Wikipedija

István Sándor

István Sándor [íštvan šándor] (također Stjepan Šandor), mađarski salezijanac, mučenik i blaženik, * 26. oktobra 1914, Szolnok, † 8. juna 1953, Budimpešta.

Blaženi István Sándor

mučenik i salezijanac
Rođen/a (1914-10-26)26. 10. 1914., Szolnok Mađarska
Umro/la 8. 6. 1953. (dob: 38), Budimpešta, Mađarska
Štuje se u Katolička crkva
Beatificiran/a 19. oktobra 2013., Kardinal Angelo Amato SDB
Kalendar svetaca 8. juna
Zaštitništvo učenici, ministranti radnici, studenti, Mađarska

Životopis

uredi

Mladost

uredi

István Sándor se je rodio u prvoj godini Prvog svjetskog rata, 26. oktobra 1914 u gradiću Szolnok u srednje-istočnom dijelu Mađarske. Otac Stjepan (István) Sándor je radio na željeznici, majka Marija (Mária) rođena Fekete pak je unatoč siromašnim prilikama brižno odgajala Stjepana i kasnije rođene brate Ladislava (László) i Ivana (János) [1] Pučku školu je Stjepan polazio u Szolnoku od 1924 do 1928, srednju drvno-metalnu stručnu školu pak od 1928 do 1931 također u Szolnoku, gdje se je izučio za metalo-varioca i bakro-ljevača. Zatim je neko vrijeme radio kao običan radnik i željezo-strugar.

Djelovanje

uredi

Na početku 1936 otputova u Budimpeštu, da bi se osposobio za tiskara u salezijanskoj tiskarnici u bližnjem gradu Rákospalota [2]. Kao pripravnik (=aspirant) se je hitro uključio u salezijanski odgojni rad sa mladima, naročito sa ministrantima. Za pola godine je zamolio za ulazak u novicijat, koji je završio 8. septembra 1940 sa privremenim zavjetima.[3]

Opasna vremena

uredi

Drugi svjetski rat

uredi

Drugi svjetski rat već je počeo, a njime i razdoblje puno opasnosti. 1942 su bili salezijanska subraća-pomoćnici pozvani u vojsku – tako i on. Služio je kao vezista i telegrafista po raznim mjestima, među ostalim i u Vojvodini. Od tamo su ga poslali na Donski front, gdje je u znak hrabrosti primio nekoliko priznanja. Po tamošnjem porazu je njegova jedinica počela povlačenje na zapad, gdje je konačno u Njemačkoj pao 1944 u američko zarobljeništvo.

Sovjetska okupacija

uredi

Ljeti 1945 se je sretno vratio kući, i nastavio raditi kao štampar u salezijanskoj tiskarnici. Ujedno je u Rákospaloti 24. jula 1946 položio vječne zavjete. Područje njegova djelovanja je bio Clarisseum, sjedište salezijanskog rada u novom dijelu Budimpešte zvanom Újpest, kamo su salezijanci primali školarce iz najsiromašnijih radničkih obitelji, da bi im nudili stručnu, vjersku i moralnu naobrazbu.

U proljeće 1950 su vlasti zabranile djelovanje većini ženskih i muških katoličkih redova, među ostalima i salezijancima. Stjepan je našao posao u župi kao sakristan – te je još i dalje odgajao mlade u don Boskovu duhu. Priređivao je sastanke, izlete i razgovore, te ih poučavao u vjeronauci. Kad je tajna policija saznala već februara 1951 za njegovu vjersku djelatnost, počeli su ga nadzirati. Jedan od njegovih dobronamjernih povjerenika ga je o tome obavijestio; salezijansko vodstvo mu je zato ponudilo mogućnost, da se skloni u inostranstvo. Krivotvorenom putovnicom već se je bližio zapadnoj granici, kad se je iznenada predomislio. Odlučio je, da rađe pretrpi smrt kao mučenik, nego da ostavi povjerenu mu omladinu.

Vratio se u Budimpeštu; da bi izbjegao zatvor, počeo je raditi pod izmišljenim imenom kao Kiss István u tvornici Persil (Persil Művek) te neprijavljen živio u stanovanju svog su-redovnika. Zbog blagotvornog i odgojnog utjecaja u svojoj okolini dobio je od vodstva tvornice „priznanje narodnog odgojitelja”.

28 jula 1952 su ga zajedno sa drugovima i jednom drugaricom – među njima su bili također visoki članovi Komunističke partije - zatvorili. U zatvoru su ga zlostavljali i više puta pretukli; on je ipak ostao vjeran Bogu i nije se htio odreći katoličke vjere. Konačno su ga 23 mart 1953 osudili na temelju izmišljenih optužbi zajedno sa dvojicom drugova na smrt vješanjem – dok su ostali dobili dugogodišnju, također doživotnu robiju. Namješteno suđenje je poznato kao »odbrana partije« (pártőrség pere).

Smrt i štovanje

uredi

Stjepanovu molbu za pomilovanjem je partijski vrh odbacio te su presudu izvršili 8. juna 1953. Najvjerojatnije su njegov leš bacili u zajednički grob na javnom groblju u Rákoskeresztúru na parceli 301.

Stjepanovu smrtnu presudu na montiranom procesu je sud u Budimpešti poslije demokratskih promjena i povlačenju Sovjeta iz Mađarske 1989 poništio godine 1994 te ga posmrtno rehabilitirao. 1999 je dobio posthumno i državno odlikovanje za hrabrost i odgojne zasluge.[4]

Beatifikacija

uredi

Katolička Crkva smatra Stjepana Sándora mučenikom, jer je pretrpio smrt zbog vjernosti Bogu i svome poslanju. 24 maja 2006 je počeo biskupski postupak za beatifikaciju, koji je završen 10 decembra 2007. Svi dokumenti su 2008 poslati u Rim, gdje je nastavila postupak Kongregacija za kauze svetaca. Papa Franjo je potpisao 27 marta 2013 dekret o beatifikaciji.[5].

Proglašenje blaženim je bilo u subotu 19 oktobra 2013 u Budimpešti.[6] Papinim ovlaštenjem ga je proglasio za blaženog prefekt kongregacije za kauze svetaca kardinal salezijanac Angelo Amato; misu je vodio i propovijedao mađarski primas i kardinal Péter Erdő – na platou ispred bazilike svetoga Stjepana kralja u Budimpešti. Suslavilo je sa njime oko 40 biskupa i 300 svećenika; vjernici su ispunili cijeli trg ispred bazilike, koji može primiti oko 10.000 ljudi.
Za vrijeme propovijedi papin izaslanik je o novom blaženiku rekao i ovo:

«Današnja beatifikacija salezijanskog redovnika, čije ime podsjeća na prvog kršćanskog mučenika, je dar Trojednom Bogu, mađarskom narodu, salezijanskoj družbi i čitavoj Crkvi. Mučenici svijetle kao zvijezde na tamnom nebu, da rasvjetljavaju putove ljubavi, kao i putove razumijevanja i uzajamnog poštovanja u suočavanju sa ljudskom zloćom. Ako vjerski progon stvara među ljudima provaliju, mučenici grade svojim žrtvama i bratstvom, praštanjem i prihvaćanjem mostove. Baština mučenika je ljubav, dar koji potiče od Boga u naša srca preko krštenja. Blaženi István Sándor šalje dakle salezijancima trostruku poruku:
Prvo, poziva vas, da budete pravi don Boskovi sinovi, koji ustraju vjerni posvećenom životu pridržavajući se radosti, radinosti i zajedničkog života. O Stjepanu smijemo kazati, da je volio knjige, oltar i oratorij.
Druga njegova poruka je želja po odgoju. Blaženi Stjepan je bio vjeran salezijanskoj karizmi, a ujedno visoko stručno izvježbani štampar te učitelj kršćanskog života. Njegovi đaci se sa divljenjem sjećaju njegovih evanđeoskih poticaja i smjernica. Bio je uvjeren, da mladi tiskarski šegrti trebaju duhovni odgoj i vodstvo. Pomagao im je u korisnom provođenju rada i slobodnog vremena. Neumorno je priređivao igre. Vodio je grupu od pedesetak tiskarskih pripravnika, koji su se ugledavši se na njega pripremali za salezijansko zvanje.
Treća poruka je mučeništvo. Za kršćanina znači mučeništvo najviši stepen svjedočanstva, otkrivenje nade i ljubavi. Redovnike salezijance novi blaženik podsjeća, da je Bogu posvećeni život jedno pravo, beskrvno mučeništvo, koje se ostvaruje dan na dan u vjernosti evanđelju i salezijanskoj karizmi.
Junaštvo se ne može potvoriti. Među svjedočanstvima u svetačkom postupku ih ima nekoliko, koja to potvrđuju. Stjepan je jednom spasio od sigurne smrti teško povrijeđenog momka, koji je upao pod kotače tramvaja. Stjepan je skinuo kaput te mu zaustavio krvarenje. Drugom zgodom je roditeljima obećao, da će dati svoju krv, ako može time spasiti život njihovom dječaku, koji je bolovao za tifusom. Za vrijeme komunističke diktature su ga zatvorili, mučili, optužili lažno za zločine, kojih nije nikada počinio, te ga najzad osudili na smrt i pogubili. Blaženi Stjepan je ostao postojan u vjeri. Radije je izabrao smrt, nego da bi se sklonio na sigurno u inostranstvo, ili da bi zatajio svoje redovničko zvanje. Stjepan Sándor je primjer čovjeka, koji je čvrstim duhom prihvatio životne kušnje, bez da bi igdje posrnuo. On nam daje primjer, kako je važan odgoj mladih u jednom svijetu, u kojem država prezire vrijednosti kao što su život, ljubav, radinost, praštanje i bratstvo. [7]

Galerija slika

uredi
  •  
    Večernja u Bazilici sv. Stjepana za Božji blagoslov i mir među narodima
  •  
    Vokalno-instrumentalni Daunerov zbor[8] pjeva i svira kod večernje 18 oktobar 2013
  •  
    Don Pasqual Chávez, vrhovni poglavar salezijanaca je došao iz Rima
  •  
    Don Pasqual Chávez uz pratnju indijskog salezijanca u Budimpešti na svečanosti
  •  
    Zakrivena slika blaženoga Istvána Sándora na pročelju Bazilike
  •  
    Narod je ispunio trg pred Bazilikom sv. Stjepana u Budimpešti
  •  
    Katolički svećenici za vrijeme pripreme na svečanu beatifikaciju

Izvori

uredi
  1. ↑ izgovor: Szolnok (izg: solnok); Mária (izg: mária) = Marija; László (izg.: láslo) = Ladislav; János (izg.: jánoš) = Ivan
  2. ↑ Rákospalota se 1950 spojila sa Budimpeštom i tvori danas njen XV. okrug.
  3. ↑ Ádám László szalézi tartományfőnök: Sándor István halotti levele (Salezijanski provincijal Ádám László: Posmrtno pismo o Stjepanu Sándoru
  4. ↑ http://www.magyarkurir.hu/hirek/kiallitasok-szinielodasok-elozik-meg-sandor-istvan-boldogga-avatasat
  5. ↑ A pápa engedélyezte Sándor István vértanúságáról szóló dekrétum kihirdetését, Magyar Kurír, 2013.03.28.
  6. ↑ Kihirdették Sándor István boldoggáavatásának időpontját. Magyar Kurír, 2013.05.15.
  7. ↑ http://www.magyarkurir.hu/hirek/angelo-amato-szavai-boldogga-avatasi-szertartas-utan
  8. ↑ Ovaj vokalno-instrumentalni zbor je osnovao salezijanec János Dauner (1915-2002)

Povezano

uredi

Literatura

uredi
  • Flavio Depaula SDB: Beatificazione del Servo di Dio Stefano Sándor. Új Ember, Debrecen 2013.
  • Erzsébet Lengyel: Szaléziak Magyarországon, Don Bosco Kiadó, Budapest 2013, ISBN 978-963-9956-28-5
  • Gyula Zsédely SDB: Sándor István SDB vértanú. Don Bosco Kiadó, Budapest 2002, ISBN 963-8456-90-6
  • János Szőke SDB: Sándor István vértanú, Don Bosco Kiadó, Budapest 2011, ISBN 978-963-9956-18-6

Vanjske veze

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=István_Sándor&oldid=42248048