)

Dubravko Škiljan također upućuje kritiku baveći se argumentacijom koju Katičić iznosi o jezičnom identitetu:

  „Katičićev model složenog jezičnog identiteta ne naglašava dovoljno razlike između tipoloških i genetskih kriterija s jedne strane i vrijednosnog određenja s druge strane. Prije svega, naime, prva su dva kriterija u osnovi rezultat lingvističke i racionalno zasnovane analize, dok treći proistječe iz djelomično iracionalnog stava govornika prema vlastitom jeziku.[12]
(o argumentaciji)

Katičić je privukao pozornost medija i izjavom da srpski jezik nije štokavski:

  „Katičić je dao veliki doprinos, ne doduše na području lingvistike, nego u proučavanju praslavenske mitologije. A prošle godine je u ʻVijencu’ izjavio da je hrvatski štokavski, a srpski da nije štokavski, što je izazvalo podsmijeh širom svijeta i dodatno srozalo ionako slab ugled kroatistike, a posebno Katičićeva opusa.[13]
(komentar izjave)

PublikacijeUredi / Уреди

  • Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (Zagreb, 1967.)
  • A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (Haag-Paris, 1970.)
  • Jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1971.)
  • Stara indijska književnost (Zagreb, 1973.)
  • The Ancient Languages of the Balkans, 1-2 (Haag-Pariz, 1976.)
  • Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1986., 2003.)
  • Novi jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1984.; 2. izdanje 1992.)
  • Uz početke hrvatskih početaka (Split, 1993.)
  • Na ishodištu (Zagreb, 1994.)
  • Illyricum mithologicum (Zagreb, 1995.)
  • Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja (Zagreb, 1998.)
  • Na kroatističkim raskrižjima (Zagreb, 1999.)
  • Boristenu u pohode (Zagreb, 2008.)
  • Božanski boj: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2008.)
  • Zeleni lug: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2010.)
  • Gazdarica na vratima: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2011.)
  • Hrvatski jezik, (Zagreb, 2013.)

IzvoriUredi / Уреди

  1. Hrvatska izvještajna novinska agencija (14. lipnja 2012). "Mora se stati na kraj korupciji u visokom obrazovanju". Zagreb: Nacional. ISSN 1330-9048. http://www.nacional.hr/clanak/131468/mora-se-stati-na-kraj-korupciji-u-visokom-obrazovanju. pristupljeno 1. kolovoza 2014. 
  2. 2,0 2,1 Gröschel, Bernhard (2009) (njemački). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik. Lincom Studies in Slavic Linguistics, Band 34. München: Lincom Europa. str. 323, 359. ISBN 978-3-929075-79-3. OCLC 428012015. 
  3. Pranjković, Ivo (1988). "Nekoliko napomena o ʻSintaksi’ prof. Katičića". Jezik (Zagreb) 36 (1-2): 5–8. ISSN 0021-6925. 
  4. Kordić, Snježana (1992). "Relativna rečenica – gramatičke nedoumice". u: Andrijašević, Marin; Vrhovac, Yvonne (ur.). Strani jezik u dodiru s materinskim. Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. str. 151–152. OCLC 438850199. http://bib.irb.hr/datoteka/447530.RELATIVNA_RECENICA-GRAMATICKE_NEDOUMICE.PDF. pristupljeno 29. srpnja 2014. 
  5. Raguž, Dragutin (1994). Odnosne rečenice s veznikom/relativom ʻšto’. Biblioteka Jezikoslovlje, knj. 7. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. str. 10, 43, 54, 67, 76–78. ISBN 953-1690-15-4. 
  6. Pranjković, Ivo (1993). "Prikaz ili odgovor na prikaz". Jezik (Zagreb) 41 (4): 125. ISSN 0021-6925. 
  7. Kordić, Snježana (1995). Relativna rečenica. Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva, knj. 25. Zagreb: Matica hrvatska i Hrvatsko filološko društvo. str. 318–321. ISBN 953-6050-04-8. OCLC 37606491. http://bib.irb.hr/datoteka/426507.Kordic_Relativna_recenica.pdf. pristupljeno 27. srpnja 2014. 
  8. Ožegović, Nina (13. veljače 2007). "Neću protiv ne ću". Zagreb: Nacional. ISSN 1330-9048. http://www.nacional.hr/clanak/31488/necu-protiv-ne-cu. pristupljeno 5. kolovoza 2014. 
  9. Kapović, Mate (27. travanja 2013). "Komentar na nacrt novog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje". Zagreb: Lupiga. ISSN 1849-3831. http://www.lupiga.com/vijesti/kako-olaksati-pisanje-iije-je-i-komentari-na-nacrt-novog-pravopisa-instituta-za-hrvatski-jezik-i-jezikoslovlje. pristupljeno 29. srpnja 2014. 
  10. Bačić, Mašenjka (23. travanja 2013). "Hrvatsko pravopisno sukoboslovlje". Zagreb: H-alter. ISSN 1847-3784. http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/hrvatsko-novo-pravopisno-sukoboslovlje. pristupljeno 2. kolovoza 2014. 
  11. Matvejević, Predrag (travanj-lipanj 2013). "Kozmopolit o jeziku". Zagreb: Književna republika 11 (4-6). str. 97. ISSN 1334-1057. http://bib.irb.hr/datoteka/639043.KOZMOPOLIT_O_JEZIKU.PDF. pristupljeno 30. srpnja 2014. 
  12. Škiljan, Dubravko (2002). Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati. Biblioteka Obrisi moderne. Zagreb: Golden marketing. str. 37. ISBN 953-212-111-0. OCLC 55754615. http://vrismond.files.wordpress.com/2011/10/ebooksclub-org__govor_nacije__jezik__nacija__hrvati1.pdf. pristupljeno 6. kolovoza 2014. 
  13. Derk, Denis (10. prosinca 2011). "Narod može nazivati jezik kako god mu drago: razgovor sa Snježanom Kordić". Zagreb: Večernji list. str. 61. ISSN 1333-9192. http://bib.irb.hr/datoteka/565691.Intervju_Vecernji_list.pdf. pristupljeno 28. srpnja 2014. 

Vanjske vezeUredi / Уреди