Jugoslaveni
Za ostale upotrebe, v. Jugoslaveni (razvrstavanje).
Jugoslaveni ili Jugosloveni su ljudi koji se identifikuju kao Jugoslaveni u nacionalnom smislu. Za njih se koriste i termini Jugosloveni po nacionalnosti,[11] etnički Jugosloveni,[12] i deklarisani Jugosloveni,[13] jer je pojam "Jugoslaven" kroz povijest imao više značaja (na primjer kao sinonim za "Južni Slaven" ili "građanin Jugoslavije").
Jugoslaveni | |||||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
![]() ![]() ![]() Zastava Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke Jugoslavije i Savezne Republike Jugoslavije | |||||||||||||||||||||||||||
Ukupna populacija | |||||||||||||||||||||||||||
514.153+ | |||||||||||||||||||||||||||
Regioni sa značajnim brojem pripadnika | |||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||
Jezik/ci | |||||||||||||||||||||||||||
pretežno srpskohrvatski, također makedonski, slovenački, mađarski, romski i drugi jezici prisutni na teritoriji bivše Jugoslavije | |||||||||||||||||||||||||||
Religija | |||||||||||||||||||||||||||
uglavnom ateizam, katoličanstvo, islam i pravoslavlje, kao i druge religije prisutne na jugoslavenskom prostoru | |||||||||||||||||||||||||||
Srodne etničke grupe | |||||||||||||||||||||||||||
drugi narodi prisutni na jugoslovenskom prostoru |
Jugoslaveni žive u državama nasljednicama Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Hrvatska, Srbija, Slovenija i Crna Gora), no i značajan broj iseljenika sa ovog područja izjašnjava se upravo Jugoslavenima.[14]
Iako se izvorno jugoslovenstvo temeljilo na ideji o etničkom, jezičnom i kulturnom jedinstvu Južnih Slavena,[15] moderni identitet etničkih Jugoslavena je pretežno zasnovan na iskustvo iz vremena druge, socijalističke Jugoslavije, kada se svaki građanin Jugoslavije mogao izjasniti kao Jugoslaven, pa i oni koji su bili neslavenskog podrijetla. Zbog toga i dan-danas ima Jugoslavena po nacionalnosti koji nisu nužno južnoslavenskog podrijetla.
Istorija Jugoslavena i jugoslavenske samoidentifikacijeUredi
Nastanak Jugoslavenstva i jugoslavenska ideja u 19. vijekuUredi
Glavni članak: Jugoslavenstvo
Jugoslavenska samoidentifikacija vuče korijene u ideji jugoslavenstva. Iako ta ideja ima i ranijih korijena, ona je po prvi put bila jasno izražena u 1830-im godinama od strane malih grupa intelektualaca.[16][17] Pokrenuo je tzv. Ilirski pokret, kojeg su činili uglavnom Hrvati. Ideja jugoslavenstva je zagovarala da su govornici južnoslavenskih jezika jedan jedinstveni narod ili u najmanju ruku nekoliko tijesno srodnih naroda, koji bi trebali formirati zajedničku južnoslavensku državu. Iliristi su smatrali da Južni Slaveni govore varijante uglavnom istog jezika i da imaju isto porijeklo.[17]
Ipak, jugoslovenska ideja se je u 19. vijeku (kao i većim djelom 20. vijeka) natjecala sa pojedinim drugim nacionalizmima (srpski, hrvatski, bosanski, bugarski, slovenački, makedonski) u pridobivanju Južnih Slovena.[16] U 19. vijeku osvajala je delove hrvatskih i srpskih kulturnih i političkih elita, a već onda je bilo usko povezano s „progresivnim" idejama. Dakle, jugoslovensku ideju su uglavnom podržavali liberalni demokrati, prosvećeni krugovi i revolucionarni, socijalistički radikali.[15][18]
Sa druge strane, jugoslovenstvo je od samog početka bilo prije svega stvar obrazovanih i sasvim je retko dopiralo do seljaštva, koje je činilo najveći socijalni sloj među Južnim Slovenima u 19. vijeku. Hrvatska i srpska nacionalna ideologija su bolje dopirale do seljaštva, jer su se naslanjali na sećanja na srednjovekovne hrvatske i srpske države i na tradicije koje su one ostavile iza sebe, pa su se te dvije nacionalne ideologije u drugoj polovini devetnaestog veka širile brže od jugoslovenske ideje. Jugoslavenstvo podrazumevalo je sposobnost apstraktnog mišljenja o društvenim i političkim pitanjima, koje je nemoguće bez kakvog-takvog sistematskog sekularnog obrazovanja, kroz koje seljaštvo nije prošlo.[19]
Na početku 20. stoljeća jugoslovenstvo se razvilo kao politički pokret među Južnim Slavenima u Austro-Ugarskoj i postalo sve prihvaćenije u Srbiji.[20]
Kraljevina SHS/Jugoslavija (1918-1941)Uredi
Završetkom prvog svjetskog rata i raspadom Austrougarske Monarhije stvorile su se uvjeti da se veći dio južnoslavenske etničke teritorije ujedini u zajedničku državu (sa izuzetkom tadašnje Kraljevine Bugarske i drugih teritorija kao na primjer Istre, Zadra ili Egejske Makedonije). Prvog decembra 1918. godine, u Beogradu, proklamovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će kasnije biti preimenovana u Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina je stvorena kao nacionalna država jednog "troimenog" naroda, sastavljen od srpskog, hrvatskog i slovenačkog "plemena" (dok Makedonci, Crnogorci i Muslimani Bosne i Hercegovine nisu bili priznati od strane države ni kao posebna plemena tog naroda).[21]
U vrijeme stvaranja prve jugoslovenske države pojavili su se dvije vrste jugoslovenstva: 'integralno jugoslovenstvo', koje nije priznavalo nikakve razlike među jugoslovenskih plemena ili je pak potisnulo razlike koje su možda postojale među njima, i jugoslovenstvo koje je prihvaćalo i dopuštalo postojanje posebnih nacija i predvidjelo federalno ili drugo uređenje sa namjerom izgradnje jedne multi-nacionalne države srodnih naroda sa zajedničkim interesima i težnjama.[22]
Ipak, postojala je opća potpora ideji stvaranja zajedničke jugoslovenske države među političkim liderima Južnih Slovena, kao i opća suglasnost među njima da Srbi, Hrvati i Slovenci jesu dio jedne nacije. Čak i kad su neki priznavali da takva nacija još nije sasvim formirana, vjerovali su da će se to dogoditi u budućnosti.[21]
Međutim, nesuglasnosti oko načina unutrašnjeg uređenja nove države, pa i oko toga kako bi se država trebala zvati, nastale su čak i prije njenog formiranja.[23] Takođe, postojala je i dodatna konfuzija oko dvaju ključnih koncepata unitarizma (ili 'integralnog jugoslavenstva') i centralizma. Srbi su općenito preferirali centralistički ustav, na kakvog su bili navikli u predratnoj Kraljevini Srbiji, dok su Hrvati favorizirali decentralizirani ustavni dogovor. Paradoks je bio u tome što su centralisti željeli da državno ime zadrži "plemenske" identitete, dok su anti-centralisti, koji su zagovarali očuvanje individualnih identiteta, podržavali ime 'Jugoslavija'.[24]
Iako je zvanično ime države između 1918. i 1929. godine glasilo "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca", ljudi su je obično imenovali kao 'Jugoslavija'.[17]
Popisi stanovništva u doba Kraljevine Jugoslavije nisu razlikovale među Južnim Slavenima po principu nacionalnosti, nego samo po vjeroispovijesti i jeziku. Što se tiće jezika, Južni Slaveni su morali navesti je li njihov maternji jezik "Srpski ili Hrvatski" ili "Slovenački".[25] Stoga je teško ustanovljivo koliki je bio broj građana koji su se prvenstveno osjećali i nacionalno deklarirali kao Jugosloveni i onih Juznih Slovena koji su se izjašnjavali drukčije.
Socijalistička Jugoslavija (1945-1991)Uredi
U vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije odustalo se ideje integralnog jugoslovenstva i građenja nacionalne južnoslovenske države. Umjesto toga, Jugoslavija je uređena na federalnom principu a priznate su bile šest nacije: Hrvati, Makedonci, Muslimani, Srbi, Slovenci i Crnogorci, kao i niz drugih narodnosti.
Počevši u 1960-im godinama, istraživanja su pokazala da su sve veći broj jugoslovenskih građana, posebno među dobro obrazovanima i mladima, smatrali da sudjeluju u nekakvom obliku jugoslovenskog identiteta.[26] Od toga da bude čisto politički, jugoslovenski je identitet u dobu socijalističke Jugoslavije postepeno postao kulturni i nacionalni. Međutim, ovaj (novi) poslijeratni jugoslovenski identitet nije bio (samo) centriran oko južnoslovenstva, nego je bio integrirajući faktor koji je bio takođe otvoren prema jugoslovenskim građanima neslovenskog porijekla.[27]
Na sljedećem, četvrtom posleratnom popisu stanovništva 1971. godine građanima Jugoslavije je po prvi put bila pružena prilika da se izjasne kao Jugosloveni.[28][27]
Često se pogrešno navodi kako je izjašnjavanje kao Jugosloven već po prvi put bilo moguće na popisu 1961. godine. Međutim, modalitet "Jugosloven - neopredeljen" u popisu 1961. bio je skroz drugog karaktera nego kategorije "Jugosloven" uvodene popisom 1971. godine. Naime, modalitet "Jugosloven - neopredeljen" iz 1961. godine obuhvatao je građane Jugoslavije koji se nisu bliže nacionalno opredelili ili su se opredelili u smislu regionalne pripadnosti (Istranin, Hercegovac, Šumadinac), dok su u popisu 1971. prvi put, kao posebna grupa, iskazani samo građani koji su se izjasnili kao Jugosloveni.[29][27] Na popisu stanovništva 1971. godine 273.077 ili 1,33% građana Jugoslavije deklarisali su se kao Jugosloveni.[30] Maternji jezik deklarisanih Jugoslavena u Vojvodini 1971. bili su srpskohrvatski (82,8%), mađarski (9,5%), njemački i slovački sa nešto manje od 1%, onda romski, rumunjski, makedonski, slovenački, rusinski i albanski sa manje od 0,5%.[31]
Na popisu sprovođenom 1981. godine 1.219.024 ili 5,4% cjelokupne populacije SFR Jugoslavije izjasnili su se kao Jugosloveni, što predstavlja najveći broj Jugoslovena ikada zabeležen na jednom popisu.[32][33] Ovaj astronomski rast deklariranih Jugoslovena odvijao se u vrijeme praktične konfederalizacije Jugoslavije 70-ih godina, koja je počela sa usvajanjem novog Ustava SFRJ 1974. godine. Nastupilo je razdoblje veće samostalnosti jugoslovenskih republika i pokrajina, tako da se radilo o fenomenu sasvim suprotnom u odnosu na razvoj političke situacije.[11] Veliki broj izjašnjenih Jugoslovena na popisu 1981. je izazvao intenziviranje debate u 80-im godinama oko teme jugoslovenstva.[34][35] Rasprave su se vodile oko toga što je jugoslovenstvo, da li postoji, ili bi trebala postojati jugoslovenska nacija i kakav je odnos između institucionalnog/socijalističkog i kulturnog jugoslovenstva. Tendencije deklariranja nadnacionalnog jugoslovenskog, čak i evropskog kulturnog identiteta tih godina značile su izlaz iz zaostale opsednutosti etničke pripadnosti.[27]
Protivnici ideje da Jugoslaveni budu priznati kao nacija tvrdili su da bi taj čin predstavljao vještačko potiskivanje autentičnih nacionalnih osjećanja, pa i da "miriše" na srpsku hegemoniju. Sa druge strane, oni koji su podržavali ideju da Jugoslovene treba tretirani kao naciju smatrali su da nacionalna identifikacija na nivou složene države nije samo moguća, nego iz više razloga i poželjna.[36]
U nekim se (mešanim) porodicama čak nikada ni razgovaralo o identitetskim pitanjima, tako da se djeca tih porodica često nisu znala ni kako izjasniti/koju nacionalnost izabrati na popisima.[37] Bilo je situacija gdje se je otac na popisu izjasnio kao Jugosloven, majka kao Srpkinja, a sin kao Hrvat.[37]
Te 1981. godine 19,5% članova Saveza Komunista Jugoslavije su bili deklarirani Jugosloveni.[38]
Mlada populacija, obrazovniji ljudi, gradsko stanovništvo, ljudi iz mješovitih brakova, članovi Saveza Komunista Jugoslavije i pripadnici manjinskih zajednica u svojim republikama su bili najskloniji jugoslovenskom opredeljivanju na popisima za vrijeme socijalističke Jugoslavije.[39][40] Jedan faktor koji je poticao izjašnjavanje Jugoslovenom bio je heterogenost naroda unutar republike ili pokrajine.[39]
Popis 1971.[40] | Jugosloveni | Srbi | Hrvati |
---|---|---|---|
Prosječna starost | 20,9 | 31,3 | 31,3 |
Poljoprivreda glavno zanimanje | 8,1% | 51,4% | 35,3% |
Procenat nepismenih | 3,4% | 17,3% | 9,9% |
Procenat sa nekom višem obrazovanju | 10,0% | 3,5% | 3,3% |
Jugosloveni po nacionalnosti su uglavnom živjeli u republikama kojim dominira (iako nije jedini prisutan) srpskohrvatski jezik – dakle u SR Hrvatskoj, SR Srbiji, SR Bosni i Hercegovini i SR Crnoj Gori.[11]
Jugosloveni su vezali svoj nacionalni identitet za SFRJ kao primarni politički i kulturni okvir. To nije bilo ni etničko, ni antietničko opredeljenje, već osećanje prvenstvene pripadnosti ne republikama kao nacionalnim (para)državama, već celokupnoj federaciji kao državnoj zajednici najvišeg ranga.[11]
Po istraživanju Sergeja Flere (1988) 30% mladih koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni potiču iz nacionalno mješovitih brakova, dok polovina te frekvencije (15%) je preferirala jugoslovenstvo. Flere zaključuje da: Ovo poslednje znači da 70% izjašnjenih kao Jugosloveni i čak 85% onih koji to preferiraju nisu iz nacionalno mešovitih brakova.[41]
Realni broj onih u socijalističkoj Jugoslaviji, koji su se u prvom planu identificirali kao Jugoslaveni nego li kao pripadnici određene etničke skupine, je vjerojatno bio i veći nego što su to prikazivali popisi.[42] Takozvani nacionalni ključ, koji je dodijeljivao radna mjesta unutar etnički miješanim republikama i na saveznom nivou na temelju etničke ravnoteže, predstavljao je snažan faktor obeshrabrenja da se ljudi ne deklarišu kao Jugoslaveni, jer bi mogli u tom slučaju izgubiti pokroviteljstvo "njihove" republike ili etničke grupe.[42]
Prema rezultatima jednog ispitivanja iz 1987. godine, 15 posto jugoslavenske omladine je deklarirala jugoslavenski identitet, dok su 36% "pokazali sklonost" prema jugoslavenskom identitetu, iako su se drugačije deklarirali.[43]
Od 1991. do danasUredi
Nakon raspada jugoslovenske države 1991. godine, jugoslovenski identitet je postao nepoželjan za nove političke elite u državama nastalim raspadom Jugoslavije.[44] Prema tome, jugoslovenski identitet je postao navodno "lažni" identitet od kojeg su se staro-nove nacije oslobađali. Tako su mnogi građani jugoslovenske nacionalnosti promijenili svoj (nad)nacionalni identitet i prihvatili etnički utemeljene nacionalne identitete.[44]
Deklarisani Jugosloveni u državama nasljednicama JugoslavijeUredi
Bosna i HercegovinaUredi
Glavni članak: Jugosloveni u Bosni i Hercegovini
Prema najnovijem popisu stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini živi 2.570 Jugoslovena.[45]
U Bosni i Hercegovini je aktivno i Udruženje „Naša Jugoslavija“. Bosansko-hercegovački ogranak tog udruženja je 2008. godine predao zahtjev za registraciju, a 14. Marta 2009. godine održao svoju osnivačku skupštinu. Ipak, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je odbilo zahtjev za registraciju "Naše Jugoslavije", a kao razlog je navedeno da organizacija u svom nazivu ne smije koristiti riječ "Jugoslavija".
Etnički Jugoslaveni u dijasporiUredi
AustralijaUredi
Prema najnovijem popisu stanovništva iz 2011. godine u Komonveltu Australiji živi 26.883 Jugoslavena po nacionalnosti. Broj Jugoslavena u Australiji je u odnosu na popis iz 2006. godine čak blago narastao. 2006. godine je u zemlji živjelo 602 Jugoslavena manje, odnosno 26.281.[10]
NjemačkaUredi
U Saveznoj Republici Njemačkoj se već duže vrijeme ne provode tradicionalni popisi u kojima bi se svi stanovnici ispitivali.[46] Umjesto toga, većina podataka se uzimaju iz administrativnih registara. Takođe, u njemačkim popisima se ne uzimaju u obzir etničko porijeklo ili lično izjašnjavanje pojedinaca, nego se samo vodi račun o državljanstvu, pa je sa tog aspekta nemoguće utvrditi tačan broj etničkih Jugoslavena u Njemačkoj.
Poznati Jugoslaveni po nacionalnostiUredi
- Ivo Andrić,[47][48] književnik i diplomata
- Vladimir Arsenijević,[49] književnik
- Josip Broz Tito,[50][51] državnik
- Joška Broz,[52] političar
- Aleksa Đilas,[53][54][55][56] sociolog, istoričar, publicista
- Dejan Đokić,[57] istoričar
- Srđan Dragojević,[58][59][60][61], redatelj
- Đorđe Dragojlović,[62] novinar
- Oliver Dulić,[63] političar
- Predrag Ejdus,[64][65] glumac
- Ivan Ergić,[66] publicista i bivši nogometaš
- Jug Grizelj,[67] novinar
- Andrej Grubačić, istoričar, sociolog[68]
- Vane Ivanović,[69][70] politički aktivista, pisac, sportista
- Ekrem Jevrić,[71] pevač
- Božidar Jezernik,[72] etnolog
- Aleksandar Josipović,[73][74][75] umetnik
- Božo Koprivica,[76][77] pisac
- Boris Kovač,[78] glazbenik
- Miroslav Krleža,[79] književnik i enciklopedista
- Hašim Kučuk Hoki,[80] pjevač
- Lepa Brena,[81] pjevačica
- Vatroslav Lisinski,[82] skladatelj
- Borka Pavićević[traži se izvor], dramaturg
- Leon Lučev[traži se izvor], kazališni i filmski glumac
- Magnifico,[83][84] pjevač
- Mladen Matičević,[85] reditelj
- Milan Milišić,[86][87] pesnik
- Edvin Kanka Ćudić[traži se izvor], aktivist za ljudska prava
- Kokan Mladenović,[88][89][90][91] pozorišni reditelj
- Ašok Murti,[92][93] poznati stilista
- Gradimir Pankov,[94] baletski umetnik
- Ljuba Popović,[95] slikar
- Srđa M. Popović, [96][97] odvjetnik i borac za ljudska prava
- Gavrilo Princip,[98][99][100] revolucionar
- Nenad Prokić,[101] profesor, pisac, reditelj, političar
- Božo Rajčevski,[102] bivši političar
- Ljubiša Rajić,[103] profesor
- Ljubiša Ristić,[104][105] reditelj
- Meša Selimović,[106] književnik i enciklopedista
- Svetomir Škarić,[107][108] profesor i savjetnik predsjednika Republike Makedonije
- Gorčin Stojanović,[109][110] pozorišni i filmski reditelj
- Feđa Štukan,[111] glumac
- Bogdan Tanjević,[112][113] košarkaški trener
- Nikola Tesla,[114][115] naučnik
- Darko Trešnjak,[116] reditelj
- Zaharije Trnavčević,[117] novinar i političar
- Marko Vešović,[118][119][120] pisac
- Milić Vukašinović, muzičar
- Željko Vidović,[121] gradonačelnik i poslanik u Skupštini Vojvodine
- Duško Vujošević,[122][123] košarkaški trener
- Boris Vukobrat,[124][125][126] biznismen
- Sava Kovačević[traži se izvor], partizanski vođa
- Ante Trumbić[traži se izvor], političar
Vidi jošUredi
BilješkeUredi
ReferenceUredi
- ↑ Popis 2011 - Nacionalna pripadnost Republički zavod za statistiku
- ↑ [1] Agencija za statistiku BiH
- ↑ Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Crnoj Gori 2011. godine Zavod za statistiku Crne Gore - MONSTAT
- ↑ 1. Stanovništvo prema narodnosti – Detaljna Klasifikacija – Popis 2011. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske
- ↑ Balkans: ces nostalgiques de la Yougoslavie de Tito (na francuskom) Rue89. Marc Etcheverry; 12.12.2010
- ↑ Balkan: o nostalgičarima Titove Jugoslavije Udruženje "Naša Jugoslavija". Mark Ečeveri
- ↑ Prebivalstvo po narodni pripadnosti, Slovenija, popisi 1953, 1961, 1971, 1981, 1991 in 2002 Statistički ured Republike Slovenije
- ↑ [2] mediji
- ↑ Yugoslavs (na engleskom) Kanadska enciklopedija Vladislav A. Tomoviç
- ↑ 10,0 10,1 Fact Sheets, Ancestry – Serbian (na engleskom) Australski zavod za statistiku 16.08.2012
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 Isailović, Neven: Ko su (bili) Jugosloveni? (29.09.2011), http://pescanik.net/2011/09/ko-su-bili-jugosloveni/ (nađeno 02.04.2014).
- ↑ Protest zbog "brisanja" Jugoslovena B92. 19.03.2010
- ↑ Đilas, Aleksa: Osporavana zemlja. Jugoslovenstvo i revolucija. Arhivirano 2013-07-11 na Wayback Machine-u Beograd 1990, str. 16.
- ↑ Jugoslaveni će teško postati nacionalna manjina Glas Istre. Dubravko Grakalić, 10.10.2012
- ↑ 15,0 15,1 Đilas 1990, str. 37
- ↑ 16,0 16,1 Wachtel, Baruch Andrew (1998). Making a Nation, Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia (na engleskom) Stanford University Press. str. 1. ISBN 0-8047-3181-0.
- ↑ 17,0 17,1 17,2 Rusinow, Dennison: The Yugoslav Idea before Yugoslavia, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 12.
- ↑ Đilas 1990, str. 31
- ↑ Đilas 1990, str. 39
- ↑ Trgovčević, Ljubinka: South Slav Intellectuals and the Creation of Yugoslavia, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 222.
- ↑ 21,0 21,1 Srbi i Hrvati uskoro će opet biti zajedno Globus. Jelena Jindra
- ↑ Djokić, Dejan: Introduction, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 5.
- ↑ Djokić, Dejan: (Dis)Integrating Yugoslavia. King Alexander and Interwar Yugoslavism, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 138.
- ↑ Djokić 2003, str. 139
- ↑ Djokić 2003, str. 142
- ↑ Sell, Louis: Slobodan Milosevic and the Destruction of Yugoslavia. Durham 2002, str. 35.
- ↑ 27,0 27,1 27,2 27,3 Vavilonski košmar - jugoslovenstvo, antinacionalizam, alternative 1989-1991. Republika. Ljubica Spaskovska, Broj 532-535, 01.09.-31.10.2012.
- ↑ Muzej 25. maj: Jugoslavija od početka do kraja Večernje novosti. Savo Popović, 01.12.2012
- ↑ Knjige popisa Republika Srbija - Republički zavod za statistiku strana 14
- ↑ Popis stanovništva 1971. Republika Srbija - Republički zavod za statistiku
- ↑ Mikes, Melanie: Language contacts in multilingual Vojvodina, u: Radovanović, Milorad (izd.): Yugoslav General Linguistics. Amsterdam, Filadelfija 1989, str. 205.
- ↑ Burg, Steven L./Berbaum, Michael L.: Community, Integration, and Stability in Multinational Yugoslavia, u: The American Political Science Review, Vol. 83, No. 2 (Jun., 1989), str. 535-554
- ↑ Cvetković-Sander, Ksenija: Die unmögliche Nation. Jugoslawen im Land von "Brüderlichkeit und Einheit", u: Südosteuropäische Hefte, knjiga 1 (2012), str. 51.
- ↑ Calic, Marie-Janine: Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. Minhen 2010, str. 293.
- ↑ Yugoslavia's Census Arhivirano 2017-12-26 na Wayback Machine-u (na engleskom) Radio Free Europe Research. Slobodan Stankovic, 10.03.1982.
- ↑ Crnobrnja, Mihailo: The Yugoslav Drama (na engleskom) Montreal 1996, str. 21-22.
- ↑ 37,0 37,1 Belonging and Not Belonging: The Yugoslav Diaspora in the Netherlands Arhivirano 2014-09-18 na Wayback Machine-u (na engleskom) Humanity in Action. Jan Hupkens, Melina Meneguin-Layerenza, Bajro Murić
- ↑ Botev, Nikolai: Seeing Past the Barricades. Ethnic Intermarriage in Former Yugoslavia, 1962 - 1989, u: Halpern, Joel M./Kideckel, David A. (izd.): Neighbors at War. Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture and History, Pennsylvania 2000, str. 222.
- ↑ 39,0 39,1 Sekulic, Dusko; Massey, Garth; Hodson, Randy (1994). Who Were the Yugoslavs? Failed Sources of a Common Identity in the Former Yugoslavia[mrtav link] (na engleskom) American Sociological Association. str. 83-97.
- ↑ 40,0 40,1 Gordy, Eric D. (1999). The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the Destruction of Alternatives (na engleskom) The Pennsylvania State University Press. str. 5. ISBN 0-271-01958-1.
- ↑ Sergej Flere: »Nacionalna identifikacija i preferirana nacionalna identifikacija kod mladih ― pitanje jugoslovenstva«. U časopisu: Migracijske teme, god. 4., br. 4., Centar za istraživanje migracija i narodnosti, Zagreb, prosinac 1988, str. str. 439 ― 453 (ISSN 0352-5600)
„Kad bismo pitanje okrenuli i formulirali ga kao pitanje o tome odakle potiču mladi koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni, utvrdili bismo da 30% takvih potiču iz nacionalno mešovitih brakova, a takvoj je porekla jedna polovina te frekvencije (15%) koji preferiraju jugoslovenstvo. Ovo poslednje znači da 70% izjašnjenih kao Jugosloveni i čak 85% onih koji to preferiraju nisu iz nacionalno mešovitih brakova.“(str. 448)
- ↑ 42,0 42,1 Sell 2002, str. 34
- ↑ Sell 2002, str. 35
- ↑ 44,0 44,1 Yugoslavs in the twenty-first century: ‘erased’ people (na engleskom) openDemocracy. Anes Makul i Heather McRobie; 17.02.2011
- ↑ [3] Agencija za statistiku BiH
- ↑ Intensive Vorbereitung des registergestützten Zensus beginnt (na njemačkom) Zensus 2011. 29.08.2006
- ↑ Predstavljen film o Ivi Andriću B92. 27.10.2011
- ↑ "Srpski nacionalisti izgradili Andrićgrad" Deutsche Welle. Jasmina Rose; 21.05.2014
- ↑ O pasošu i putovnici tportal.hr Vladimir Arsenijević; 26.06.2012
- ↑ Jović, Dejan (2008). Yugoslavia: A State that Withered Away (na engleskom) Purdue University Press. str. 92. ISBN 1-55753-495-0.
- ↑ Diče se Teslom, Petrovićem i Titom! Alo novine. V. Papović i S. Vrakela; 26.10.2011
- ↑ Titov unuk osniva partiju: Došlo je vrijeme da se vratimo komunizmu! Index. P.V.; 09.04.2010
- ↑ Možemo bez velikih sila Nova srpska politička misao. Dubravka Vujanović; 16.02.2010
- ↑ Djilas, Aleksa: Funeral Oration for Yugoslavia, u: Djokić, Dejan (izd.): Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, 1918 - 1992, London 2003, str. 323.
- ↑ Posmrtni govor Jugoslaviji - jedan zamišljeni dijalog sa zapadnim prijateljima[mrtav link] Djilas.rs Aleksa Đilas
- ↑ Braneći Zapad[mrtav link] Djilas.rs Aleksa Đilas
- ↑ A farewell to Yugoslavia Arhivirano 2017-07-07 na Wayback Machine-u (na engleskom) openDemocracy. Dejan Đokić; 10.04.2002
- ↑ INTERVJU NEDELJE, Srđan Dragojević (2. deo): Nisam snimao filmove s ratnim zločincima! Telegraf.rs S.M.S. – A.K.; 01.04.2012
- ↑ Dragojević: Sukob mišljenja, ne sukob na ulici Radio-televizija Srbije. 30.10.2011
- ↑ „Парадa“ e првиот филм на трета Југославија (na makedonskom) Dnevnik (Makedonija). Srebra Ðorđijevska; 05.01.2012
- ↑ Največja Parada ponosa v srcu homofobnega Balkana (na slovenačkom) Delo. Vesna Milek; 02.01.2012
- ↑ Što će Kerum na ovo reći: Vojvođanski novinar osniva Nacionalno vijeće Jugoslavena Index. 27.11.2009
- ↑ Za popis porodice 45 minuta[mrtav link] Alo novine. B. Nenković; 02.10.2011
- ↑ Predrag Ejdus: Lako je izgubiti ljudskost Večernje novosti. Radmila Radosavljević; 24.12.2011
- ↑ Fudbal mi pomogao da stanem na noge Politika. Slavko Trošelj; 13.07.2008
- ↑ Ergić kod Stankovića - glas razuma usred euforije tportal.hr Zrinka Pavlić; 15.06.2014
- ↑ Ko je ko u Srbiji 1991. Bibliofon 1991, str. 144.
- ↑ Grubačić, Andrej (2010). Don't mourn, balkanize! Essays after Yugoslavia PM Press. str. 11. ISBN 1-60486-470-2.
- ↑ Mini manjina – Vane Ivanović Peščanik. Dejan Đokić; 04.04.2009
- ↑ Vane Ivanovic (1913-1999) Vane.hr Nenad V. Petrovic
- ↑ Pas do pasa, beton do betona Vreme. Jovana Gligorijević; 29.07.2010
- ↑ Jugoslavija, zemlja snova Peščanik. 03.12.2018
- ↑ Aleksandar Josipović: Odbio sam srpske umetnice Nadlanu. Marija Milenković; 26.05.2014
- ↑ Wannabe intervju: Aleksandar Josipović Wannabe Magazine. Marina Gusev; 15.08.2011
- ↑ Nisam ničiji kum Večernje novosti. Marija Dedić; 25.05.2014
- ↑ Ratni i antiratni profiteri kao savest naroda Glas javnosti. Radmila Radosavljević; 15.06.2001
- ↑ U fudbalu nema nacionalizma Monitor. Nastasja Radović; 16.07.2010
- ↑ Razgovor s glazbenikom Borisom Kovačem: „Osjećam se kao Jugoslaven i prihvatio sam da sam trajni apatrid“ Lupiga. Boris Pavelić; 03.01.2022
- ↑ Okrugli sto „Pretpostavke za razvoj Jugoslavenstva“, Split 2011 Udruženje „Naša Jugoslavija“
- ↑ Nazdravite, drugovi NIN. 05.12.2002, broj 2710
- ↑ Povratak Lepe Brene Press Online. M. Majstorović; 07.12.2008
- ↑ Himna Arhiv Jugoslavije
- ↑ Lična karta - Robert Pešut-Manjifiko Arhivirano 2014-10-21 na Wayback Machine-u. Puls. Tatjana Čanak
- ↑ Magnifico il Grande. Po domače, car Arhivirano 2008-04-19 na Wayback Machine-u (na slovenačkom). Mladina. Max Modic; 04.01.2008, 2007/52
- ↑ Priča o geniju Arsenu Dediću Blic. Aleksandar Nikolić; 27.04.2014
- ↑ Život za slobodu E-Novine. Dragoljub Todorović; 04.10.2010
- ↑ Beatnici su danas aktualniji nego ikad Novosti. Rade Dragojević; 19.05.2012, broj 648
- ↑ Jugosloveni su prošli kao Hazari Press Online. Rade Stanić; 03.11.2011
- ↑ Fašizam počinje od jednog prekršaja Novosti. Goran Plavšić; 08.10.2012
- ↑ Kokan Mladenović: Fajront u balkanskoj krčmi Večernje novosti. Vukica Strugar; 12.02.2011
- ↑ Kokan Mladenović: Plaćamo cenu estradizacije naših života Naslovi.net Aleksandar Nikolić; 27.02.2011
- ↑ Ostao sam ovde iz inata Blic Online. Žiža Antonijević; 23.03.2008
- ↑ Ašok Murti - Biografija Arhivirano 2011-03-25 na Wayback Machine-u Puls Online
- ↑ Moja trupa mora uvek da iznenadi Politika. Biljana Lijeskić; 11.12.2013
- ↑ Slikarstvo je muzika za oči Vreme. Dragan Todorović; 30.10.2014
- ↑ SRĐA POPOVIĆ I TADEUŠ MAZOVJECKI, odlazak boraca za ljudska prava Monitor. Tamara Kaliterna; 01.11.2013
- ↑ Srđa Popović – intervju Peščanik. Esquire; 19.10.2013
- ↑ Knjiga Vremena Stogodišnji rat Vreme. Nebojša Grujičić; 03.07.2014
- ↑ Povodom predstave "Mali mi je ovaj grob": Jugoslovenstvo Gavrila Principa Radio Slobodna Evropa. Branka Mihajlović; 14.03.2014
- ↑ Gavrilo Princip – za Srbiju heroj, za Zapad terorista Deutsche Welle. Nemanja Rujević; 11.11.2013
- ↑ Intervju – Nenad Prokić: Srbija je počela da se trijezni Pobjeda. Dragan Banjac; 02.09.2013
- ↑ Божо Рајчевски (na makedonskom) Skupština Republike Makedonije.
- ↑ Šta znači multikulturalnost Radio Slobodna Evropa. Biljana Jovićević ; 16.01.2011
- ↑ Ko je ovaj čovek? Ljubiša Ristić Glas javnosti. Zorica Vulić; 21.04.2000
- ↑ Ljubiša Ristić: Trećerazredni umetnici su stubovi naše kulture Kurir. Ljubomir Radanov; 02.01.2014
- ↑ Okrugli sto „Pretpostavke za razvoj Jugoslavenstva“, Split 2011 Udruženje „Naša Jugoslavija“
- ↑ Пратениците-торбеши бараат третман на помала етничка заедница[mrtav link] (na makedonskom) Dnevnik. Tatjana Popovska; 18.09.2011
- ↑ Ин мемориам[mrtav link] (na makedonskom) Nova Makedonija. Svetomir Škarić; 18.12.2010
- ↑ Iyu, naopako! Blic Online. Gorčin Stojanović; 29.10.2010
- ↑ Najviše Jugoslovena u Srbiji Novi magazin. IJ; 15.09.2012
- ↑ Feđa Štukan: Jugosloven sam i ponosim se svojom domovinom Arhivirano 2013-04-11 na Wayback Machine-u e-portal.ba 08.04.2013
- ↑ Intervju – Bogdan Tanjević: Navijam za sve naše Pobjeda. Ana Marković; 27.06.2013
- ↑ Tanjević: Srbija kao 2009, Željko će da napravi dar-mar u Evroligi! Pobjeda. D. Kontić; 01.09.2013
- ↑ Tesla, pepeo Novosti. Saša Ilić; 09.06.2012
- ↑ Teslina vizija Interneta SEEcult. 08.07.2012
- ↑ Trešnjak: Bilo bi lepo režirati na Balkanu[mrtav link] Glas Amerike. Helena Đorđević; 14.06.2014
- ↑ S. Kordić: Zašto ovdje nema prijevoda ako govorimo četiri jezika Večernji list. Denis Derk; 15-11-2013
- ↑ Krestićevo srce plamti za Rusiju kao engleski kamin E-novine. Marko Vešović; 26-06-2014
- ↑ Trobogovu mu tromajku, ko god je napravi E-novine. Marko Vešović; 21-07-2014
- ↑ Jugosloveni – moderni apatridi Autonomija. Ranka Ivanoska; 25.03.2011
- ↑ Vujošević: Naravno da hoćemo da platimo porez[mrtav link] Sportske novosti. 14.06.2013
- ↑ Vujošević: I Džajić je morao da pretuče svog čoveka, srećan sam što nisam uhapšen... Večernje novosti. Tanjug ; 14.06.2013
- ↑ Boris Vukobrat Fondacija za mir i rešavanje kriza
- ↑ Svi i svuda Monitor. Tamara Kaliterna; 15.01.2010
- ↑ Book Speech by Boris Vukobrat[mrtav link] (na engleskom) Fondacija za mir i rešavanje kriza. 06.06.2012
LiteraturaUredi
- Cvetković-Sander, Ksenija: Die unmögliche Nation. Jugoslawen im Land von "Brüderlichkeit und Einheit", u: Südosteuropäische Hefte, knjiga 1 (2012), str. 42 - 56. [na njemačkom]
- Đilas, Aleksa: Osporavana zemlja. Jugoslovenstvo i revolucija. Arhivirano 2013-07-11 na Wayback Machine-u Beograd 1990.
- Isailović, Neven: Ko su (bili) Jugosloveni? (29.09.2011), http://pescanik.net/2011/09/ko-su-bili-jugosloveni/ (nađeno 02.04.2014).
- Sekulic, Dusko; Massey, Garth; Hodson, Randy: Who Were the Yugoslavs? Failed Sources of a Common Identity in the Former Yugoslavia[mrtav link], u: American Sociological Association, knjiga 59 (1994), str. 83-97.</ref> [na engleskom]