Otvori glavni meni

Sovjetska književnost je sveukupnost književnih djela izašlih na području Sovjetskog Saveza u razdoblju nakon Oktobarske revolucije i do trenutka raspada države 1991. godine. Osnovni književni pravac sovjetske književnosti postaje u tridesetim godinama 20 veka socijalistički realizam čiji književni korjeni se nalaze u bogatoj tradiciji ruske književnosti 19 veka, velikim djelima Antona Čehova, Lava Tolstoja, Fjodora Dostojevskog i drugih ruskih književnika iz smjera kritičkog realizma na koju se nadograđuju djela iz nove sovjetske države koja će se razlikovati u nekoliko važnih segmenata [1] od kojih će najvažniji biti pojednostavljanje kompleksnog svijeta tih ranijih djela u prilično jednostavan crno bijeli svijet [2] gdje su glavni junaci najčešće heroji proletarijata. Nakon 1954. godine doći će do napuštanja ove "jednostavne" književnosti i stvaranja svih popularnih književnih žanrova koje možemo naći i u drugim europskim književnostima tog doba. Najvažniji časopisi sovjetske književne zajednice na kojima su se mladi pisci prvi put predstavljali su neupitno bili Literaturnaja gazeta i Novij mir. Sveukupno sovjetska književnost će biti stvarana na 88 različih jezika SSSR-a među kojima su se nalazili i oni koji do revolucije uopće nisu niti imali svoju nacionalnu književnost.

Prvo desetljećeUredi

 
Poštanska marka izdana povodom 80 godišnjice rođenja Fjodora Glatkova pisca romana Cement

Iako Sovjetska književnost formalno nastaje 1917. godine po tematici i radnji njeno prvo djelo koje postaje primjer za sva kasnija je roman Mati Maksima Gorkog napisan 1906 godine nakon gušenja prve ruske revolucije. U tom djelu glavni lik je majka mladog revolucionara koja nakon što on biva uhapšen postaje revolucionar i "majka" svim njegovim drugovima do trenutka svoga hapšenja i nesretnim slučajem ubojstva. Ovaj roman tako postaje ogledni primjerak za sva kasnija djela koja govore o revolucionarima koji se bore protiv državne represije.

Druga knjiga s velikim značajem za sovjetsko društvo i ujedno prva napisana u postrevolucionarnom dobu postaje Abeceda komunizma revolucionarnog političara Nikolaja Buharina. Ova knjiga pisana s ideološkim ciljem mobilizacije radnika u obrani revolucije postaje najpoznatije i najpopularnije djelo napisano i izdano u SSSR tokom dvadesetih godina. Vremenski nastavak te knjige koja predstavlja revolucionarno doba i rat predstavlja roman Cement Fjodora Glatkova koji se bavi poratnom obnovom i ravnopravnošću spolova koje je donijela revolucija. Te tri knjige različitih pisaca koje predstavljaju svaka s svojom tematikom predrevolucionarnu, revolucionarnu i postrevolucionarnu novostvorenu državu će biti bezbroj puta ponovno štampane i prevođene na deset ili više stranih jezika čime u neku ruku predstavljaju službeni književni vremenski slijed nastanka SSSRa.

Za razliku od tih popularnih djela koja ideoliziraju revoluciju dvadesete godine će obilježiti i veći broj vrlo različitih djela. Neupitno prvo od kontroverznih djela je duga poema Pugačev iz 1921 tada već poznatog pjesnika Sergeja Jesenjina. To djelo koje glorificira seljačku pobunu iz 18 veka biva ocjenjeno problematičnim od strane države koja još nije povratila punu kontrolu na svom teritoriju,a slično protivljenje doživljava i proslavljena Crvena konjica ratnog dopisnika Isaka Babelja koja će biti štampana pod pokroviteljstvom Gorkog i uz protivljenje Crvene armije. Ta knjiga koja izlazi 1926. godine postaje poznata po svom realističkom prikazu Ruskog građanskog rata i potom rata s Poljskom.

 
Spomenik knjizi 12 stolica na osnovu koje su Treći Rajh, SAD i SSSR snimili vlastite filmove

Osim prethodnih djela ozbiljne tematike tokom ovog razdoblja se pojavljuju i značajne drugčije knjige. Vremenski na prvom mestu se nalazi naučnofantastična knjiga Hiperboloid inžinjera Garina od Alekseja Tolstoja iz 1926. godine koja će postati inspiracija za par filmova i pesama, nakon čega slijedi satirična novela 12 stolica Iljfa i Petrova koja postaje najekraniziranije djelo sovjetske književnosti svih vremena. Praktički u isto vreme s književnim radom počinje Danil Harms jedan od najslavnijih sovjetskih dječjih pisaca čija kratka djela će biti izdana u dvadesetak kolekcija priča.

Prvo desetljeće sovjetske književnosti neupitno završava početkom izdavanja monumentalnog djela Tihi Don Mihaila Šolohova. Ova knjiga koja govori o životu Kozaka na početku dvadesetog veka će biti nagrađena Staljinovom nagradom i Nobelovom nagradom za književnost čime postaje najnagrađenije djelo sovjetske književnosti bez obzira na stručne rasprave da li je ono remek djelo književnog smjera socijalističkog realizma ili običnog realizma dvadesetog veka pošto ne ispunjava nekoliko osnovnih uvjeta za prvi smjer.

Staljinovo dobaUredi

Prvi kongres sovjetskih pisacaUredi

 
Staljin i Maksim Gorki 1931. godine

Unija sovjetskih pisaca je bila organizacija profesionalnih pisaca SSSR koja nastaje 1934 kao nasljednik Sveruskog saveza pisaca iz 1920. godine. Osnovni ciljevi novonastale unije će biti formirani tijekom duže rasprave koja počinje još 1932. godine o literalnim smjernicama. Glavna odluka u toj raspravi će na kraju biti donesena od s jedne strane pisca Maksima Gorkog alfa i omege tadašnjeg ruskog, sovjetskog realizma s jedne strane i najmoćnijeg tadašnjeg političara Staljina s druge strane. Ciljevi i vrsta literature koja će biti podržana tokom sljedećih dvadeset godina će biti određeni ustavom Unije sovjetskih pisaca koji glasi:

Unija sovjetskih pisaca stavlja kao svoj glavni cilj stvaranje djela visoke umjetničke vrednosti koja govore o herojskoj borbi međunarodnog proletarijata i putem u pobedu socijalizma koja se izražava u velikoj mudrosti i heroizmu komunističke partije. Unija sovjetskih pisaca želi izgraditi djela dostojna velike epohe socijalizma.

Ustav Unije sovjetskih pisaca

Također u ustavu se navodi opredjeljenje književnog socijalnog realizma kao osnovnog pravca sovjetske literature i kritike.

Kao što ova službena državna politika književnog socijalističkog ima svoje temelje u ruskom realizmu tako se i politika forsiranja tog smjera putem državne cenzure temelji također na veoma proširenim osnovama iz doba Ruskog carstva kada je ono provodilo sličnu politiku, ali iz drugih razloga pri čemu se kao jedan od poznatih primjer može uzeti Gogoljev proslavljeni roman Taras Buljba. Ta politika sovjetske cenzure koja počinje još u dvadesetim godinama svoj vrhunac će doživjeti u doba Staljina, nakon čega će djelomično popustiti, ali će ipak ostati stalno aktivna sve do 1989. godine.

Tridesete godineUredi

Književne tridesete godine po pitanju malog broja djela neupitne kvalitete počinju s Kako se kalio čelik od Nikolaja Ostrovskog iz 1932. godine koje će biti jedno od najutjecajnih književnih djela među komunistima širom svijeta. Ovaj polubiografski roman od invalida-pisca i prodan u više od 36 miliona primjeraka govori o životu Pavela Korgačina izmišljenog revolucionarnog heroja koji je "aktivan" između 1916 i 1932 godine. Taj literalni lik će na kraju postati proleterski uzor sovjetskim generacijama sve do prestanka postojanja države. U sličnom revolucionarnom stilu će biti napisana i knjiga [[Optimistična tragedija Vsevoloda Višnjevskog koja će biti štampana 1933. godine povodom 15. godišnjice stvaranja Crvene armije.

Još prije nego što je prvo navedeno djelo bilo u potpunosti izdano Valentin Katajev koji je sudjelovao u stvaranju 12 stolica izdaje svoj roman Naprijed vrijeme koji govori o radnicima i njihovom uspješnom pokušaju da sruše rekord u pravljenju najveće količine betona u jednom dana za potrebu gradnje tvornice što bi trebalo simbolizirati uspješnu industrijalizaciju SSSRa.

Krajem tridesetih godina izlaze još dva važnija djela sovjetske književnosti, a to su Dva kapetana' Veniamina Kaverina i Čarobnjak iz Smaragdnog grada Aleksandra Volkova. Prvo od ta dva dijela počinje izlaziti 1938 godine i govori o potrazi za izgubljenom artičkom ekspedicijom i otkrićem otoka Severna zemlja. Knjiga "Dva kapetana" će postati jedno od najpopularnijih djela sovjetske književnosti s 42 različitih izdanja tokom samo prvih 25 godina,a autoru će donijeti i Staljinovu nagradu. S druge strane roman Čarobnjak iz Smaragdnog grada koji izlazi 1939 godine je najlakše opisati kao sovjetsku verziju romana Čarobnjak iz Oza pošto iz njega po priznanju samog pisca Aleksandra Volkova vuče inspiraciju. Bez obzira na tu činjenicu Čarobnjak iz Smaragdnog grada će biti preveden na bezbroj jezika i steći enormnu popularnost među djecom iz država Istočnog bloka.

Općenito tridesete godine zbog ograničenja postavljenih od strane Unije sovjetskih pisaca postaju tamno razdoblje sovjetske književnosti tokom kojeg izlazi samo manji broj radova neupitne kvalitete što će kasnije biti priznato i od kongresa ove iste unije koja je ranije donijela ta pravila.

Drugi svetski rat i poratno dobaUredi

 
Tipično pismo vojna pošte s rječima poeme "Čekaj me i ja ću se vratiti"

Razdoblje Drugog svetskog rata u sovjetskoj književnosti su obilježile, pre svega, uglazbljene poeme i želja vlasti da one pozivaju na uništenje njemačkog agresora, što se našlo u djelomičnom ideološkom sukobu sa željom vojnika za ratnim poemama i pjesmama romantične tematike. Rezultat te ambivalentne situacije je na kraju postala činjenica, da je na svaku klasičnu, popularnu poemu, tipa "Ubij ga, ako ti je drag dom" Konstantina Simonova, došlo dvostruko ili trostruko više popularnih poema koje govore o ljubavi i željom za dragom osobom u rodnom mestu. To je sam dokazao i prije navedeni pisac, pošto njegova poema "Čekaj me" dostiže iznimnu popularnost pa se počinje koristiti i od strane sovjetske pošte, a na kraju će dvije godine nakon nastanka, to jest 1943., biti i uglazbljena.


Druge popularne ratne poeme su također bile vrlo brzo uglazbljene, a neupitno najpopularniji postaju stihovi Mihaila Isakovskog, uglazbljeni u pjesmi Kaćuša. Stihovi ove pjesme govore o ljubavi djevojke koja će sačuvati ljubav prema dragom dok on čuva domovinu na frontu. Ova pjesma će ubrzo dobiti svoju talijansku i grčku verziju dok će njeni stihovi postati obavezno nastavno gradivo u komunističkim državama.

Mnogo problematičniju sudbinu će doživjeti iznimno popularna poema "U zemunici", koju je napisao Aleksej Surkov 1941. godine, koja će biti pretvorena u kontroverznu pjesmu sljedeće godine nakon čega postaje i neslužbena himna branioca Staljingrada. Zbog svojih stihova, koji govore o depresivnoj ratnoj stvarnosti i samo "4 koraka do smrti", ona biva omražena od strane vlasti i popularna kod vojnika tako da u jedno doba biva zabranjena na radiju, a pisac će biti primoran napisati nekoliko verzija stihova kako bi ona bila prihvatljiva i vojnicima i vlasti.

Za razliku od prije navedenih pre svega kratkih poema epsko ratno djelo sovjetske književnosti postaje gotovo beskrajna poema Vasilij Tjorkin koja se štampa u djelovima i čita na radiju između 1942. i 1945. godine. Njen autor Aleksandar Tvardovskij postaje gotovo odmah sovjetski kultni pisac ratne generacije ovom poemom "bez početka i kraja" koja govori o ratnim pričama običnog inteligentnog vojnika Crvene armije koji nije niti najmanje sličan ratnim herojima.

Razdoblje slavnih djela sovjetske ratne književnosti neupitno završava knjigom Mlada garda Aleksandra Fadejeva. Ova poznata knjiga temeljena na istinitim događajima govori o pripadnicima Komsomola to jest komunističke omladine koji su pod imenom Mlada garda vodili partizanski rat protiv nemačkog okupatora u gradu Krasnodor. Zbog popularnosti knjige sovjetska nagrada za vojnu književnost će dobiti ime Fadejev.

Drugo dobaUredi

Drugi kongres sovjetskih pisacaUredi

 
Dio pisaca na Bjeloruskom kongresu pisaca 1954. godine (s lijeva na desno):Aleksandar Prokofjev, Konstantin Simonov,Sergej Mihalkov, Jakub Kolas, Petrus Brovka, Kondrat Krapiva, Ivan Šamjakin

Iako tradicionalno novo doba sovjetske književnosti počinje romanom Otapanje Ilje Erenburga koji govori o korumpiranom upravitelju tvornice, "malom Staljinu" i njegovoj ženi koja se sve više odaljava od njega formalno ono počinje tokom Drugog kongresa sovjetskih pisaca krajem 1954. godine kada na postaje očit sukob između dvije struje sovjetskih književnika. Na čelu prve su bili reformatori Ilja Erenburg i Mihail Šolohov dok se na čelu druge nalazio omiljeni Staljinov pisac i sekretar unije Sovjetskih pisaca Konstantin Simonov [3].

Dok je Erenburg u svom govoru direktno napao struju koja zagovara nastavak provođenja književnog socijalnog realizma rječima:

Sovjetski čitatelji su umorni od djela gdje je sve jasno od prve stranice, gdje zločinac očekuje da bude otkriven od radnika koji izgleda kao da ga je stvori slikar ikona. Takve knjige nikoga ne educiraju:čitatelje s vlastitim problemima neće u zločincu prepoznati sebe, dok će dobri ljudi s tipičnim ljudskim slabostima gledati na radnika iz knjige kao na heroja s drugog svijeta. Pisci koji djele svoje kniževne likove u kategorije pozitivaca i negativaca su sami negativna manifestacija književnosti.

[4]

Šolohov je napao pad u kvaliteti književnih djela, "prvosveštenike" sovjetske književnosti i nagrade koje oni djele pa su stoga odgovorni za trenutačnu situaciju jer je po njemu jedan od glavnih razloga za teško razumljivi pad kvalitete djela pisaca je pad kriterija književnih kritičara pošto ne govore protiv izdavanja smeća koje daje književnosti loše ime među zahtjevnijim čitateljima koji su nekomprimisni u svojim ocjenama djela. Na kraju se pod napadom na konferenciji našlo lice i djelo Konstantin Simonova sekretara unije pisaca koji hoda po kongresnoj dvorani pun medalja i nagrada za književnost kao princ sovjetske književnosti, od kojega na žalost mladi pisci ne mogu ništa naučiti to jest mogu samo naučiti brzo pisati i diplomaciju, a to oboje nije potrebno piscu [5].

Drugi kongres Sovjetski pisaca će na kraju završiti porazom pisaca koji su podržavali književne smjerove postavljene na prvom kongresu, a sekretar Konstantina Simonova kao glavni zagovornik tog pravca će ostati na svom položaju do 1959. godine, ali bez ikakve realne moći koju više neće niti imati kada se na poziciju vrati u doba Brežnjeva. Pobjednička književna struja Erenburga i Šolohova koji je u stvarnosti osudio njegov roman Otapanje će dovesti do novog doba sovjetske književnosti obilježenog s liberalizacijom i drastičnim povećanjem broja kvalitetnih djela najrazličitijih književnih žanrova.

Hruščovljevo dobaUredi

 
Čingiz Ajmatov vremenski prvi važniji sovjetski autor iz Centralne Azije

Isprovociran događajem iz stvarnog života kada je sovjetska birokracija odbila priznati otkriće zaliha nikla jer je smatrala da on tamo ne smije postojati i ohrabren zaključcima drugog kongresa književnika Vladimira Dudinceva je napisao knjigu Ne samo s kruhom 1956. godine koja govori o izumitelju kojeg blokira državna birokracija. Ta piščeva kritika državne birokracije je nakon izdavanja izazvala opću senzaciju,a na zapadu je korištena i kao kritika sovjetskog sistema što je šokiralo i samog pisca.

Ta novootkrivena mogućnost da knjige i romani koji se bave običnim životnim problemima ili događajima iz stvarnog života nađu izdavača je stvorila pravu bujicu tematika koje se do tada nisu mogle niti zamisliti. Vremenski nakon djela Dudinceva dolazi Džamila Kirgistanca Čingiz Ajmatov izdana 1958. godine. Ova knjiga govori o ljubavi Džamile i invalidnog mladića u Kirgistanu dok se Džamilin muž bori u ratu na istočnom frontu. Opisi takvih ljubavi koje su se stvarno događale u ratnim vremenima su do tog doba bile taboo tema u Sovjetskom Savezu,a niti druga priča unutar te ljubavi kojom se kritizira kolektivizacija nije imala mnogo različitiji status.

 
Julijan Semjonov (desno) u doba posjeta Jugoslaviji 1989. godine

Sljedeću 1959. godinu neupitno označava pojava na književnoj sceni braće Strugacki s svojom prvom knjigom "Zemlja grimiznih oblaka". Njeno izlaženje je obilježio obnovu sovjetske naučnofantastične književnosti čiji najčitaniji predstavnici će biti Andrij i Boris Strugacki od te 1959 godine pa sve do raspada države. Iste godine kada oni izdaju svoju knjigu Konstantin Simonov izdaje prvi dio trilogije "Živi i mrtvi" koja predstavlja u kvalitetnom smislu labuđi pjev sovjetske književnosti u skladu s smjernicama sada već pokojnog prvog kongresa sovjetskih književnika. Ova knjiga i potom ostatak trilogije govore o herojskim djelima vojnika crvene armije i članova partije u doba drugog svetskog rata.

Kao što je 1961. godinu obilježila opuštajuća romantična komedija "Djevojke" s svojom pričom o opkladi o osvajanju djevojke koja je odmah i ekranizirana tako onu sljedeću obilježava iznimno ozbiljan Jedan dan Ivana Denisoviča Aleksandra Solženjicina polubiografsko djelo koja se bavi životom zatvorenika u gulagu tokom vladavine Staljina. Važnost te knjige u doba SSSR je prije svega njen utjecaj među književnicima koji masivno počinju pisati slična djela niže kvalitete o životu u gulagu,a ne u broju prodanih primjeraka pošto je njih bilo samo 95.000 primjeraka to jest onoliko u koliko je primjeraka štampan Novij Mir [6]

Kao što je 1959. godina označila početak rada Braće Strugacki tako ona 1963. označava početak rada Julijana Semjonova sovjetskog oca detektivskog i špijunskog žanra. Tada izlazi detektivski roman "Petrovka, 38" kojim počinje njegov milicijski ciklus romana, a 1966. godine će on započeti pisati i ciklus romana o "sovjetskom James Bondu" agentu Stierlitzu koji će biti prodani u 100 miliona primjeraka.

 
Američki predsednik Richard Nixon i sovjetski pjesnik Jevgenij Jevtušenko (desno)

Iz današnje perspektive šesdesete godine dvadesetog veka su bile neobično doba pošto danas nevjerovatno zvuči podatak o piscima koji svoje poeme čitaju na prepunim stadionima kao neke mega popularne rock zvjezde,a to je bilo jedno od glavnih javnih obilježja tadašnje književnosti. Te pjesničke megazvijezde šesdesetih godina su bile Jevgenije Jevtušenko koji postaje poznat još u pedesetim godinama, Bella Ahmadulina koja se proslavila 1962. godine kolekcijom poema "Struna" i Andrej Voznesenskij kojeg se nazivalo najvećim živim pjesnikom, sovjetskom ikonom i neslužbenim ambasadorom. Taj pjesnički trio je osim nastupanja po državama istočnog bloka imao i uspješne nastupe po SADu. Od ostalih pjesnika ovog doba bi trebalo svakako spomenuti Bulata Okudžavu koji se proslavio svojim melanholičnim poemama o ratu i onima o svom rodnom kraju. Ovaj pjesnik čija višedesetljetna karijera počinje u pedesetim godinama će dugo vremena po pitanju priznanja biti ignoriran kod kuće tako da svoju prvu književnu nagradu dobiva u Jugoslaviji. Bio je to Zlatni venac 1967. godine.

Zadnje razdobljeUredi

 
Mihail Bulgakov autor romana Majstor i Margarita koji se slavi kao jedno od najboljih djela sovjetske književnosti

Vremenski prvi pisac koji dostiže slavu u posljednjem razdoblju sovjetske književnosti je najpoznatiji Abhaški pisac Fazil Iskander. Njegov roman "Stvaranje kozlotura" iz 1966. godine koji sarkastično ismijava Lisenkovu pseudoznanstvenu genetiku će mu donijeti slavu koja će biti kasnije potvrđena dijelima koji se pre svega bave opisom života na Kavkazu.[7]

Nakon Iskanderovog djela na štamparski red je napokon došla knjiga Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova napisana još 1937. godine. To remek djelo koje kombinacijom satire, farse, fantastike, romantike i mistike govori o posjetu vraga strogo ateističkom SSSRu će postati najslavljenija knjiga ovog razdoblja i možda čak sovjetske književnosti uopće. U samom djelu osim zaljubljenog para (Majstora i Margarite) najnormalnija osoba je sam vrag, dok su na prikriven način kritizirani sovjetski književnici socijalističkog realizma (po smjernicama prvog kongresa pisaca), novi bogataši i politički lideri SAD i SSSRa pošto je inspiracija za drugi deo knjige zabava u američkoj ambasadi kojoj je prisustvovao i sam Bulgakov. U stvarnosti zabavu je organizirao američki ambasador dok je u knjizi to bio vrag,a na nju dolaze u stvarnosti sovjetski ministri i drugi dužnosnici, dok su u knjizi to poznate povjesne osobe koje se nalaze u paklu. Još u doba SSSR i Varšavskog pakta ova iznimno popularna knjiga će doživjeti više različitih ekranizacija kao dokaz popularnosti djela što će se dodatno multiplicirati nakon 1992. godine,a vrhunac slavljenja će se dogoditi 2010. godine kada će američka ambasada u čast knjige Majstor i Margarita održati ponavljanje bala iz 1935 koji je bio inspiracija za djelo.

 
Viktor Šklovskij koji je imao najdužu sovjetsku književnu karijeru koja je trajala 67 godina

Vremenski sljedeće djelo koje je postiglo veliku popularnost je ono Jurija Trifonova koji se proslavio još 1950 romanom "Studenti" (dobitnik Staljinove nagrade), ali koji će značajniji trag u književnosti ostaviti tek s ciklusom Moskovijske novele čiji prvi dio imena "Zamjena" je izdan 1969. godine. Trifonov će po objavi djela biti slavljen kao glavni predstavnik takozvane "Sovjetske urbane proze",a Nobelovu nagradu za književnost na kraju neće dobiti zbog svoje preuranjene smrti [8]

Još jedno od vrlo popularnih djela ovog doba je knjiga tada također već iskusnog pisca Gavrila Trojepoljskog "Beli Bim s crnim uhom" iz 1971. godine. Ova topla priča o bjelom psu s crnim uhom će biti prevedena na dvadesetak jezika i prodana u milionima primjeraka diljem svijeta, a vrlo brzo će doživjeti i prvu ekranizaciju.

U potpunoj suprotnosti s tim optimističkim djelom će u časopisu Moskva 1975. godine biti izdana kratka polubiografska priča pisca Vladimira Solouhina Presuda koja se bavi reakcijom osobe na dijagnosticiran tumor i operaciju. Kompletno izdanje časopisa će biti rasprodano u dva dana,a ovaj bivši kremljski gardist će se nakon ozdravljenja dodatno proslaviti kao jedan od najvažnijih predstavnika takozvane "seoske proze".

 
Pjesnik Bulat Okudžava je poslednji dobitnik Sovjetske nagrade za književnost

Sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog veka je također i vreme popularnosti pisca i filmskog scenariste Jurija Bondareva koji se proslavio svojim realnim prikazima rata i poraća što mu donosi najviše sovjetske književne nagrade 1977. godine za roman Plaža i potom 1983 za Izbor,ali to je već bilo vreme takozvane Brežnjevljeve stagnanicije koja se osjetila i u književnosti tako da su se novi mladi pisci teško mogli probiti. Na području Sovjetskog Saveza razdoblje 1975-86 godina je doba potpune dominacije starih iskusnih pisaca kao što su na primer oni iz predrevolucionarne generacije; Viktor Šklovskij koji je još 1918. godine sudjelovao u pokušaju puča protiv Lenjinove vlade i Afanazij Koptelov ili oni koji su se prvi put počeli pisati tokom Drugog svetskog rata ili Hruščevljovog doba kao što su bili Pavel Zagrebeljnij i Robert Roždestvenskij.

Osim uobičajenog načina izdavanja između 1954 i 1986 zapadni historičari često spominju i samizdat to jest samostalno izdavanje djela izvan službenih izdavačkih kuća koje je bilo idealizirano na zapadu tokom Hladnog rata kao primjer borbe slobodnog duha protiv represivnog sistema. Ta vrsta izdavačke djelatnosti se na kraju ipak vrlo teško može svrstati u književnost pošto samo 1% sačuvanih samizdat djela su književna [9] dok se sva ostala bave disidentskim vjestima, protestima usmjerenim prema režimu, socioekonomskim analizama pa čak i pornografijom [10].

Disidentska književnostUredi

 
Jevgenij Zamjatin pisac romana Mi 1919 godine.

Vremenski prvo važnije književno djelo napisano od sovjetskih pisaca čije štampanje i prodaja neće biti moguće na teritoriju SSSRa je neupitno roman Mi Jevgenija Zamjatina. U toj knjizi napisanoj 1921. godine Zamjatin je opisao policijsku državu kojom vlada "dobročinitelj" i u kojoj stanovnici žive u staklenim kućama kako bi policija mogla pratiti sve što rade. Stanovnici te policijske države koji se protive represivnoj vlasti bivaju zavisno od težine svojih protudržavnih djela lobotomirani ili pogubljeni. U skladu s sovjetskim zakonom o cenzuri koji je donesen 1922. godine ovaj roman koji će postati inspiracija za "Vrli novi svijet" Aldous Huxleya i 1984 Georga Orwella je imao neugodno čast da bude prvi zabranjen u SSSR zavisno od interpretacije zbog osude države koja sve kontrolira ili zbog poruke kojom završava roman da nakon jedne revolucije uvek dolazi i sljedeća to jest niti jedan politički sistem ne postoji zauvek. Roman Mi će svoju književni slavu doživjeti nakon izdavanja u New Yorku 1924. godine, a koju godinu kasnije Zamjatin će otići živjeti izvan SSSRa.

 
Portret Borisa Pasternaka pisca Doktor Živaga kada je imao 20 godina (1910. godine)

Neupitno od kritičara najslavljeniji roman sovjetskog pisca koji zbog bilo kojeg razloga nije bio štampan u SSSRu je Doktor Živago Borisa Pasternaka iz 1956. godine. Ovaj iznimno popularni roman govori kroz priču Jurija Živaga i njegove Lare promjene u Rusiji i Sovjetskom Savezu između 1903. i 1939. godine,a u sebi osim te romantične priče sadrži priču intelektualca razočaranog u revoluciju koji odbija raditi na stvaranju novog društva. Računajući da njegova knjiga Doktor Živago neće nikada biti izdana u Sovjetskom Savezu i ne čekajući odgovor sovjetskog izdavača Pasternak se pobrinuo da rukopis u ljeto 1956. godine završi kod talijanskog izdavača koji je istovremeno član komunističke partije [11]. Na kraju odgovor časopisa Novij mir dolazi u septembru i on je po piščevom očekivanju bio negativan [12],a službeni razlog za to je bio da djelo nije napisano u stilu socijalističkog realizma i da ono slavi individualizam. Izdavanje romana prvo u Italiji bez obzira na pokušaje zabrane sovjetskog udruženja pisaca,a potom i ostatku svijeta je donijelo internacionalnu slavu piscu što će i CIA iskoristiti štampajući verziju knjige na ruskom jeziku kako bi mogla biti nominirana za Nobelovu nagradu.[13] [14]. Na kraju Boris Pasternak će protivno svojoj javno proglašenoj volji uspjeti nakon 5 ranije neuspješnih pokušaja osvojiti Nobelovu nagradu za književnost za Doktora Živaga [15]. Sama kvaliteta djela i odbijanja sovjetskih izdavača da ga štampaju u SSSRu je dovelo do kritika zapadnog svijeta, ali i žestoke rasprave kao i prebacivanja odgovornosti za ovu cenzuru u sovjetskom društvu književnika. Iako roman Doktor Živago neće biti štampan u SSSRu do poslednjih godina postojanja države njegov utjecaj na tamošnju književnost je neupitan pošto je ukazao na kontraproduktivnost dotadašnje cenzure što je pomoglo u njenom daljnjem smanjivanju koje je počelo još 1954. godine.

 
Aleksandar Solženjicin pisac poznat po romanima o životu u gulagu (1994. godine)

Zadnje od u zapadnom svijetu slavljenih književnih djela sovjetskih pisaca koje sovjetski čitatelji neće imati mogućnost vidjeti do praktički propasti SSSRa je neupitno Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina. Ova u doba izdavanja kontroverzna knjiga opisuje vrlo detaljno život zatvorenika u sovjetskom gulagu zahvaljući piščevom tamošnjem osmogodišnjem boravku i poznanstvu s drugim zatvorenicima koji su svojim životnim pričama pomogli u stvaranju potpune slike sovjetskih gulaga. Ubrzo po izlasku knjige iz štampe u Parizu 1973. ona je šokirala zapadni svijet svojim detaljnim opisima koji su onemogućili SSSR-u da ju proglasi kritotvorinom. Kratko vremena nakon štampanja Solženjicin će biti protjeran iz SSSRa i dočekan u zapadnoj europi kao heroj, dok je u SADu taj doček na početku bio puno hladniji pažljiviji s književnim kritičarima koji odbili priznati "Arhipelag Gulag" kao kvalitetno književno djelo [16] i političarima koji su zazirali od pisca. Situacija će se koju godinu kasnije promjeniti,a Solženjicin će postati heroj borbe protiv komunizma dok će u njegovoj rodnoj Rusiji 17 godina nakon propasti SSSR dio romana "Arhipelag Gulag" postati obavezno školsko štivo [17]

IzvoriUredi