Historija filozofije

(Preusmjereno sa stranice Istorija filozofije)

Pojam povijest filozofije, zbog dvoznačnosti pojma povijest (vidi o tome članak historija), ima dvostruko značenje. Označava povijesno zbivanje: razvoj filozofskih ideja kroz povijest, smjenjivanje filozofa, dominantnih filozofskih tema i škola; također označava istraživanje tih zbivanja u filozofiji ili znanosti (vidi članak historija).

U pojmu historija filozofije postoji dvoznačnost, ovisno o tome na koji dio stavljamo naglasak: na filozofiju (gdje istraživač, kao filozof odnosno "onaj koji ljubi mudrost", istražuje misli svojih prethodnika da bi produbio vlastito mišljenje) ili na historiju (gdje filozofe, njihove ideje i škole istražujemo kao objektivne povijesne pojave). Naravno, obje vrste istraživanja često se ne mogu apsolutno razlikovati.

Filozofija Zapada i Istoka

uredi

Mnogi pregledi povijesti filozofije pate od pretjeranog "eurocentrizma". Iako za to ima nekih razloga, dosege mislilaca drugih civilizacija ne smijemo posve isključiti.

Filozofija je, kao samostalna umna djelatnost, s vlastitim tradicijama i institucijama, specifičnost "zapadnoga svijeta". Zbog te samostalnosti, možemo u smjeni filozofa, filozofskim tema i škola, tragati za zakonitostima kretanja. To traganje postaje poseban zadatak filozofskog i znanstvenog istraživanja.

Za druge civilizacije (starog "bliskog istoka", te zatim posebno indijska i kineska) možemo reći da poznaju "filozofsko mišljenje", tj. način mišljenja baziran na ljubavi prem mudrosti, diskusiji i logici, ali ne i "filozofiju" kao samostalnu djelatnost.

Kod njih se filozofsko promišljanje nikada nije jasno i trajno osamostalilo od mitopoetske imaginacije i teoloških spekulacija. S druge strane, ni sukob filozofije i religije, vjere i uma nije kod nikada bio tako snažan kao u Europi.

To međutim ne znači da njihove misaone dosege smijemo zanemariti i isključiti iz povijesti filozofije. Interakcije su postojale i "Zapad" je često učio od "Istoka"-, a to vrijedi i danas: mnogi suvremeni mislioci Zapada u XIX. i XX. st. nalaze inspiraciju u tradicijama Indije i Kine.

Zato i njihove misaone tradicije, ako i nisu u punom smislu riječi "filozofski", ipak u povijesnom pregledu filozofske misli moramo uključiti.

Pri tome treba imati na umu da je "Zapad" u ovom smislu u povijesti obuhvaćala i sve zemlje pod vlašću helenskih dinastija nakon Aleksandra Makedonskog i zatim pod vlašću Rimljana. Aleksandrija u Egiptu bila je središte antičke učenosti oko 700 godina (do paleža Aleksandrijske biblioteke i ubojstva Hipatije 415. g.).

Razvoj filozofije na zapadu bilježi, međutim, znatnu prazninu tijekom oko pet stoljeća, od VI. do XI. st. Tu prazninu popunjavaju [[Arapi|arapski] filozofi, koji čuvaju grčka dostignuća. Vlastito kulturno nasljeđe kršćani su kasnije preuzeli od Arapa (vidi: Toledo#Prenos arapske učenosti na zapad. Oni su raspravljali o filozofskim i teološkim problemima o kojime tek nekoliko stoljeća kasnije europska skolastika biva sposobna raspravljati. Zato u svaki prikaz povjesti "zapadne" filozofije moraju biti uključeni.

Kratka povijest "povijesti filozofije"

uredi

Aristotel

uredi

Prvi koji je sustavno proučavao učenja svojih prethodnika, i nastojao ih sustavno i objektivno prikazati, bio je Aristotel. Njemu zahvaljujemo mnoge obavijesti o koncepcija pred-sokratovskih filozofa, čiji su izvorni radovi izgubljeni. On u svojim djelima dijalektički preispituje gledišta svojih prethodnika, da bi pripremio razvoj vlastitog.

Helenizam

uredi

Aristotelovi učenici i nastavljači u peripatetičkoj školi nastavili su s takvim pristupom. Tako nastaju zbirke prikaza dostignuća raznih posebnih disciplina: matematike, astronomije, fizike, medicine idr, pa onda i filozofske doksografije.

Takav marljivi rad da se prikupe informacije o dostignućima prošlosti može, međutim, imati i negativan učinak u tome da obeshrabri samostalno promišljanje. U helenističko i rimsko doba sve se više gubi poticaj za samostalno mišljenje i širi uvjerenje da su velikani prošlost već sve bitno domislili. Tako se ovaj pristup pretvara u praznu kompilaciju, »učenu ropotariju bilježaka« (Windelband).

Najpoznatiji među tim kompilatorima je Diogen Laertije, čija je knjiga sačuvana. Mišljenja raznih filozofa navode se kao datosti, bez pokušaja da se sagledaju u međusobnom odnosu i povijesnom kontekstu. Podjednaku pažnju pridaje ključnim filozofskim tezama, duhovitim izrekama i banalnim anegdotama iz života slavnih filozofa. Takvih kompilacija, naslovljenih "zrnca mudrosti" isl, ima i danas.

Moderno doba

uredi

Nasuprot površnim kompilacijama, Historija filozofije postepeno se izgradila kao posebna disciplina krajem XVIII i u prvoj polovici XIX st. Ta disciplina pripada ne samo povijesnoj znanosti (historiji), nego i samoj filozofiji. Ona se ne zadovoljava pukim iznošenjem činjenica i anegdota. Kao historija, istražuje pojavu filozofskih koncepcija, škola i pokreta u povijesnom kontekstu. Kao filozofija, istražuje zakonitosti kretanja mišljenja, koje se mogu uočiti u povijesnom slijedu filozofija i filozofija.

Takav je prikaz naravno u opasnosti da se zanemari znanstvena skrupuloznost historičara i prikaz povijesnog razvoja filozofije podredi jednom određenom stanovištu – jednoj posebnoj filozofiji, koja u takvom pristupu postaje ideologija.

Hegel

uredi

To je slučaj upravo s najznačajnijim utemeniteljem discipline, G.W.F. Hegelom. Uz Filozofiju povijesti (Philosphie der Geschihte), objavljenu za njegova života, posmrtno je, 1833-1836, po zapisnicima njegovih predavanja izdana Povijest filozofije (Geschihte der Philosophie).

Ovo je djelo posve podređeno funkciji razrade Hegelovom vlastitog sustava. Misli pojedinih filozofa on razmatra kao "momente" u povijesnom kretanju duha. Posebne povjesne tvorbe duha (a to uključuje ne samo filozofiju nego i sve znanosti, moral, pravo, religiju, državu idr) dijalektički se razvijaju, preobražavaju i prevladavaju tijekom povijesti, vodeći do apsolutnog duha koji u potpunosti spoznaje sebe samog i smiruje se u savršenom znanju, u Hegelovom filozofskom sustavu. Hegel često iskrivljuje povijesne činjenice da bi ih ugurao u Prokrustovu postelju svog sustava.

Razdoblja i područja

uredi

Filozofski elementi u starim religijama Azije i Egipta

uredi

Velika duhovna prelomnica oko 600. g.pne.

uredi

Kineska filozofija

uredi

Indijska filozofija

uredi

Zapadna tradicija

uredi

Razdoblja

uredi
Antička filozofija

Pojam "antička filozofija" obuhvača razdoblje od preko tisuću godina: od početka VI. st. pr.n.e, kada djeluju Tales, Solon i drugi mislioci kasnije svrstani među "sedam mudraca", do početka VI. st.n.e. Krajem tog razdoblja može se označiti 529. g, kada bizantski car Justinijan zatvara Akademiju u Ateni. Iste godine, nevezano s tim događajem ali simbolički značajno, Sv. Bernard osniva samostan Monte Casino.

Uobičajena je podjela antičke filozofije na pet razdoblja, prema glavnim problemima kojima su se filozofi u određeno doba bavili: kozmološko, antropološko, ontološko ili sistemsko, etičko i religijsko razdoblje.

  1. Kozmološko razdoblje
    1. Miletska škola
    2. Pitagorejci
    3. Heraklit (oko 540. pne. - 480. pne.)
    4. Elejska škola
    5. Pluralistička škola
    6. Atomisti
  2. Antropološko razdoblje
    1. Sofisti
    2. Sokrat i sokratske škole
  3. Ontološko i sitemsko razdoblje
  4. Etičko razdoblje
    1. Stoici
    2. Epikurejci
    3. Skeptici
  5. Religijsko razdoblje
    1. Židovskoa filozofija
    2. Neoplatonizam
    3. Kršćanstvo i filozofija
Srednjovjekovna filozofija
Arapska skolastika (i židovski predstavnici)
Krščanska Skolastika
Novovjekovna filozofija
renesansa
empirizam
racionalizam
prosvjetiteljstvo
klasični njemački idealizam
Moderna filozofija
marksizam
fenomenologija i filozofija egzistencije
analitička filozofija
Pozitivizam
Pragmatizam
Egzistencijalizam
frankfurtska škola
postmodernizam

Eksterni linkovi

uredi