Kremacija (latinski: crematio) ili kremiranje u najširem smislu označava za brzu mineralizaciju tijela mrtvih ljudi i životinja, odnosno njihovo razlaganje na osnovne kemijske sastojke uslijed izlaganja visokim temperaturama, odnosno vatri. U užem smislu se pod kremacijom podrazumijeva spaljivanje mrtvih ljudi u svrhu njihove sahrane, a koji može predstavljati pripremu, odnosno dio pogrebnih rituala ili običaja. Nakon kremacije se preostali ostaci mrtvog tijela - za koje se pretpostavlja da više ne predstavljaju zdravstveni rizik - obično prikupljaju u za to posebno namijenjene posude (urna), te ili sahranjuju na grobljima ili predaju rodbini pokojnika da sa njima raspolažu ovisno o zakonima, običajima ili pokojnikovim željama.

kremiranje u Urud, Bali
Javno kremiranje u Kathmanduu.

Postoje dvije osnovne vrste kremacije - na otvorenom, odnosno na pogrebnoj lomači - ili u za to posebno namijenjenim pećima, poznatim pod nazivom krematorijum.

Kremacija kao običaj, odnosno metoda sahrane, se može pronaći u brojnim svjetskim kulturama, odnosno kroz opću historiju. Za nju se općenito može reći da ju preferiraju darmičke religije (hinduizam, džainizam, budizam i sikizam) dok su njoj nesklone ili je zabranjuju abrahamske religije (judaizam, kršćanstvo i islam). Kršćanska zabrana spaljivanja je jedan od razloga zašto je ta praksa u zapadnom svijetu do srednjeg vijeka potpuno iščezla, da bi bila oživljena tek u drugoj polovici 19. vijeka kada je nagli rast velikih gradova i sve veći nedostatak zemljišta za nove grobove potakao traženje alternativa uobičajenom pokopu. Na prostoru bivše Jugoslavije prve inicijative za legalizaciju kremacije i gradnju krematorijuma datiraju iz prve polovice 20. vijeka, ali nisu urodile plodom sve do iza drugog svjetskog rata kada su u formalno ateističkoj Drugoj Jugoslaviji sagrađeni prvi krematorijumi.

Povezano uredi

Eksterni linkovi uredi