Wikipedija

Konstantin Veliki

(Preusmjereno sa stranice Car Konstantin)
„Konstantin I” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Konstantin I (razvrstavanje).

Konstantin Veliki (puno ime Flavije Valerije Aurelije Konstantin, lat. Flavius Valerius Aurelius Constantinus [ˈflaːwɪʊs waˈlɛrɪʊs auˈreːlɪʊs koːnstanˈtiːnʊs]; poznat i kao Konstantin I. ili Sveti Konstantin, u Pravoslavnoj crkvi Sveti ravnoapostolni Konstantin Veliki) (Naissus, 27. februara oko 272. – Nicomedia, 22. maja 337.), rimski car. Bio je pripadnik takozvane mlađe dinastije Flavijevaca, rimski vojskovođa i car. Svojom beskrupuložnošću, ambicijom i političkom vizijom on će biti pobjedničkoj strani u godini šest careva (306.) i potom pobjednik u najdužem građanskom ratu Rimskog Carstva između 306. - 324. godine (s oružanim primirjima). Nakon pobjede Konstantin mijenja politički sistem Rimskog Carstva s vojne anarhije 3. stoljeća i Dioklecijanove tetrarhije u sistem koji će kasnije dobiti ime cezaropapizma. Mlađa dinastija Flavijevaca koja je dobila ovo ime zbog odluke Konstantina da uzme praenomen kao sastavni dio imena će ipak biti mnogo poznatija s imenom Konstantinova dinastija u čast ovog cara i njegovih reformi.

Konstantin Veliki
Konstantin Veliki

Zbog priznavanja 313. godine kršćanstva Milanskim ediktom kao jedne od legalnih državnih religija u prošlosti se Konstanina znalo nazivati i trinaestim apostolom. Po predanju, zajedno sa svojom majkom caricom Helenom (lat. Flavia Iulia Helena Augusta) nalazi u Jerusalimu krst na kome je Isus Hristos bio razapet.

Godine 330. je na temeljima starog Vizanta sagradio grad zvan Novi Rim koji će poslije biti poznat kao Konstantinopol, ili Carigrad, prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva.

Porodica

uredi

Flavije Valerije Konstantin se rodio u rimskog gradu Naissus koji se danas zove Niš 27.02. 272. godine. Njegov otac je bio Flavije Valerije Konstancije koji će kasnije biti poznat pod imenom Konstancije Blijedi (Chlorus) tjelohranitelj cara Aurelijana, a majka mu je bila Helena. Pitanje njegovih daljnjih predaka je upitno zbog različitih gledišta dvije historijske škole. Jedna zagovara teoriju podržavanu od Konstantina Velikog da mu je baka bila nećakinja popularnog cara Klaudije Gotskog, a druga da mu je otac bio brat žene cara Maksimijana koji je vladao između 285. i 305. godine.

Bez obzira na ubojstvo cara Aurelijana Konstancije Chlorus se brzo počeo uzdizati na državnim dužnostima nakon što je Maksimijan prvo postao cezar 284. godine, a potom i car sljedeće. Jedini uvjet za daljnje napredovanje oca Konstantina Velikog postaje ultimatum da se razvede od njegove majke kako bi se oženio za Teodoru usvojenu kćer Maksimijana kako bi pojačao obiteljsku vezu s njim. Nagradu za tu rastavu izvršenu 288. godine dolazi 293. godine kada blijedi Konstancije postaje cezar.

Mladost

uredi
 
Glava statue cara Dioklecijana

Zavisno od interpretacija Konstantin Veliki je došao živjeti na dvor cara Dioklecijana kako bi tamo prošao odgovarajuće školovanje ili kako bi tamo bio taoc koji će osigurati vjernost svoga oca. Tijekom školovanja na dvoru u Nikomediji on će steći znanja latinske književnosti, grčkog jezika i filozofije. Od svoje 24 godine Konstantin sudjeluje u vojnim pohodima Dioklecijana tako da se prvo bori protiv "barbara" na Dunavu, potom protiv Perzijanaca, a na kraju vjerojatno i protiv Sarmata. U borbama Konstantin je dokazao sposobnost tako da se uzdigao do ranga vojnog tribuna. Dok je tako napredovao njegov otac je postao prvo cezar, a potom i car 304. godine nakon abdikacije Dioklecijana i Maksimijana. Bez obzira na te promjene on je i dalje bio taoc na istočnom dvoru, samo je sada bio "zatvorenik" Galerijana.

O događajima u Konstantinovom životu 304 i 305. godine su se kasnije pojavile dvije nikad potvrđene legende. Prva govori o tome kako je Galerijan u pokušaju ubojstva Konstantina slao na samoubilačke zadatke iz kojih se on vraćao kao pobjednik zbog božje zaštite dok druga govori o molitvama teško bolesnog blijedog Konstancija Galerijanu da mu pusti sina kako bi ga još jednom vidio prije vlastite smrti. Po ovoj drugoj legendi Konstantin Veliki je bio pušten da otiđe ocu, ali Galerije ubrzo shvaća grešku pa šalje ljude da ga uhvate u čemu neće uspjeti. Izvor obje legende o zlom caru Galeriju se može naći u njegovim progonima kršćana, dok će ih s druge strane Konstantin Veliki priznati za jednu od službenih religija rimskog carstva.

Godina 6 careva

uredi
 
Brončani kip Kostantina u Engleskoj, u blizini mjesta gdje ga je vojska proglasila carem

Kada je blijedi Konstancije umro u današnjem Jorku 306. godine, vojske Britanije i Galije, ne obazirući se na pravila sistema tetrarhije, požurile su da za cara proglase njegovog sina Konstantina. Po zakonu u tom trenutku carstvom vlada Galerijan kao jedini car i na njemu je bio izbor osobe koja će mu biti carski kolega. Poštujući Dioklecijanova pravila o upravljanju tetrarhijom Galerijan uzdiže na položaj cara dotadašnjeg cezara Severa, a Konstantinu nudi položaj cezara zapada što on i prihvaća iako će u svim dokumentima dan kada je proglašen carem od svojih vojnika obilježavati kao prvi dan vladavine. Te vijesti su navele Maksencija sina cara Maksimijana koji je na silu abdicirao s Dioklecijanom da se pobuni u Italiji i proglasi carem. Također krajem te 306. i Maksimijan se proglašava ponovno carem u pokušaju da osvoji koje područje za svog sina tako da je sada Rimsko Carstvo imalo godinu 6 careva od kojih se njih 5 borilo za vlast (Galerije, Sever, Maksencije, Maksimijan, Konstantin Veliki) dok je jedan bio pokojni (blijedi Konstancije). Potpunu anarhiju će upotpuniti guverner Rimske Afrike koji nije priznavao niti jednog cara.

Prvi ozbiljni pokušaj obnove tetrarhije je bio onaj cara Severa kada je iz Mediolanuma (današnji Milan) krenuo u napad na grad Rim koji su kontrolirali zajedno Maksimijan i Maksencije. Vojska Severa je bila ona ista kojom je upravljao Maksimijan 10 ili više godina tako da se ona pobunila protiv novog cara i prešla na stranu starog gospodara dok je Sever pobjegao u Ravennu.

Propaganda i neutralnost

uredi
 
Glava statue mladog Konstantina [1]

Konstantin Veliki nije učestvovao u prvim bitkama ovog rata jer je sam bio napadnut na području današnje Francuske od strane Franaka. Niti njegova pobjeda u tom ratu kada zarobljava franačke kraljeve, a niti smrt cara Severa od ruke pobunjenika nije ga natjerala na akciju u građanskom ratu. Ipak nakon te smrti on je automatizmom kao cezar zapada trebao postati car (august). Bez obzira na činjenicu da mu ta titula od istočnog cara neće biti priznata do 310. godine on je te 307. godine jedini zakoniti car ili cezar na zapadu.

Vojna pobjeda protiv Alemana kao i odluka o prestanku napada na kršćane će poslužiti Konstantinu Velikom da se predstavlja kao jedini pravi nasljednik svog oca koji je također bio uspješan general i koji nije progonio kršćane. Riječi na njegovom novcu iskovanom nakon pobjede nad Alemanima glase :"Alemani su pokoreni, Rimljani se vesele".

U tadašnjoj političkoj situaciji gdje Maksimijan i Maksencije vladaju Italijom i očekuju napad Galerija obje strane su tražile pomoć Konstantina. Maksimijan se povezao na staro prijateljstvo njihovih porodica tražeći pomoć u svojoj borbi. Njegova ponuda Konstantinu je bila ženidba Fauste (kćer Maksimilijana i sestra Maksencija) zajedno s priznanjem carske titule u zamjenu za pomoć protiv Galerija. Konstantin je to prihvatio tako da se razveo od svoj dotadašnje žene, ali odbio je poslati vojnu pomoć i samo je priznao carski status Maksenciju.

Konstantinovo odbijanje da postane strana u građanskom ratu, njegova stalna borba s barbarima u ime zaštite carstva kao i propaganda koja je uvećavala njegove uspjehe su ga učinile iznimno popularnim u zapadnim pokrajinama Rimskog carstva.

Pobjeda na zapadu

uredi
 
Bista Maksencija

Zadnji pokušaj mirenja zaraćenih generala/careva se dogodio 11.11. 308 godine kada je Galerije koji je bio vrhovni car (dužina staža i vojna moć) sazvao sastanak zaraćenih strana na području današnje Austrije. Na tom sastanku Galerije donosi odluku da novi zakoniti car zapada postaje Licinije, dok je Maksimijan ponovno poslan u prisilnu mirovinu. Konstantin je na ovom sastanku unazađen na položaj cezara. Pod pritiskom Galerija svi su prihvatili ovaj novi poredak, ali nakon njegovog odlaska na istok svi su se ponovno pobunili protiv novog poretka i proglasili carevima. U zadnjem pokušaju Galerije je proglasio Konstantina i Maksencija sinovima careva (augusta), ali nakon što su oboje to odbili on im je na proljeće 310. obojici priznao carski status tako da te godine postoje 4 zakonita cara i jedan zakonit cezar Maksimin Daja koji se iste godine proglašava carem. Bez obzira na toliko broj suprostavljenih generala-careva opći mir će trajati do smrti Galerija u proljeće 311. godine koji je bio svima njima nadmoćan.

Odmah nakon vijesti o njegovoj smrti Licinije i Maksimin Daja su se zaratili na istoku, dok je Maksencije počeo vršiti mobilizaciju za rat protiv Konstantina. Casus belli za njegov rat je bila Konstantinova odluka da prisili na samoubojstvo Maksimijana 310. godine(oca Maksencija) nakon njegove propale pobune.

Konstantin se istovremeno našao u problemima koji su doveli u pitanje njegovu legitimnost koja se temeljila na ocu blijedom Konstanciju i Maksimijanu. Prvobitni legitimitet koji je poticao od Maksimijana je zamijenjen u govoru 25.07. 310 s "novootkrivenom" dinastičkom vezom s carem Klaudijem Gotskim. Po vjerskom pitanju tetrarhija se pozivala na dinastije Jupitera (vrhovni rimski Bog) i Herakla što je bilo i na novcu Konstantina. Nakon ubojstva Maksimijana Konstantin se pozivan na kult nepobjedivog sunca (Sol Invictus) pošto je dobio božansku viziju boga Apola.

Iako je Maksencije objavio rat Konstantinu 311. godine do borbi dolazi tek sljedeću godinu kada Konstantin prelazi Alpe i ostvaruje pobjedu za pobjedom. Prvo osvaja maleni gradić Susa u današnjem Pijemontu, a potom u bitkama kod Torina i Verone pobjeđuje vojsku Maksencija. Odlučujuća bitka ovog rata se vodi kod rijeke Tiber. U bitci poznatoj pod imenom bitka kod Mulvijskog mosta Konstantin je napao dvaput jače, ali vojno loše postavljene snage Maksencija. Tijekom bijega nakon bitke Maksencije se utopio u rijeci Tiber tako da je Konstantin postao jedini gospodar zapadnog dijela Rimskog Carstva.

Oko ove bitke su stvorene hrišćanske legende po kojima je Konstantin vidio svojim vlastitim očima križ s porukom u ovom znaku ti ćeš pobjediti. Tijekom noći nakon ovog događaja u snu me se navodno pojavio Hristos s porukom da znak hrišćana stavi na vojne oznake i da će tada pobjediti. To proročanstvo se ispunilo i 29.10.312 godine Konstantin Veliki je pobjednički ušao u Rim, gdje je odbio dati žrtve u hramu Jupitera što je bilo protivno dotadašnjim običajima.

Nakon osvajanja/oslobađanja Rima propaganda aktivnost Konstantina se koncetrirala na obezvređivanje mrtvog Maksencija, oslobađanje njegovih političkih protivnika iz zatvora i ukidanje velike većine njegovih zakona. Građevine koje je sagradio Maksencije su preimenovane u građevine koje je izgradio Konstantin, a on sam je predstavljen kao uzvišeni car koji je Rim oslobodio od tiranina.

Kao što je Konstantin postao vladar zapadnog dijela Rimske države na jesen 312 godine, tako je gospodar istočnog dijela postao Licinije (oženjen za sestru Konstantina) sljedeće godina nakon pobjede nad Maksimom Dajom.

Vjernik

uredi
Glavni članak: Konstantin I i hrišćanstvo
 
Novac Konstantina Velikog iz 313. godine gdje je prikazan zajedno s rimskim božanstvom Sol Invictus

Konstantinovo preobraćanje u hrišćanstvo imalo je dalekosežne posledice. Kao njegov otac, i on je u početku bio privrženik Sunca. Dok je prinosio žrtvu u Velikom hramu Sunca u galskim planinama Vozges imao je svoju prvu, doduše pagansku viziju. Tokom borbi s Maksencijem imao je svoju drugu viziju – osvetljeni krst na nebu – posle čega je dao da se na oklope njegovih ljudi ucrta figura koja je možda predstavljala Hristov monogram (mada je verovatno Hrista pomešao sa Suncem u njegovoj manifestaciji "najvećeg dostojanstva", summa dignitas). Nakon svoje pobede proglasio se hrišćaninom. Njegovo preobraćanje još uvek je pomalo obavijeno velom misterije, a njegovi savremenici – Laktancije i Eusebije iz Cezareje – uglavnom ne osvetljavaju to pitanje, i čak su kontradiktorni. Da li je njegov prelazak na hrišćanstvo bio stvaran ili politička igra danas se ne može reći. Iako su tada samo 10 % stanovnika Rimskog Carstva bili hrišćani ta religija je imala vjerojatno najbolju organizaciju.

Osnovni problem odnosa ranog kršćanstva i Rima je bio u odbijanje kršćana da daju žrtve kultu cara što se po rimskom zakonu graničilo s veleizdajom. Konstantin je s crkvenim ocima dogovorio ono što bi se u moderno doba nazvalo konkordatom to jest dogovor između crkvene i državne vlasti. Dogovor je bio prilično jednostavan a glasi: "kao što postoji jedan Bog na nebu tako postoji jedan car na zemlji kojeg svi moraju slušati". Po Konstantinovim rječima dogovor je glasio:

"....na čiju brigu je svojom božanskom voljom dao vladanje svih zemaljskih poslova" dio službenog pisma koje je napisao Konstantin Veliki [2]

Drugi dio dogovora hrišćanske crkve i Konstantina se ticao njegovih obaveza prema vjeri. Po njemu crkva je bila odgovorna za religijske dogme i proposivanje načina štovanja Boga dok je car odgovoran za iskorjenjivanje hereze i osiguravanje da se Bog prikladno poštuje[3]

Do 320–322. godine na Konstantinovim se spomenicima i novcu pojavljuju solarni simboli, a on sam nikada nije bio naročiti teolog. Ipak, njegova blagonaklona politika prema hrišćanima nikada nije oslabila. Njegova politika je bila oduševljeno prihvaćena na istoku, i nova se religija zahvaljujući Konstantinu sve brže širila; njegova zvanična podrška prouzrokovala je preobraćanje mnogobrojnih pagana, mada sa sumnjivom iskrenošću, jer su bili ravnodušni prema moralnim ubeđenjima.

Bez obzira na nikad odgovorena pitanja da li je Konstantin postao kršćanin zbog svog vlastitog vjerovanja ili pragmatičnih, političkih razloga on je kasnije postao veliki vjernik koji pored ostalog piše molitve za svoju vojsku i na vojne pohode odlazi s mobilnom kapelicom. Crkva, koja je do nedavno bila progonjena, sada je bila obasuta iznenadnom pažnjom: izgradnja velelepnih crkava (u Rimu i Konstantinopolju), donacije i darovi, oslobađanje sveštenika od dekurionskih dužnosti, davanje sudskih ovlašćenja biskupima i munjevito napredovanje činovnika-hrišćana. Ipak, pagani nisu progonjeni i Konstantin je zadržao titulu pontifex maximus. Ali on je o paganskim bogovima govorio s prezirom i zabranio je određene rituale, pre svega prinošenje žrtvi noću. Zatim je 331. godine naredio da se popiše paganska imovina, opljačkao blago u hramovima i, konačno, uništio nekoliko svetilišta na istoku pod izgovorom nemoralnosti.

Crkve su uskoro osetile teret careve brige: "sekularna ruka" (tj. vlada) stavila se u službu kolebljive ortodoksije, jer je car bio veoma podložan argumentima različitih krugova, te se prilično izgubio u teološkim finesama. U Arlu je 312. godine održan sabor, koji je uzalud pokušao da zaustavi donatsku šizmu (nacionalistički jeretički pokret koji je dovodio u pitanje valjanost nekih crkvenih zvaničnika), koja je nastala u Africi posle Dioklecijanovih progona. Arijska je jeres izazvala još više teškoća: Arije, aleksandrijski sveštenik i učenik Lukijana iz Antiohije, doveo je u pitanje dogmu o Trojstvu i božanskoj prirodi Hrista; njegov asketizam i oštrina njegove dijalektike doneli su mu mnogo sledbenika; bio je osuđen nekoliko puta, ali su se neredi nastavljali. Konstantin, zamoljen od obe strane da posreduje i ravnodušan prema doktrinarnim finesama, koje su uostalom bile strane većini vernika na zapadu, želeo je da uspostavi univerzalni simbol vere; stoga je 325. godine sazvao vaseljenski sabor u Nikeji. Osudio je Arija i, uprkos Istočnjacima, proklamovao da je Isus "jednosuštven" sa Bogom ocem. Ipak, arijska je jeres i dalje postojala, jer je Konstantin nekoliko puta promenio mišljenje; na njega su vršili uticaj arijanski i semi-arijanski biskupi, a jedan od njih, Eusebije iz Nikomedije, čak ga je krstio na samrti, 337. godine.

Ubojica

uredi
 
Novac iskovan 323. godine kako bi se proslavila pobjeda Konstantinovog sin Krispa nad Gotima

Podjela države na istočni dio kojim vlada Licinije i zapadni kojim vlada Konstantin njemu nije bila dovoljna. Bez obzira na činjenicu da se Licinije 313. godine oženio za sestru Konstantina on mu objavljuje rat 314. godine. U dvogodišnjem građanskom ratu Licinije će biti djelomično poražen tako da Konstantin dobiva 316. godine mirovnim sporazumom na upravljanje Panoniju. Nakon mirovnog sporazuma Konstantin će nastaviti s provokacijama uzurpirajući titulu starijeg, glavnog cara, ali Licinije koji se dignuo od običnog seljaka do položaja cara odbija ući u rat i ignorira provokaciju.

Bez obzira na to Konstantin će opet objaviti rat Liciniju 323. godine zbog "njegove starosti i poroka" i konačno će ga pobjediti 18.9. 324. godine u bitci na azijskoj obali Bospora. Vjerujući u utjecaj svoje žene i Konstantinove sestre Licinije se predaje pobjedniku (namjesto bjega u Perziju) koji ga šalje u grad Solun na prisilnu penziju.

Početno obećanje kojim mu je garantirao život Konstantin će 325. godine "zaboraviti" i pogubiti Licinije bez obzira na sestrine molbe za milost. Sljedeće godine on će ubiti i Licinijevog sina.

Iste te 326. godine sud u Puli će po Konstantinovom naređenju osuditi na smrt njegovog najstarijeg sina Krispa, a ubrzo potom će istu sudbinu doživjeti i Konstantinova žena Fausta. Razlozi za ta pogubljenja nisu nikad bili razjašnjeni. Popularna teorija iz 5 stoljeća govori da je Fausta nagovorila Konstantina na pogubljenje Krispa kako bi vlast kasnije preuzeli njeni sinovi. Kada je za pogubljenje čula careva majka Helena, ona je napala Konstantina zbog učinjenog nakon čega on ubija Faustu zbog zavjere.

Druga verziju priče o ubojstvima su napisali moderni povjesničari, a ona govori da su Krisp i Fausta bili ljubavnici, pa nakon što je to Konstantin otkrio on ih je pogubio. Kao razlog vremenska razlika u smrti Krispa i Fauste se navodi njena trudnoća pošto je navodno Konstantin čekao rođenje djeteta pa ju je nakon poroda pogubio.

Problem verzije događaja napisane u petom stoljeću je u činjenici da je Konstantin službeno prokleo sina i ženu (njihovo ime se briše s svih spomenika i iz svih dokumenata), a u slučaju da je "greškom" pogubio sina on bi povukao prokletstvo.

Car August je rekao za Heroda Velikog da bi rađe bio njegova svinja nego sin jer je on sinove ubijao, a svinje nije pošto je bio židov se može u djelomično reći i za Konstantina. On je tijekom vladavine ubio sina, ženu, nećaka, ženinog oca i sestrinog muža, a Konstantinova preživjela djeca Konstans I., Konstancije II. i Konstantin II. će očevu smrt i svoje preuzimanje krune 337. godine proslaviti masakrom svih punoljetnih potomaka blijedog Konstantina.

Administrator

uredi
 
Brončana glava s Konstantinove statue iz 4 stoljeća

Između 325. i 337. godine Konstantin je sproveo važne reforme, nastavljajući delatnost Dioklecijana. Iskristalisala se podela na pogranične trupe (limitanei) i taktičke trupe (comitatenses i careva garda), na čijem su čelu bili magistri militum. Vojna je karijera postala sasvim nezavisna od civilne. On je, međutim, istovremeno veliki broj vojnika smestio u gradove ili njihovu blizinu, da bi snabdevanje vojske bilo lakše i ekonomičnije. Međutim, to je otežalo održavanje vojnih vežbi i discipline, a vojnici su se besposleno vrzmali po gradovima. Pod Kontanstinom se desilo i to da je jedan varvarin, zapovednik u rimskoj vojsci, stekao istorijski značaj. To je bio Alaman Krok, koji je među vojnicima predvodio pokret koji je Konstantina i doveo do titule avgusta 306. godine, odmah posle smrti njegovog oca Konstancija. Slična je ličnost bio i veliki vojskovođa Bonit, Franak, u periodu od 316. do 324. godine; a Konstantin je za svoje pobede protiv Maksencija 311–312. godine imao da zahvali pre svega svojim vojnicima-varvarima, koji su i predstavljeni na Konstantinovom slavoluku u Rimu. Kada se borio protiv njega, Licinije je regrutovao čitave odrede Gota, kako bi ojačao svoju vojsku. I Konstantin je primao Gote, koji su, navodno, dostigli broj od 40.000, da bi pomogli u odbrani Konstantinopolja u drugom delu njegove vladavine, a dvorsku su gardu otada činili uglavnom Germani, među kojima su se regrutovali i mnogi visoki vojni oficiri. Rimljani su u ratu sve više zavisili od imigranata ili prve generacije varvara, upravo u vreme kada su konvencionalne rimske trupe počele gubiti vojničku vrednost.

Konstantin je mnoge vitezove uzdigao na rang senatora, pošto je u prvom delu svoje vlade morao da popunjava sve veći broj položaja u carskoj birokratiji (koja je bila najmanje 50 puta veća nego u vreme Karakale), i pošto je u kasnijem periodu svoje vladavine morao da popuni drugi senat, onaj u Konstantinopolju. Došlo je i do ubrzane inflacije počasnih titula. Kao rezultat ovih nekoliko promena, postojanje viteškog staleža izgubilo je smisao, a carska se birokratija razvila u novi nobilitet. Najviše položaje u centralnoj vladi zauzimali su dvorski kvestor (quaestor sacri palatii), magister officiorum i finansijski službenici (comes sacrarum largitionum i comes rei privatae). Bez obzira na činjenicu da je Konstantin bio deklarirani hrišćanin dvije trećine članova državne uprave su bili vjernici tradicionalnih rimskih vjerovanja. Vikariji dijeceza bili su odgovorni pretorijanskim prefektima, čiji je broj uvećan i čija su ovlašćenja sada obuhvatala velike teritorije: prefekture Galije, Italije, Ilirika i Istoka. Unifikacija političke moći sa sobom je donela i odgovarajuću decentralizaciju uprave.

Da bi reorganizovao finansije i novac, Konstantin je kovao dve nove monete: srebrni miliarensis i, što je važnije, zlatni solidus, koji je zbog svoje stabilnosti kasnije postao glavna moneta Vizantijskog carstva. Zauzimanjem Licinijeve blagajne i pljačkanjem paganskih hramova uspeo je da povrati finansijsku stabilnost države. Ipak je morao da uvede posebne poreze za različite staleže: senatori su plaćali porez nazvan glaeba, a trgovci i zanatlije u gradovima plaćali su porez u zlatu i srebru (chrysargyrum).

Nova prestonica

uredi
 
Ikona iz carigradske crkve Aja Sveta Sofija iz 1000. godine koja prikazuje Konstantina Velikog

Konstantinova besmrtnost, međutim, počiva na osnivanju Konstantinopolja. Ovaj "Novi Rim", osnovan 324. godine na mestu Bizanta i osvećen 330. godine preuzima ulogu istočnog rimskog glavnog grada Nikomedie (glavni grad 284. - 324.) i brzo se uvećao po broju stanovnika, kao rezultat povlastica koje su davane doseljenicima. Sagrađen je i veliki broj crkava, ali ni hramovi koji su od ranije postojali nisu rušeni. Grad je postao administrativna prestonica carstva, te je dobio senat i prokonzula. Izbor mesta nije bio uslovljen religijskim razlozima, kako se objašnjavalo, nego kako strateškim razlozima (blizina granica na Dunavu i na Eufratu) tako i ekonomskim (važnost više moreuza i spoj velikog kopnenog puta od Bolonje do Crnog mora s istočnim trgovačkim putevima koji prolaze kroz Anatoliju do Antiohije i Aleksandrije). Konstantin je umro 22. maja 337. godine.

Povjesničari

uredi

Konstantinova politička ostavština neupitno živi s nama i danas. Njegova odluka o prihvaćanju kršćanstva i gradnji Carigrada su postali temelj moderne kršćanske Europe.

Bez obzira na takav utjecaj mišljenja povjesničara o njegovoj pozitivnoj ili negativnoj ulozi su veoma različita. Tijekom njegove vladavine i one njegovog sina historičari govore o velikom i uspješnom caru, ali nakon 361. dolazi do druge priče po kojoj je on bio glavni krivac propasti carstva zbog njegovog prihvatanja hrišćanstva.

Katolička crkva prezentirao Konstantina kao idealnog kršćanskog vladara koji je primjer svima drugima. Ona će ujedno u 8. stoljeću izmisliti njegov testament po kojoj joj je on dao na upravljanje zapadni dio carstva što će potom rimski biskup iskoristiti za krunjenje Karla Velikog za cara kao i kasnije proglašenje Svetog Rimskog Carstva.

Edward Gibbon u svojoj knjizi History of the Decline and Fall of the Roman Empire iz 1789. koja postaje gotovo biblija za buduće historičare govori o Konstantinu kao o heroju koji se degenerirao u okrutnog vladara [4];[5] . Svi daljnji povjesničari o Konstantinu govore kao kršćanskom heroju [6][7] ili uspješnom manipulatoru [8][9] i tiraninu koji u ništa nije vjerovao.

Viditi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ Portrait Head of the Emperor Constantine, Metropolitan Museum of Art, 26.229
  2. ↑ M., Price, S., North, J., Religions of Rome, illustrated, Cambridge University Press, 1998 dio 1 stranica 370
  3. ↑ Richards, Jeffrey. The Popes and the Papacy in the Early Middle Ages 476–752 (London: Routledge & Kegan Paul, 1979) stranica 16.
  4. ↑ Gibbon, Decline and Fall of Roman Empire str. 1.256
  5. ↑ David P. Jordan, "Gibbon's 'Age of Constantine' and the Fall of Rome", History and Theory 8:1 stranice 71–96.
  6. ↑ Odahl, Charles Matson. Constantine and the Christian Empire str 283.
  7. ↑ Mark Humphries, "Constantine," review of Constantine and the Christian Empire, by Charles Odahl, Classical Quarterly 56:2 (2006)str. 449.
  8. ↑ Jacob Burckhardt, Die Zeit Constantins des Grossen (Basel, 1853; revised edition, Leipzig, 1880.
  9. ↑ Lenski, "Reign of Constantine":Introduction (CC), 7–8.

Literatura

uredi
  • Baynes, Norman H. (1930). Constantine the Great and the Christian Church. London: Milford. 
  • Burckhardt, Jacob (1949). The Age of Constantine the Great. London: Routledge. 
  • Cameron, Averil (1993). The later Roman empire: AD 284–430. London: Fontana Press. ISBN 0-00-686172-5. 
  • Eadie, John W., ur. (1971). The conversion of Constantine. New York: Holt, Rinehart and Winston. ISBN 0-03-083645-X. 
  • Pelikán, Jaroslav (1987). The excellent empire: the fall of Rome and the triumph of the church. San Francisco: Harper & Row. ISBN 0-06-254636-8. 
  • Velikov, Yuliyan (2013). Imperator et Sacerdos. Veliko Turnovo University Press. ISBN 978-954-524-932-7

Vanjske veze

uredi
Prethodnik: Rimski car Nasljednik:
Sever II. i Galerije Konstantin II., Konstans I. i Konstancije II.

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Konstantin_Veliki&oldid=42222289