Potsdamska konferencija

Potsdamska konferencija održana je od 17. jula do 2. augusta 1945. u berlinskom predgrađu Potsdam[1] u Palači Cecilienhof. To je bila prva posljeratna saveznička konferencija u Evropi.

Potsdamska konferencija
Palača Cecilienhof mjesto održavanja konferencije
Palača Cecilienhof mjesto održavanja konferencije
Država  Njemačka
Grad Potsdam

Karakteristike i historijaUredi

 
Sudionici; Attlee, Truman i Staljin

Glavni akteri bili su Američki predsjednik Harry Truman, Britanski premijer Winston Churchill (kasnije Clement Attlee, koji je postao premijer za konferencije) i Sovjetski premijer Josif Staljin.[1]

Na konferenciji se raspravljalo o suštini i procedurama budućih mirovnih ugovora koje treba sklopiti u Evropi, ali se nije ulazilo u detalje, već je to prepušteno da odradi - Komisija Ministara vanjskih poslova. Glavna pitanja o kojima je raspravljala Velika trojka, sa svojim ministarima vanjskih poslova i njihovim štabovima, bila su; direktna administracija (Ratna okupacija) u poraženom Trećem Reichu, definiranje poljskih granica, uloge Sovjetskog Saveza u Istočnoj Evropi, reparacija i daljnje vođenje rata protiv Japana.[1]

Za razliku od predhodnih ratnih konferencija koje su protekle u puno srdačnijoj i prijateljskijoj atmosferi, nad potsdamsku se već navukla sjena sumnjičavosti i budućih antagonizama. U tome je prednjačio Winston Churchill kom se nije dopala Staljinova nepopustljivost.[1]

Na kraju konferencije izdana je deklaracija o sudbini poraženog Trećeg Reicha čiji sukus ukratko glasi, „Namjera saveznika je da se njemačkom narodu omogući da se u miru pripremi za buduću obnovu svojih država na bazi demokracije" Treći Reich podjeljen je kako je to dogovoreno još na Konferenciji u Jalti na dvije predratne države Njemačku i Austriju, a one kao i njihovi glavni gradovi; Berlin i Beč na četiri Ratna okupacijaokupacijske zone; britansku, američku, sovjetsku i francusku.[1]

Zajednička Saveznička komisija, sastavljena od predstavnika četiri saveznika trebala se baviti realizacijom politike, dogovorene još na Jalti, koja se svodila na Pet D. Tih Pet D bilo je; demilitarizacija, denacifikacija, demokratizacija, decentralizacija i deindustrijalizacija. Svaki od Saveznika imao je pravo da reparacije naplati iz vlastite okupacijske zone, s tim da je Sovjetskom Savezu dopušteno da 10–15 % industrijske opreme uzme u njemačkim zapadnim zonama u zamjenu za poljoprivredne i druge prirodne proizvode iz svoje zone.[1]

Poljska granica na zapadu pomaknuta je duž rijeka Odra-Nisa, a ona je dobila dobar dio Šleske i Istočne Pruske. To je rezultiralo preseljenjem miliona Nijemaca iz tih područja u Njemačku. Kako je Sovjetski Savez već kontrolirao vlade Rumunjske, Mađarske i Bugarske, Staljin je uporno odbijao dopustiti Zapadnim saveznicima da se miješaju u Istočnu Evropu.[1]

Truman je u Potsdamu upoznao Staljina o Novom američkom oružju - atomskoj bombi koju je namjeravao upotrijebiti protiv Japana.[1]

Još u toku konferencije 26. jula Sjedinjene Američke Države su objavile ultimatum Japanu zahtijevajući bezuvjetnu kapitulaciju. Nakon što je Japan odbio taj ultimatum - konferencije 26. jula Sjedinjene Američke Države izvele su Bacile su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Potsdam Conference (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/event/Potsdam-Conference. Pristupljeno 22.05.2021. 

Vanjske vezeUredi