Okupacija u 26 slika
Okupacija u 26 slika je jugoslavenski dramski film iz 1978. godine u režiji Lordana Zafranovića.[1] Film je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu[2] i osvojio je Veliku zlatnu arenu u Puli. Film je odabran kao jugoslavenski kandidat za najbolji strani film na 51. dodjeli Oscara, ali nije prihvaćen kao nominacija.[3]
| Okupacija u 26 slika | |
|---|---|
 Poster filma | |
| Režija | Lordan Zafranović |
| Producent | Jadran film Croatia film |
| Scenario | Mirko Kovač Lordan Zafranović |
| Uloge | Frano Lasić Boris Kralj Milan Štrljić Stevo Žigon Zvonimir Lepetić Bert Sotlar Boris Dvornik Dušica Žegarac Izet Hajdarhodžić Antun Nalis Zlakto Vranjican Gordana Pavlov |
| Muzika | Alfi Kabiljo |
| Fotografija | Karpo Aćimović Godina |
| Montaža | Josip Remenar |
| Datum(i) premijere | 1978. |
| Trajanje | 116 min. |
| Zemlja |  SFR Jugoslavija |
| Jezik | hrvatski |
| Okupacija u 26 slika na Internet Movie Database | |
Film je neko vrijeme bio tabu tema u Hrvatskoj te se gotovo uopće nije prikazivao 1980-ih i 1990-ih, a izazvao je kontroverze zbog provokativne tematike i eksplicitnog sadržaja.[4] Protivnici su smatrali da radnja sadrži "antihrvatski" naboj, dok su pobornici isticali da je zapravo Hrvat glavni junak priče, te svojim antifašizmom i priključenju pokretu otpora ukazuje simbolično na otpor Hrvata tijekom fašističke okupacije.
Radnja
urediDubrovnik, zadnjih par dana prije Drugog svjetskog rata. Hrvat Niko, Talijan Toni i Židov Miho su tri mladića i najbolji prijatelji koji se vole šaliti, bez obzira na to da li daju lokalnoj prostitutki Pini sitniš da joj mogu pogledati stražnjicu ili tijekom vježbe u mačevalačkom klubu. Toni je u ljubavnoj vezi sa Nikovom sestrom Anom, koja se namjerava udati za njega. Veridbu prekida buka borbenih zrakoplova i pucnjave. Potom u grad ulaze vojnici nacističke Njemačke i fašističke Italije koji okupiraju cijelo područje. Naknadno, priključuju Dubrovnik NDH te ustaša dovode brutalnu diktaturu, što podijeli mještane: Toni postaje fašist, Miho biva izbačen iz kluba za mačevanje dok Niko i njegov otac Baldo, postaju antifašisti i priključuju se komunistima i otporu.
Na jednoj fašističkoj proslavi Niko okrene sliku Mussolinija naopačke. Toni postane pak zadrti antikomunist. U jednoj raciji, ustaše sakupe desetak neistomišljenika, uglavnom Židova te jednog pravoslavnog svećenika koji je držao propovijedi na ruskom, te ih autobusom odvezu van iz grada u divljinu, te ih poubijaju čekićem, zakucavanjem eksera u glavu i klanjem. Kapetan u autobusu, Hrvat, nazove fašiste izrodima, na što ubiju i njega. U autobusu biva ubijen i Mihov otac, a Miho, iskoristivši trenutak zaslijepljenošću ustaša krvlju, iskoči iz autobusa. Ane zatrudni i udaje se za Tonija. Baldo biva uhićen zbog toga što je javno izrazio svoj prezir prema fašističkom pokretu, te pogiba u pokušaju bijega od deportacije u sabirni logor. Toni se useljava u Nikovu kuću tvrdeći da je ona odsad njegova. Toni se sprema da ode iz kuće zajedno s Mihom koji se skriva kod njega. Njih trojica po posljednji put zapjevaju pjesmu Drugovi stari. Usred pjesme, Niko ustrijeli Tonija. Ulazi Ane te se šokira prizorom. Niko i Miho spremaju stvari te odlaze, priključujući se pokretu otpora.
Uloge
uredi- Frano Lasić: Niko
- Milan Štrljić: Toni
- Tanja Poberžnik: Ane
- Boris Kralj: Baldo
- Ivan Klemenc: Miho
- Gordana Pavlov: Mara
- Stevo Žigon: Hubička
- Bert Sotlar: Stijepo
- Marija Kohn: Luce
- Karlo Bulić: Paško
- Zvonko Lepetić: Gavran
- Milan Erak: Maraš
- Antun Nalis: Paolo
- Tanja Bošković: Pina
- Izet Hajdarhodžić: Dum Đivo
- Boris Dvornik: Vlaho
- Marija Aljinović: Marija, Nikova majka
Nagrade
uredi- Osvojene 3 nagrade na Pulskom filmskom festivalu (najbolji film, režija i snimatelj).[5]
- Nominacija za Zlatnu palmu u Cannesu.[2]
Kritike
urediIako uglavnom hvaljen, film je izazvao vrlo podvojene reakcije kritike. Nenad Polimac ga je svojedobno nazvao smećem, zbog čega je u Poletu došao na crnu listu (neko ga se vrijeme neutraliziralo kao suradnika Poleta, nisu mu htjeli objavljivati priloge i branili da se pojavi na radiju i televiziji).[6]
Damir Radić je za Filmski leksikon zapisao:
- "Stilski rafiniranim iskazom, Lordan Zafranović uobličuje svoju stalnu temu individualnog i kolektivnog zla, usredotočivši se ovaj put na represiju hrvatskih i talijanskih fašista, uprizorenu u naturalističko-grotesknom ključu, s vrhuncem u glasovitoj sekvenci pokolja u autobusu. Groteskno-karnevaleskni pristup očituje se i u tretmanu seksualnosti, a supostavlja mu se gracilna tjelesnost protagonista. Intrigantno naviještena razrada likova i njihovih odnosa (napose erotskog trokuta s incestuoznim implikacijama Niko – Ane – Toni, te klasno-rodnog obrata u odnosu Niko – Mare) ostaje neostvarena, a ambiciozan pokušaj oslikavanja sveobuhvatne društvene freske s patriotskim građanskim slojem u prvom planu (tematska inovacija u tadašnjem jugoslavenskom filmu) tek je djelomično uspio. Narativno-dramaturški konfuzan, stilski i ugođajno dojmljiv, film je izazvao velike estetsko-političke kontroverze."[7]
Reference
uredi- ↑ „Hrvatski filmski arhiv: Popis hrvatskih dugometražnih filmova 1944. - 2006.”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-05. Pristupljeno 2013-01-13.
- ↑ 2,0 2,1 „Festival de Cannes: Occupation in 26 Pictures”. festival-cannes.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-09. Pristupljeno 2009-05-24.
- ↑ Margaret Herrick Library, Academy of Motion Picture Arts and Sciences
- ↑ Polimac, Nenad. Okupacija u 26 slika: film Lordana Zafranovića. ISBN 978-953-7770-73-0.
- ↑ 25. Pulski filmski festival
- ↑ Filmski tisak: priča iz Hrvatske[mrtav link]
- ↑ Damir Radić. „Okupacija u 26 slika”. Filmski leksikon. Pristupljeno 13. siječnja 2013.
Vanjske veze
uredi- Okupacija u 26 slika na sajtu IMDb
- Rani radovi Lordana Zafranovića Arhivirano 2020-09-28 na Wayback Machine-u