Anagnorizam
Anagnorizam (grčki: ἀναγνώρισις / anagnṓrisis ili ἀναγνωρισμός / anagnōrismós = "prepoznavanje") jeste onaj trenutak u drami ili drugom književnom delu kada junak dolazi do neke važne spoznaje. Anagnorizam prvobitno označava prepoznavanje u kontekstu grčke drame, i to ne samo prepoznavanje određenog lika, nego i onoga što taj lik predstavlja. Anagnorizam je trenutak kada junak u aristotelovskoj tragediji postaje svestan situacije, spoznaje pravo stanje stvari i, konačno, stiče uvid u svoj istinski odnos s drugim, često isprva antagonistički postavljenim likom.[1]

Tragedija
urediU svojoj Poetici Aristotel kaže da "najvažnija sredstva kojima nas tragedija osvaja jesu sastavni delovi priče, naime, preokreti (peripetije) i prepoznavanja"[2] a "prepoznavanje je, kao što i samo ime već kaže, prelaženje iz nepoznavanja u poznavanje, pa zatim u prijateljstvo ili neprijateljstvo s onim licima koja su određena za sreću ili nesreću".[3] Aristotel dalje razlikuje pet načina prepoznavanja: po znacima, ono koje udesi sam pesnik, po sećanju, na osnovu zaključivanja i ono koje se zasniva na pogrešnom zaključivanju drugog lica.[4]
U aristotelovskoj definiciji tragedije, anagnorizam je spoznaja vlastitog identiteta ili svog istinskog karaktera (npr. Cordelia, Edgar, Edmund i drugi u Shakespeareovoj trgediji Kralj Lear) ili pak spoznaja identiteta ili istinskog karaktera nekog drugog (npr. Learove dece, Gloucesterove dece) koju doživljava tragički junak.
Aristotel je prvi pisao o upotrebi elementa prepoznavanja, pri čemu je smatrao da je najbolje kad je ono povezano s preokretom (= peripetijom), tj. ako prepoznavanje izazove preokret u radnji. Tu kombinaciju smatrao je odlikom vrhunske tragedije, kao npr. kad je u Sofoklovom Kralju Edipu Edip ubio svog oca i u neznanju se oženio vlastitom majkom te kasnije spoznao istinu, ili kad u Euripidovoj Ifigeniji na Tauridi Ifigenija na vreme shvata da su ljudi koje se sprema da prinese na žrtvu zapravo njen brat i prijatelj i zatim odustaje od žrtvovanja. Aristotel ove složene zaplete (πεπλεγμένοι) smatra boljim od prostih (ἁπλοῖ), koji nemaju ni angnorizme ni peripetije, kao npr. kad Medeja u Euripidovoj Medeji odlučuje da ubije svoju decu, znajući pri tom da su to njena deca, i zatim ih zaista i ubija.
Drugi istaknuti primer anagnorizma u grčkoj tragediji nalazi se u Eshilovim Hoeforama, kad Elektra prepoznaje svog brata, Oresta, nakon što se on iz progonstva vratio u Argos, pri čemu do prepoznavanja dolazi na grobu njihova oca Agamemnona, kojeg je ubila njihova majka, Klitemnestra. Elektra shvata da je Orest njen brat na temelju tri znaka: uvojka Orestove kose na grobu, otisaka njegovih stopa pored groba i komada tkanine koju je ona sama izvezla. Otisci stopa i kosa isti su kao i njeni. Elektrina svest o prisustvu brata, koji je jedina osoba koja joj može pomoći u osveti za očevu smrt, ključna je za dalji razvoj dramske radnje.[5]
Komedija
urediAristotel u Poetici ne raspravlja o komediji onoliko detaljno kao o tragediji, no ispitivači se slažu da je anagnorizam jednako važan element i u antičkim komičkim komadima. Euripid, kao "otac nove komedije",[6] izvršio je snažan uticaj na ovu vrstu grčke komedije, koja se javlja krajem 5. veka pne., traje tokom čitavog 4. veka pne. i zatim nastavlja život u delima pisaca rimske palijate, pre svih Plauta i Terencija, od kojih će njene ključne elemente preuzeti i moderna drama.[7] U Euripidovoj Heleni već su prisutni mnogi od elemenata koji će postati tipični za novu komediju: uloga sudbine, scena prepoznavanja, srećan završetak. Tipičan zaplet u novoj komediji uključivao je konačno otkriće, obično po nekim znacima (često po amajlijama koje su detetu date po rođenju), koji dokazuju da je devojka rođena kao slobodna građanka i da se prema tome može udati za junaka komedije. Pri tom do čina prepoznavanja često dolazi zahvaljujući mahinacijama nekog lukavog roba. Ovakav zaplet pojavljuje se u Shakespearovoj Zimskoj priči, gde scena prepoznavanja u završnom činu otkriva da Perdita zapravo nije dete pastira, nego je kraljeva kći, pa se prema tome može udati za svog voljenog princa.[8]
Kriminalistički žanr
urediPrva upotreba anagnorizma u kriminalističkom žanru zabeležena je u priči "Tri jabuke", koja se pojavljuje u orijentalnoj zbirci Hiljadu i jedna noć, gde se taj element vešto koristi u završnom preokretu. Protagonista ove priče, Ja'far ibn Yahya, dobija naređenje od Haruna al-Rashida da u roku od tri dana pronađe krivca odgovornog za jedno ubistvo ili će biti pogubljen. Tek nakon isteka tog roka, i kad se već pomirio s tim da će biti smaknut, on otkriva da je krivac upravo njegov vlastiti rob.[9][10]
Moderna upotreba
urediMeđutim, upotreba anagnorizma nije ograničena na klasična i renesansna dela. Ivan Pintor Iranzo, profesor filmske umetnosti, ističe da savremeni scenarista M. Night Shyamalan koristi slične tehnike u filmu The Sixth Sense, u kojem dečji psiholog Malcolm Crowe leči dete koje ima vizije mrtvih ljudi, da bi se na samom kraju filma spoznalo da je i sam Crowe mrtav, kao i u filmu Unbreakable, u kome lik po imenu David shvata da je zbog natprirodne moći preživeo nesreću u kojoj su poginuli svi ostali putnici voza.[11] Još jedan poznati primer anagnorizma u popularnoj kulturi jeste otkriće da je Darth Vader oca Lukea Skywalkera u filmu The Empire Strikes Back. Opširan prikaz istorije i upotrebe tehnike anagnorizma dao je Terence Cave u svojoj knjizi Recognitions.[12]
Reference
uredi- ↑ Northrop Frye, "Myth, Fiction, And Displacement", Fables of Identity: Studies in Poetic Mythology, str. 25, ISBN 0-15-629730-2
- ↑ Aristotel, Poetika, 1450a (prev. Miloš N. Đurić).
- ↑ Aristotel, Poetika, 1452a (prev. Miloš N. Đurić).
- ↑ Aristotel, Poetika, 1454b–1455a.
- ↑ Robert Lowell, The Oresteia of Aeschylus, Farrar, Straus, Giroux, New York, 1978.
- ↑ Milivoj Sironić, Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977, str. 128.
- ↑ P. E. Easterling, E. J. Kenney, The Cambridge History of Classical Literature. Vol. I: Greek Literature, Cambridhe University Press, 2003, str. 425.
- ↑ Northrop Frye, "Recognition in The Winter's Tale", Fables of Identity: Studies in Poetic Mythology, str. 108–109, ISBN 0-15-629730-2
- ↑ Pinault, David (1992), Story-Telling Techniques in the Arabian Nights, Brill Publishers, pp. 95–6, ISBN 90-04-09530-6
- ↑ Marzolph, Ulrich (2006), The Arabian Nights Reader, Wayne State University Press, pp. 241–2, ISBN 0-8143-3259-5
- ↑ Ivan Pintor Iranzo. The naked and the dead. The Representation of the dead and the construction of the other in contemporary cinema: The case of M. Night Shyamalan Arhivirano 2007-09-29 na Wayback Machine-u, No. 4, 2005
- ↑ Recognitions: A Study in Poetics. Oxford: Clarendon Press, 1988.