Dijalektika (starogrčki διαλεκτική τέχνη, dialektiké téchne, vještina dijaloga i diskusije, latinski ars dialectica, umjetnost vođenja razgovora) je promjenjiv filozofski pojam koji u novom vijeku dobiva značenje nauke o razvoju i kretanjima u suprotnostima te kao dijalektička metoda.

Povijest dijalektikeUredi

Historija filozofije.

  • "Kod Platona dijalektika označava umjetnost diskutiranja na temelju pitanja i odgovora; vještinu podjele stvari na vrste i rodove da bi se o njima moglo raspravljati i diskutirati, da bi se od nižih pojmova strogim logičkim postupkom, definicijom, analizom i sintezom došlo do spoznaje najviših pojmova. Aristotel naziva Zenona iz Eleje dijalektičarom jer pokazuje kontradiktornosti kad se pretpostavi gibanje, mnoštvo.
  • Heraklitovo učenje naziva se isto dijalektikom, jer je stvarnost shatio u vječnoj mijeni, a proturječnosti i suprotnosti kao izvore kretanja i razvoja. Dok Zenon u analizi mišljenja pokazuje kontradikcije kad se pretpostavi gibanje, da bi tada odbacio kontradikciju i gibanje, Heraklit priznaje objektivno kretanje i kontradikcije u stvarnosti. Sam Aristotel upotrebljava taj pojam za postupak dokazivanja po vjerojatnosti, a katkad mu označava i 'sofističnost'.
  • U srednjem vijeku dijalektika označava formalnu logiku, koja s retorikom i gramatikom sačinjava trivijum.
  • Kant u svojoj Kritici čistog uma pod 'transcedetalnom dijalektikom' shvaća kritiku dijalektičkog privida, tj. pokušaja da se razumske kategorije, koji vrijede samo za predmete mogućeg iskustva, primijene i na stvari po sebi, što dovodi do antinomija.
  • Nakon Fichteove dijalektičke forme dedukcije pojmova (teza, antiteza i sinteza), Hegel stvara od dijalektike opću metodu svoje filozofije i ujedno dijalektiku shvaća kao put samorazvoja apsolutne ideje, prema tome stvarnosti uopće. Bitna je odlika toga shvaćanja da svaki pojam implicite sadrži svoju suprotnost (antitezu), te da se u sintezi dijalektički prevladaju. Buduće da su za Hegela mišljenje i bitak identični, dijalektika prvenstveno kao razvoj i kretanje u suprotnostima bitan je sadržaj svega postojećeg.
  • Marx i Engels nastavljaju, u materijalističkom smislu, na Hegelovu koncepciju, shvaćajući pod dijalektikom 'nauku o općim zakonima kretanja, kako vanjskog svijeta, tako i ljudskog mišljenja' (Engels). U tom se smislu u marksizmu pod dijalektikom shvaća i objektivni proces koji se odvija po dijalektičkim zakonima i subjektivni dijalektički metodski postupak kojim mi prilazimo istraživanju pojava, a koji je zapravo rezultat spoznaje dijalektičnosti same stvarnosti. Osnovno područje dijalektike za marksizam je čovjekova historija u kojoj dolazi do izražaja dijalektički odnos subjeka i objekta, tj. revolucionarnost čovjekove historijske prakse." (P. Vranicki)
  • Nasuprot svakoj dijalektici koja na taj konačan način završava u identitetu, Adorno zastupa otvorenu, nedovršenu, 'negativnu dijalektiku'.


Vanjske vezeUredi

VidiUredi