Potsdamska konferencija
Potsdamska konferencija održana je od 17. jula do 2. augusta 1945. u berlinskom predgrađu Potsdam[1] u Palači Cecilienhof. To je bila prva posljeratna saveznička konferencija u Evropi.
| Potsdamska konferencija | |
|---|---|
 | |
| Država |  Njemačka
|
| Grad | Potsdam |
Karakteristike i historija uredi
Glavni akteri bili su Američki predsjednik Harry Truman, Britanski premijer Winston Churchill (kasnije Clement Attlee, koji je postao premijer za konferencije) i Sovjetski premijer Josif Staljin.[1]
Na konferenciji se raspravljalo o suštini i procedurama budućih mirovnih ugovora koje treba sklopiti u Evropi, ali se nije ulazilo u detalje, već je to prepušteno da odradi - Komisija Ministara vanjskih poslova. Glavna pitanja o kojima je raspravljala Velika trojka, sa svojim ministarima vanjskih poslova i njihovim štabovima, bila su; direktna administracija (Ratna okupacija) u poraženom Trećem Reichu, definiranje poljskih granica, uloge Sovjetskog Saveza u Istočnoj Evropi, reparacija i daljnje vođenje rata protiv Japana.[1]
Za razliku od predhodnih ratnih konferencija koje su protekle u puno srdačnijoj i prijateljskijoj atmosferi, nad potsdamsku se već navukla sjena sumnjičavosti i budućih antagonizama. U tome je prednjačio Winston Churchill kom se nije dopala Staljinova nepopustljivost.[1]
Na kraju konferencije izdana je deklaracija o sudbini poraženog Trećeg Reicha čiji sukus ukratko glasi, „Namjera saveznika je da se njemačkom narodu omogući da se u miru pripremi za buduću obnovu svojih država na bazi demokracije" Treći Reich podjeljen je kako je to dogovoreno još na Konferenciji u Jalti na dvije predratne države Njemačku i Austriju, a one kao i njihovi glavni gradovi; Berlin i Beč na četiri Ratna okupacijaokupacijske zone; britansku, američku, sovjetsku i francusku.[1]
Zajednička Saveznička komisija, sastavljena od predstavnika četiri saveznika trebala se baviti realizacijom politike, dogovorene još na Jalti, koja se svodila na Pet D. Tih Pet D bilo je; demilitarizacija, denacifikacija, demokratizacija, decentralizacija i deindustrijalizacija. Svaki od Saveznika imao je pravo da reparacije naplati iz vlastite okupacijske zone, s tim da je Sovjetskom Savezu dopušteno da 10–15 % industrijske opreme uzme u njemačkim zapadnim zonama u zamjenu za poljoprivredne i druge prirodne proizvode iz svoje zone.[1]
Poljska granica na zapadu pomaknuta je duž rijeka Odra-Nisa, a ona je dobila dobar dio Šleske i Istočne Pruske. To je rezultiralo preseljenjem miliona Nijemaca iz tih područja u Njemačku. Kako je Sovjetski Savez već kontrolirao vlade Rumunjske, Mađarske i Bugarske, Staljin je uporno odbijao dopustiti Zapadnim saveznicima da se miješaju u Istočnu Evropu.[1]
Truman je u Potsdamu upoznao Staljina o Novom američkom oružju - atomskoj bombi koju je namjeravao upotrijebiti protiv Japana.[1]
Još u toku konferencije 26. jula Sjedinjene Američke Države su objavile ultimatum Japanu zahtijevajući bezuvjetnu kapitulaciju. Nakon što je Japan odbio taj ultimatum - konferencije 26. jula Sjedinjene Američke Države izvele su Bacile su atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki.[1]
Izvori uredi
Vanjske veze uredi
- Potsdam Conference (en)