Wikipedija

Naresi

Naresi (Narensi) su ilirski narod koji je od IV vijeka p.n.e naseljavao područje od izvorišta rijeke Neretve na sjeveru do Prenja na jugu.

Ova oblast je u starijem željeznom dobu ulazila u sastav teritorija na kom je egzistirala Glasinačka kultura.[1] U periodu od VIII do kraja VI stoljeća nosioci te kulture bile su autarijatske zajednice koje će kasnije biti objedinjene u ilirski narod Autarijati, za koje Strabon kaže da su nekad bili najveće i najmoćnije pleme kod Ilira[2]

Predrimski period uredi

Na prostoru gornjeg toka Neretve, kao susjedi Autarijata, istovremeno se nalazilo ilirsko pleme Ardijejci. Međusobno su stalno ratovali za neko (jako) slano vrelo koje se nalazilo negdje na granici njihovih teritorija. Vrelo se najčešć lokalizira u Orahovicu, oko dva km. nizvodno od Konjica, gdje se na Gradini nalazi i jedno utvrdeno prethistorijsko naselje, a u blizini su i Slana vrela. Istraživači na različite načine interpretaju ove vijesti klasičnih pisaca. Kao pobjednici iz tih sukoba izašli su Autarijati. Ardijejci su bili prisiljeni da se povuku južnije, u područje donjeg toka Neretve.

U IV vijeku u historiji Balkana i Ilira javljaju se Kelti, koji su se doselili u Panoniju. Na njihovom putu daljnjeg širenja Autarijati su bili prvi na udaru.[3] Kelti (Skordisci) su ih porazili krajem IV vijeka, uništili njihovu široku etničku zajednicu i Autarijati su se povukli.[4]

Na nekadašnjem graničnom području Ardijejaca i Autarijati od tada se u historijskim izvorima (Apian) pojavljuje šira lepeza etničkih ilirskih zajednica kao ostatak nekadašnje moćne zajednice Autarijata. Gatačko polje naseljavali su Melkumani (Merromènoi), područje Nevesinskog polja naseljavali su Glindicioni (Glintidìones) a u području oko rijeke Rame živjeli su Deretini. Ilirsko stanovništvo na području od izvorišta rijeke Neretve na sjeveru do Prenja na jugu rimski izvori nazivaju Naresi (Nare(n)si), u značenju koliko i Neretljani?, koji su 33. g. pr. n. e. pružili Oktavijanu nešto jači otpor (Apijan. 111. 16).[5] U antici rijeka Neretva se nazivala Naron (Plinije). Savremenim rječnikom rečeno, to bi podrazumijevalo područje općina Kalinovik, Konjic, Jablanica, te dijelove općina Prozor-Rama i Nevesinje.

Za ilirske zajednice iz razdoblja nakon urušavanja Autarijatske zajednice na kraju IV st. pr. n. e. naseljene na prostoru koji su naseljavali Autarijati ili direktno proizašle iz njih, smatra se da se može upotrebljavati termin postautarijatske zajednice.[4]

Područje koje su naseljavali Naresi odlikovalo se brdskim reljefom što je pogodovalo uzgoju stoke, a stočarstvo je bilo osnovna privredna grana kod Ilira. Bilo je i plodne zemlje oko Lisičića i Čelebića, ali arheološka građa ukazuje na dominaciju stočarstva. Pored stočarstva, ovakav reljef omogućavao je i bolju fzičku zaštitu koja je posebno potrebna u predrimskom periodu. Između planinskih masiva Bitovnje, Bjelašnice i Visočice na sjeveru, te Prenja i Čvrsnice na jugu, još u predrimsko doba formira se civitas, o čijoj snazi i vitalnosti svjedoče brojna gradinska naselja.[2]

Susjedi Naresa bili su i Daorsi koji su naseljavali neretljansku dolinu od Bijelog Polja do Gabele, Dabrovim i Popovim Poljem te Stolac sa širom okolinom i izlaskom na more kod Slanog. Sjeverno su se nalazili Desitijati.

Period rimske dominacije uredi

 
Ilirska plemena u vrijeme Batonovog ustanka

U sastav rimske države Naresi su ušli nakon Oktavijanovih ratova 35. – 33. god.p.n.e. Učestvovali su i Batonovom ustanku (6–9. g. n. e.), što je bio posljednji pokušavaj očuvanja samostalnosti.

Veliko enciklopedijsko djelo Plinija Starijeg, Naturalis Historia, daje najkompletnije podatke za proučavanje etnografje rimske provincije Dalmacije, koja se dijelila na tri konventa. Jedan od ta tri konventa jeste i Naronitanski konvent. Ovom konventu su, pripadali sljedeći civitatesi (na osnovu popisa rimskih vlasti): “...Cerauni decuriis XXIIII, Daversi XVII, Desitiates CIII, Docleatae XXXIII, Deretini XIIII, Deraemistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIIII, Melcumani XXIIII, Naresi CII, Scirtari LXXII, Siculotae XXIIII...“ Po ovome se vidi da su Naresi po svojoj brojnosti bili odmah iza Desidijata kada je u pitanju cjelokupni naronitanski sudbeni konvent i njihova populacija se kretala između 15.300 do 20.400 ljudi.[5]

Njihovo etničko ime (Narensioi) pojavljuje se i u Ptolomejevoj “Geografji”.

Arheološki nalazi uredi

Značajnija rimska naselja razvila su se u Konjicu, Madeškovcima, Polju, Čelebićima, Lisičićima i Ostrošcu. Ne samo po prometnm položaju nego i po nalazima čini se da je upravni i politički centar župe (civitas) bio u Konjicu. I pored toga što su na čitavom području jako prisutni tragovi intenzivne romanizacije, možda najbogatiji u cijeloj Bosni i Hercegovini, nema potvrda ο municipalnom statusu Konjica i njegove teritorijalne zajednice.

  • Epigrafski nadgrobni cippus iz Gatačkog polja (AE 1994, 1342) na kome se spominje etničko ime Naresa, podignut je mladoj ženi koja je potjecala iz tog naroda, a bila je udata za jednog od Melkumana.
  • Natpis iz Pljevalja u Crnoj Gori, na kome se spominje etničko ime Naresa koji je boravio među Pirustima kao rob (servus).
  • Spomenik legionara II legije Adiutrix Pinniusa koji je umro u Basijani, a sahranjen u Glavatičevu.
  • Nadgrobna stela iz Ostrožca kod Jablanice. Stelu je Publije Elije Verus podigao svojim roditeljima Rufu i Tatui. Odjeća muške ličnosti na steli je keltska, a ženske ilirska. Konzervativnost ovih gorštačkih Ilira bila je velika, naročito kod ženskog dijela stanovništva. One su duže baštinile tradicionalna imena i nošnju što se vidi i po reljefma. Žene iz ovog naroda nosile su dalmatinske toge i pokrivale su svoju kosu nekom vrstom marame, dok su njihove kćerke hodale gologlave. Muškarci su preko tunike nosili plašt koji je fbulama bio pričvršćen za ramena. Čak ni na spomenicima iz II i III stoljeća ne susreću se prikazi ljudi odjevenih na rimski način.
  • Zavjetna ara posvećena Jupiteru sa kraja III ili početka IV stoljeća. Pronađena u Cerićima kod Konjica. Ovaj kult se može dovesti u direktnu vezu s postojanjem municipija jer po svojoj defniciji municipiji su predstavljali “Rim u malom”, pa su tragovi Jupiterovog kulta nađeni u svim značajnijim municipalnim središtima.
  • Votivni spomenik samostalnom kultu božice Junone pronađen u Potocima kod Mostara takođe bi išao u prilog činjenici o postojanju municipalnog središta.
  • Najstariji epigrafski miljokaz do sada otkriven u provinciji Dalmaciji nađen je u Podorašcu kod Konjica (CIL III 10164). Kroz teritoriju Naresa prolazila je značajna putna komunikacija Narona – Domavia koji je prolazio kroz Nevesinjsko prema Sarajevskom polju. Kako je kanjon Neretve na tom prostoru prilično uzak i nepristupačan, ta cesta je išla samo njegovim rubom. Njeno glavno raskršće nalazilo se na Nevesinjskom polju, a njena gradnja je počela dok je namjesnik provincije Dalmacije bio čuveni Kornelije Dolabela. Ova cesta nije ucrtana u čuveni itinerarij Tabula Peutingeriana, ali se metodom rekongnosticiranja došlo do podataka koji potvrđuju postojanje te ceste.[6]
  • Epigrafski miljokaz, Imp(eratori) C(aesari) IUL(io)/ M[a]ximino Pio Felici e[t] C(aesari) Iu[l](io) maximo/ nobilissim[o]/ Caesri Aug(usti), iz vremena cara Maksimina Tračanina (235 - 238), nađen u Podorašcu kod Konjica, trenutno se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (CIL III 10165). Postavljen je na ovu rimsku cestu u isto vrijeme kao i spomenik iz Nevesinjskog polja. Tri epigrafska miljokaza koja su nađena u Podorašcu ukazuju na važnu saobraćajnu tačku na tom mjestu. Samim tim treba u blizini Podorašca tražiti veće urbano središte koje bi po logici trebalo da se nalazi na mjestu današnjeg Konjica.
  • Votivni spomenik posvećen istočnjačkom kultu boga Mitre. Nađen u Konjicu, danas se nalazi u Zemljskom muzeju u Sarajevu. Potječe iz IV stoljeća. Ime božanstva je napisano u specifčnom obliku Meteri. Ovo je jedan od četiri Mitrina spomenika koji su pronađeni u gornjem toku rijeke Neretve i upotpunjava sliku o religijskim prilikama na području gornje Neretve u antičkom periodu[2].

Arheološki nalazi sa elementima keltske kulture uredi

  • Nadgrobna stela veterana Tita Aurelija Karva (ILJug I, 89 = ILJug III, 1744), nađena u Donjem Selu kod Konjica iz druge polovine III stoljeća, sa natpisom: D(is) M(anibus) / T(itus) Aur(elius) Nepos / Fil(ius) et Aur(elia) Ur/sina con(iunx) t(estamento) p5/osuer(unt) T(ito) Aur(elio) / Carvo vete/rano an(norum) / LXX. Za suprugu veterana Tita Aurelija Karva koja je keltskog porijekla može se pretpostaviti da je svog supruga upoznala dok je on vršio vojnu službu izvan provincije Dalmacije te da je zajedno s njim pošla u dolinu gornje Neretve
  • Nadgrobna stela porodice Aurelijusa Maksimusa sa konbinovanom keltsko - ilirskom onomastikom pronađena u naselju Homolje kod Konjica, gdje majka ima ilirski cognomen Mandarta, a kći keltsko ime Magna.

Onomastika nije jedini dokaz prisustva keltskog elementa kod Naresa. Oni su koristili i sivu latensku keramiku karakterističnu za Kelte, zatim određene keltske ukrase koji se javljaju na reljefma nadgrobnih stela. Keltski utjecaj je u manjoj mjeri prisutan i na odjevnim predmetima prikazanih likova.

Na prostoru gornje Neretve u to vrijeme postojao je i običaj sahranjivanja inhumacijom u tumule. Međutim, takav način sahranjivanja na tom prostoru prisutan je više od 2000. g. pr. n. e.

Uticaj Kelta na kulturu Naresa tumači se na dva načina.

  1. Nakon što je došlo do pomjeranja Ardijejaca i nestanka Autarijata (Strabon), onaj dio plemena koji je ostao u starom zavičaju bio je (djelomično) preslojen od Kelta — keltiziran. Prema toj tezi, Naresi bi bili djelomično keltizirani starosjedioci.[5]
  2. Uticaj Kelta na Ilire s prostora gornje Neretve prisutan je zbog pojedinačnog doseljavanja Kelta iz trgovačkih i bračnih razloga pa bi Narese trebalo smatrati za ilirsko pleme.[2].

Reference uredi

  1. ↑ „Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati”. Arheološki institut - Beograd. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 „Amra Šačić Beća – Kulturno-historijski razvoj ilirskog naroda Naresa (civitas Narensium)”. ANUBiH, Sarajevo – Godišnjak 2012. Pristupljeno 9. 2. 2018. 
  3. ↑ „Fanula Papazoglu, -Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi”. AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE - DJELA KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano iz originala na datum 2018-09-23. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  4. ↑ 4,0 4,1 „Salmedin Mesihović: Historija Autarijata”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-21. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 „Ivo Bojanovski: BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA – Dolina gornje Neretve”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  6. ↑ „Ivo Bojanovski: Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalamciji”. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  Portal Bosna i Hercegovina
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Naresi&oldid=41286351