Skardona je naziv naselja iz rimskog perioda (latinski jezik - Scardona)), na mjestu nekadašnjeg liburnskog naselja gradinskog tipa iz željeznog doba, na desnoj obali Krke (Titius) u blizini njenog ušća, na kojem se danas nalazi savremeno naselje Skradin, Hrvatska.[1]

Današnji Skradin

Arheologija

uredi

Plinije Stariji (23.-79. g. posl. Kr.) i Strabon (geograf 1. st. pr. Kr.), nabrajajući gradove Liburnije, opisuju Skardonu kao jedan od njezinih važnijih gradova. Brojni nalazi iz ilirskog, a kasnije rimskog vremena pronađeni su u bogatim arheološkim nalazištima na lokalitetima:

  • Rokovača, lučko postrojenje Horea s ornamentikom kamenog mozaika, što govori da je Scardona u rimsko doba bila značajna trgovačka luka, rimski sarkofag
  • Đardin, zlatni ukrasi, narukvice, ogrlice, prstenje od jantara, stakleni predmeti, medicinski i kozmetički pribor,
  • Maraguša, [2]

Istorija

uredi

Prilikom Rimske diobe provincija radi upravljanja, 27. g. p.n.e., senatu je pripao Ilirik. Zbog još uvijek nesigurne situacije, Oktavijan August je 11. g. p.n.e. u svojstvu vrhovnog zapovjednika vojske od senata preuzeo cijeli Ilirik u zamjenu za Kipar i Narbonsku Galiju, koje su bile mirne provincije. I sve što je u toku svoje vladavine (umro je 14. g. η.e.) zauzeo na istočnoj obali Jadrana, priključio je provinciji Iliriku.

Istovremeno, Ilirik je bio podijeljen u tri sudbena konventa (conventus iuridicus), u kojima su Iliri pred rimskim sudom iznosili razne domaće sporove:

Plemenima (civitates peregrine), nakon početnih strogih mjera pacifikacije, formalno je vraćena i priznata njihova unutrašnja autonomija. Na njihovom čelu stajali su plemenski prvaci.[3]

Kada je 9. g. n. e, nakon Batonovog ustanka, bio okupiran i smiren, Ilirik je bio podijeljen na dvije samostalne provincije, Dalmaciju (Dalmatia), od rijeke Raše u Istri pa do naselja Lješa u Albaniji (Lissus oppidum civium Romanorum ab Epidauro), te na Panoniju (Pannonia), od sjevernih padina Dinarida do Dunava na sjeveru i sjeveroistoku. Kada je kasnije (46. g. n. e.) bila formirana i provincija Mezija, koja je pokrivala područje od Dunava na sjeveru pa do granica Makedonije i Trakije, Dalmaciji je pripadao i dio historijske Srbije sa svim desnim pritokama Drine.[3] Od 9. god. pa do cezara Gaja Flavija Valerija Konstancija (281—283/4. g.), kasnijeg cara (293—305), Dalmacijom su kao guverneri upravljali carski legati konzularnog ranga (legatus Augusti pro praetorè), ujedno vojni i civilni namjesnici, sa središtem u Saloni.

Sudbeni konvent

uredi

Mjesto je poznato kao središte Skardonitanskog sudbenog konventa iz vremena rimske dominacije.[4] Konvent je arheološki potvrđen ulomkom skradinskog natpisa koji spominje konvent u Skardoni. Pronađen je u Trogiru, više od 60 km udaljenom od Skradina. Spajanjem dvaju ulomaka nadopunjena su dosadašnja saznanja i pretpostavlja ponešto proširena restitucija te je potvrđen prvi epigrafski spomen juridičkog konventa u Dalmaciji. Interpretacijom tog ključnog mjesta natpisa u kojem se spominje konvent u Skardoni, pretpostavljeno je da je ime ovog konventa glasilo conventus Liburnorum.[5]

Već od početka okupacije Rimljani su nastojali da zemlju povežu s Rimom i Italijom ne samo vojnom okupacijom nego i duhovnim vezama. Jedna od najjačih spona bio je kult cara Avgusta i božice Rome (ara Augusti provinciae Delmatiae). Smatra se da je u 1. st. sjedište službenog provincijalnog kulta bilo u Epidauru, a da je kasnije preneseno u Dokleju. Carski kult je njegovao posebni kolegij (col-legium Seviri Augustales, skraćeno Seviri ili Augustales) iz redova uglednih i bogatih oslobođenika (liberti) ili njihovih potomaka. Kolegij sevira je potvrđen u svim primorskim kolonijama, ali i u nekim (susjednim) municipijama (Senia, Aenona, Iader, Salona, Narona, Epidaurum, Rhizinium). I Liburnija je u to doba imala svoju Ara Augusti Liburniae u Skardoni (potvrđen arheološkim nalazom CIL III 2810.[3]

Pomenuti natpis pronađen u Trogiru, je vrlo vjerojatno stajao na hramu sagrađenom u vrijeme cara Tita, za propagandu kulta flavijske dinastije, koji je ujedno postao i mjestom počasti pokrajinskoga carskog kulta za liburnske peregrinske zajednice.

 
Granice nekadašnje Skradinske biskupije u 18. i 19. stoljeću

Rani srednji vijek

uredi

Potkraj 5. i početkom 6. stoljeća rimsku Scardonu pustoše prodori Gota. Međutim i prije dolaska Slavena (Hrvata), Skradin postaje grad kršćanske vjere jer je početkom 6. stoljeća Skradin postao biskupsko središte. Skradinski biskup Konstantin (Constantinus) sudjeluje na zasjedanju Prvog koncila u Saloni 530. godine. Biskupsko središte Skradin se zadržaloo, uz prekide u srednjem vijeku, sve do 1830. godine, kada je bulom pape Leona XII. Locum beati Petri ukinuta skradinska biskupija.

Izvori

uredi
  1. „Hrvoje Manenica: Hrvoje Manenica URBANIZACIJA IZMEĐU RAŠE I KRKE U VRIJEME RANOG PRINCIPATA”. Filozofski fakultet u Zagrebu Poslijediplomski doktorski studij arheologije, 2015. Pristupljeno 5. 10. 2023. 
  2. „Kratak povijesno-geografski retrospekt”. Grad Skradin - Službena stranica. Pristupljeno 5. 10. 2023. 
  3. 3,0 3,1 3,2 „Bosna i Hercegovina u antičko doba”. ANUBiH, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. „Liburni”. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.. Pristupljeno 5. 10. 2023. 
  5. „Dino Demicheli: Conventus Liburnorum,conventus Scardonitanus”. Odjel za arheologiju Sveučilište u Zadru. Pristupljeno 9. 2. 2023.