Okupacija u 26 slika
Okupacija u 26 slika je jugoslavensko/hrvatska anti-ratna drama iz 1978. godine koju je režirao Lordan Zafranović.[1] Film je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu[2] te je osvojio Veliku zlatnu arenu u Puli.
| Okupacija u 26 slika | |
|---|---|
 Poster filma | |
| Režija | Lordan Zafranović |
| Producent | Jadran film Croatia film |
| Scenario | Mirko Kovač Lordan Zafranović |
| Uloge | Frano Lasić Boris Kralj Milan Štrljić Stevo Žigon Zvonimir Lepetić Bert Sotlar Boris Dvornik Dušica Žegarac Izet Hajdarhodžić Antun Nalis Zlakto Vranjican Gordana Pavlov |
| Muzika | Alfi Kabiljo |
| Fotografija | Karpo Aćimović Godina |
| Montaža | Josip Remenar |
| Datum(i) premijere | 1978. |
| Trajanje | 116 min. |
| Zemlja |  SFR Jugoslavija |
| Jezik | hrvatski |
| Okupacija u 26 slika na Internet Movie Database | |
Film je neko vrijeme bio tabu tema u Hrvatskoj te se gotovo uopće nije prikazivao 1980-ih i 1990-ih, a izazvao je kontroverze zbog provokativne teme. Protivnici su smatrali da radnja sadrži "antihrvatski" naboj, dok su pobornici isticali da je zapravo Hrvat glavni junak priče, te svojim antifašizmom i priključenju pokretu otpora ukazuje simbolično na otpor Hrvata tijekom fašističke okupacije.
Radnja uredi
Dubrovnik, zadnjih par dana prije Drugog svjetskog rata. Hrvat Niko, Talijan Toni i Židov Miho su tri mladića i najbolji prijatelji koji se vole šaliti, bez obzira na to da li daju lokalnoj prostitutki Pini sitniš da joj mogu pogledati stražnjicu ili tijekom vježbe u mačevalačkom klubu. Toni je u ljubavnoj vezi sa Nikovom sestrom Anom, koja se namjerava udati za njega. Veridbu prekida buka borbenih zrakoplova i pucnjave. Potom u grad ulaze vojnici nacističke Njemačke i fašističke Italije koji okupiraju cijelo područje. Naknadno, priključuju Dubrovnik NDH te ustaša dovode brutalnu diktaturu, što podijeli mještane: Toni postaje fašist, Miho biva izbačen iz kluba za mačevanje dok Niko i njegov otac Baldo, postaju antifašisti i priključuju se komunistima i otporu.
Na jednoj fašističkoj proslavi Niko okrene sliku Mussolinija naopačke. Toni postane pak zadrti antikomunist. U jednoj raciji, ustaše sakupe desetak neistomišljenika, uglavnom Židova te jednog pravoslavnog svećenika koji je držao propovijedi na ruskom, te ih autobusom odvezu van iz grada u divljinu, te ih poubijaju čekićem, zakucavanjem eksera u glavu i klanjem. Kapetan u autobusu, Hrvat, nazove fašiste izrodima, na što ubiju i njega. U autobusu biva ubijen i Mihov otac, a Miho, iskoristivši trenutak zaslijepljenošću ustaša krvlju, iskoči iz autobusa. Ane zatrudni i udaje se za Tonija. Baldo biva uhićen zbog toga što je javno izrazio svoj prezir prema fašističkom pokretu, te pogiba u pokušaju bijega od deportacije u sabirni logor. Toni se useljava u Nikovu kuću tvrdeći da je ona odsad njegova. Toni se sprema da ode iz kuće zajedno s Mihom koji se skriva kod njega. Njih trojica po posljednji put zapjevaju pjesmu Drugovi stari. Usred pjesme, Niko ustrijeli Tonija. Ulazi Ane te se šokira prizorom. Niko i Miho spremaju stvari te odlaze, priključujući se pokretu otpora.
Glume uredi
- Frano Lasić - Niko
- Milan Štrljić - Toni
- Tanja Poberžnik - Ane
- Boris Kralj - Baldo
- Ivan Klemenc - Miho
- Gordana Pavlov - Mara
- Stevo Žigon - Hubička
- Bert Sotlar - Stijepo
- Marija Kohn - Luce
- Karlo Bulić - Paško
- Zvonko Lepetić - Gavran
- Milan Erak - Maraš
- Antun Nalis - Paolo
- Tanja Bošković - Pina
- Izet Hajdarhodžić - Dum Đivo
- Boris Dvornik - Vlaho
- Marija Aljinović - Marija, Nikova majka
Nagrade uredi
- Nominacija za Zlatnu palmu u Cannesu.
- Osvojene 3 nagrade na Festivalu igranog filma u Puli (najbolji film, režija i snimatelj).[3]
Kritike uredi
Iako uglavnom hvaljen, film je izazvao vrlo podvojene reakcije kritike. Nenad Polimac ga je svojedobno nazvao smećem, zbog čega je u Poletu došao na crnu listu (neko ga se vrijeme neutraliziralo kao suradnika Poleta, nisu mu htjeli objavljivati priloge i branili da se pojavi na radiju i televiziji).[4]
Damir Radić je za Filmski leksikon zapisao:
- "Stilski rafiniranim iskazom, Lordan Zafranović uobličuje svoju stalnu temu individualnog i kolektivnog zla, usredotočivši se ovaj put na represiju hrvatskih i talijanskih fašista, uprizorenu u naturalističko-grotesknom ključu, s vrhuncem u glasovitoj sekvenci pokolja u autobusu. Groteskno-karnevaleskni pristup očituje se i u tretmanu seksualnosti, a supostavlja mu se gracilna tjelesnost protagonista. Intrigantno naviještena razrada likova i njihovih odnosa (napose erotskog trokuta s incestuoznim implikacijama Niko – Ane – Toni, te klasno-rodnog obrata u odnosu Niko – Mare) ostaje neostvarena, a ambiciozan pokušaj oslikavanja sveobuhvatne društvene freske s patriotskim građanskim slojem u prvom planu (tematska inovacija u tadašnjem jugoslavenskom filmu) tek je djelomično uspio. Narativno-dramaturški konfuzan, stilski i ugođajno dojmljiv, film je izazvao velike estetsko-političke kontroverze."[5]
Izvori uredi
- ↑ „Hrvatski filmski arhiv: Popis hrvatskih dugometražnih filmova 1944. - 2006.”. Arhivirano iz originala na datum 2011-01-05. Pristupljeno 2013-01-13.
- ↑ „Festival de Cannes: Occupation in 26 Pictures”. festival-cannes.com. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-09. Pristupljeno 2009-05-24.
- ↑ 25. Pulski filmski festival
- ↑ Filmski tisak: priča iz Hrvatske[mrtav link]
- ↑ Damir Radić. „Okupacija u 26 slika”. Filmski leksikon. Pristupljeno 13. siječnja 2013.