Otvori glavni meni

Bijeg iz logora Kerestinec 1941.

Logor Kerestinec gde je u toku proboja zatočenika jula 1941. stradalo više od 80 istaknutih komunista i rodoljuba.

Bijeg iz logora Kerestinec je bio neuspio pokušaj hrvatskih komunista i uz njih vezanih pripadnika antifašističkog pokreta otpora da oslobode, odnosno od predstojeće likvidacije izbave svoje drugove i ljevičarske intelektualce koje je na početku Drugog svjetskog rata kao zatvorenike držao režim NDH.

Logor Kerestinec je osnovan neposredno pred početak rata, 31. ožujka 1941. godine. od strane vlasti Banovine Hrvatske; u njega su smješteni prethodno uhićeni komunisti i ljevičari. Po završetku travanjskog rata upravu nad logorom i zatvorenike je preuzeo režim novouspostavljene NDH.

Nakon što je 9. srpnja 1941. godine vlasti NDH strijeljale deset zatvorenika, zatvoreni komunisti su u dogovoru sa članovima Gradskog komiteta KPH za Zagreb organizovali beg iz logora u noći s 13. na 14. srpnja. U bijegu je učestvovalo 111 logoraša, uglavnom komunista.

Grupa od 111 hrvatskih komunista i antifašista je napala ustašku stražu i oslobodili su se. Nakon uspešnog bijega iz logora, na dogovorenom mjestu, umjesto drugova, dočekali su ih ustaše i oružnici i likvidirali ih.[1]

Tada su ubijeni neki od najpoznatijih komunista i ljevičarskih intelektualaca. Među ubijenima su August Cesarec, Ivan Krndelj, Divko Budak i mnogi drugi. Spasilo se samo njih 14.[2]

Sadržaj/Садржај

Pripreme za bijegUredi

Povodom likvidacije ustaškog agenta Ljudevita Tiljka, ustaše su za odmazdu 8. sprnja izveli iz logora Kerestinec desetoricu logoraša, među kojima i Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, koje su sljedećeg dana strijeljali u Maksimiru.[2]

Poslije ovog događaja, logorašima je postalo jasno da će prije ili posle svi tako završiti. Većina logoraša bili su komunisti, te su odlučili da u suradnji sa svojim partijskim rukovodiocima u Zagrebu, izvrše proboj iz logora u noći između 13. i 14. srpnja. Zatočenici su izvršili pripreme za razoružanje unutrašnje straže, što je bio njihov deo zadatka. Ovo je bio najteži deo zadatka, jer zatočenici nisu imali nikakvo oružje. Zadatak zagrebačke partijske organizacije bio je organiziranja prihvata bjegunaca u okolici logora na određenim točkama za sastajanje.

Bilo je formirano pet udarnih grupa za napad na stražu:[3]

  • Udarna grupa 1 (u sastavu Jaroslav Hvala, Milan Basić i Franjo Sauha) preuzela je zadatak da razoruža stražara na stražarskom mjestu u hodniku ispred spavaonica zatočenika.
  • Udarna grupa 2 (u sastavu Juraj Bermanec, Niko Tomić, Petar Korasić, Ćiril Brezovac, Stjepan Vlahek, Valent Suh i Stjepan Šeremet) trebala je razoružati stražare u prvoj stražarskoj sobi s desne strane hodnika.
  • Udarna grupa 3 (Izet Sujoldžić, Lavoslav Šrajer, Stjepan Jelić, Jovan Kević, Blaž Valjin, Vladimir Božac, Josip Rendić, Vinko Milinković i Zvonko Komarica) trebala je razoružati stražu u drugoj stražarskoj sobi na kraju hodnika.
  • Udarna grupa 4 (Joža Turković, Petar Kazić, Ivan Klešćić, Antun Urak) imala je zadatak razoružati zapovjednika logora i njegova zamenika.
  • Udarna grupa 5 (Josip Šiber i Vlado Vitasović) trebala je razoružati zapovjednika logorske straže.

Celokupnom akcijom rukovodili su Divko Budak i Andrija Žaja.

Proboj iz logoraUredi

 
Oglas od 27. VII godine 1941. o bjekstvu iz Kerestinca 13. na 14. srpnja 1941.

U zakazano vreme, nekoliko minuta posle ponoći, Josip Šiber počeo je glumiti grčeve na svom ležaju. Basić je ostao iza vrata, a Hvala je pozvao stražara u pomoć. Kad je stražar dotrčao u ćeliju, robijaši su ga razoružali, ali je pritom opalila puška i uzbunila logorsku stražu. Poslije uzbune, sve udarne grupe stupile su u akciju. Dok je prva napadačka grupa razoružala stražara na hodniku, druga grupa upala je u logorsku kancelariju i našla nekoliko pištolja i bombi. Treća grupa razoružala je zapovjednika straže i neke stražare. Zapovjednik je poslušao nalog i pozvao na predaju stražare zabarikadirane u drugoj stražarskoj sobi. Pošto im je obećano da neće biti strijeljani, predali su se. Zatočenici su se tako domogli još oružja. Zatim su zapovjednika poveli do glavnog ulaza u logor i zapovijedili mu da i vanjskim stražarima naredi da polože oružje. Pozvao ih je i odmah su se predali.[3]

Nakon pola sata borbe, komunisti su razoružali i unutrašnju i vanjsku logorsku stražu, te se opskrbili sa dovoljno oružja. Međutim, vanjska organizacija je zakazala i bjegunce nitko nije dočekao izvan logora. Ubrzo su došli do puta Zagreb–Karlovac, gdje su se podelili u dve grupe. Desno od puta otišli su Cesarec, Žaja, Grković, Vlahek, Lopandić i još tridesetak komunista. U grupi levo od puta ostali su Krndelj, Turković, Šiber, Lolić, Begovac, Tomić, Obratil, Komarica, Dakić, V. Božac, Gavrančić i svi ostali. Grupe posle razdvajanja nisu više uspele da uspostave vezu.[4]

Drugu grupu presrele su ustaše i napali ju 14. srpnja oko 19 sati u stupničkoj šumi. Živi zarobljeni bili su Ivan Krndelj, Pavao Markovac, Ljudevit Kon, Marko Kon, Aleksandar Turković i Ivan Kazić. Ustaše su ih odvele u stanicu Rakov Potok i tamo pretukli i mučili, a zatim prevezli u zatvor uulici Račkoga 9 u Zagrebu.[5] Doo komunista iz ove grupe uspio se probiti iz ustaškog obruča. Bili su to Lolić, Begovac, Obratil, Božac, Vuković i Dakić. U selu Donje Purgarije povezali su se sa zagrebačkom partijskom organizacijom i stigli u grad. Poslije su bili upućeni u partizanske odrede. Od svih njih, rat je preživio samo Dragutin Dakić. Iz obruča kod stupničke šume probili su se još Komarica, Milinković, Frojndlih, Jelić i Glumac. Rat je preživeo Zvonko Komarica. Poginuli su verovatno na samom mestu Šiber, Tomić, Babić, Gavrančić, Sujoldžić, Kulenović, J. Kević i Božić.[3][4]

Prvu grupu opkolile su ustaše kod sela Obreža, istog dana već oko 14 sati. Njihova je situacija bila mnogo teža, jer su se morali probijati danju. Milan Basić poginuo je jurišajući na ustaše kundakom pošto je ispalio posljednji metak. Žaja i Vlahek ostavili su u pištoljima po jedan metak da živi ne padnu u neprijateljske ruke. Probivši se do u blizinu Zagreba obojica su počinili samoubistvo. Sam se ubio iz istih razloga i Slavko Frdelja.[3]

PosljediceUredi

 
Poruka komunista uhvaćenih nakon bijega iz logora u Kerestincu, u zatvoru u Zagrebu 1941

Od osamdeset komunista, koliko ih se probilo iz logora, malo ih se spasilo. Dva dana puškaralo se u okolici i čak na prilazima Zagreba na savskoj obali. Neki su ubijeni na Savi kad su već doprli do grada, drugi su poginuli u šumarcima i na savskim poljima. Treći su bili uhvaćeni živi i ubrzo strijeljani. Poginuli su i neki komunisti koji su im iz Zagreba pohitali u pomoć. Među njima je poginuo i Branko Malešević, komandant loše organizovane grupe koja je trebala da izvana napadne logor i prihvati zatočenike pošto bi se probili napolje.[3]

U pismu od 2. koloboza 1941. godine, član CK KP Jugoslavije, Edvard Kardelj, piše između ostalog: »...da je akcija na Kerestinec završila vise nego s neuspjehom« ... i smatra »neodgovornošću koja se danas ne oprašta«. Pismo je upućeno Josipu Brozu Titu. Prvih dana meseca avgusta, i Tito je pisao Centralnom komitetu KPH oštro i kritički o loše izvedenoj akciji.[3]

TumačenjaUredi

Jedna od ključnih ličnosti u organizovanju spašavanja iz logora bio je Slovenac Josip Kopinič, inače sovjetski agent u Zagrebu. On je, po odlasku Tita i CK KPJ u Beograd, silom prilika i zbog svojih ambicija, počeo da sve samostalnije delovanje. Zalagao se za tezu da se zbog podele Jugoslavije i KPJ treba prilagoditi takvom stanju. Smatrao je sebe kompetentnim da samostalno vodi organizaciju u Zagrebu, iako nije želeo raskid s Titom u Beogradu. Kopinič je pred Kominternom nastojao da pokaže kako je sposoban izvoditi veoma zahtevne akcije, a uverio je i Gradski komitet KPH Zagreba da ima mandat Kominterne da potiče akcije i samostalno rukovodi. Tako je i došlo do neuspeha vezanog uz akciju oslobađanja logoraša iz Kerestinca.[6][7]

Centralni komitet KPH bio je kažnjen ukorom »zbog nedovoljne kontrole i preduzimanja mera za izvršavanje akcija koje je CK KPJ nužno postavio pred čitavom Partijom u momentu razbojničkog napada na SSSR«.[7]

U popularnoj kulturiUredi

Bijegu iz kerestinečkog logora je predstavljao zaplet 3. epizode TV-serije Nepokoreni grad pod naslovom Nepokoreni.

IzvoriUredi

  1. Tragedija inteligencije KPJ
  2. 2,0 2,1 Zagreb 1941-1945, 115. str.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Portal Zagreb se bori
  4. 4,0 4,1 Tragedija u Kerestincu, 113-118. str.
  5. Od navedenih, rat je preživeo samo Ivan Kazić
  6. Zagreb 1941-1945, 115-116. str.
  7. 7,0 7,1 Tragedija u Kerestincu, 128. str.

LiteraturaUredi

Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi