Bonaire

Bonaire (Papiamento: Boneiru), karipski otok i posebna politička jedinica unutar Kraljevine Nizozemske. Nalazi se u karipskom dijelu Nizozemske, na jugu Karipskog mora pred obalom Venezuele i pripada tzv. ABC-otocima Malih Antila. Glavni grad Bonairea je Kralendijk (izvorno Koralendijk, što u prijevod s nizozemskog znači koralni nasip). Najstarije naselje je Rincon (u prijevodu s španjolskog kut).

Povijest

Prvi naseljenici Bonairea su bili Caiquetio Indijanci koji su pristigli do otoka oko 1000. godine, došavši s područja današnje Venezuele. Njihove ostatke možemo pronaći u obliku natpisa na kamenima u okolici mjesta Onima, na istočnoj obali Bonairea.

Kolibe koje su koristili robovi

1499. godine na otok među prvim Europljanima pristužu Alonso de Ojeda i Amerigo Vespucci. Oni otok uzimaju pod španjolsku krunu. S obzirom da na otoku nije bilo zlata i kako nije bio prikladan za poljodjelstvo, Španjolci nisu vidjeli potrebu za osnivanjem kolonije. Lokalne Indijance se izvozi kao robove kako bi služili na plantažama u Južnoj Americi. Godine 1526. Španjolci dovoze stoku na Bonaire. Kao posljedica toga, u divlni je moguće pronaći magarce (buriku) i koze (kabritu).

U međuvremenu je između brijegova, u dolini, nastala omanja zajednica pod imenom Rincon, zaštićena od pirata. Stanovnici te zajednice su pretežito osuđenici i vojni zarobljenici.

1633. godine Nizozemska osvaja otok, preuzimajući ga iz posjeda Španjolske. Pada pod vlast Woutera van Twillera, guvernera Nove Nizozemske, te Nizozemske zapadnoindijske kompanije. Potonja uvozi određeni broj robova za poljoprivredu (uglavnom za rad s drvom, kukuruzom i za proizvodnju soli). Robovi koji su proizvodili sol su obitavali u kolibama pored solana. Kolibe je još uvijek moguće vidjeti na jugu Bonairea. Ropstvo je ukinuto 1863. godine.

Proizvodnja soli na Bonaireu

Na početku devetnaestoga stoljeća Nizozemska dva puta gubi vlast nad Antilima, koji prelaze u posjed Velike Britanije. Kada Nizozemska konačno dobiva vlast nad otocima 1816. godine, vlada gradi Fort Oranje u Kralendijku kako bi se štitio otok. 1868. se gradi svjetionik unutar Fort Oranje. Sol ubrzo postaje najveći izvor zarade na otoku. Proizvodnja postaje dovoljno velika da se grade četiri obeliska kako bi pomagali brodovima u pristizanju u solane.

1936. godine muškarci dobivaju pravo glasa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio otoka služi kao koncentracijski logor za njemačke i nizozemske naciste. Pod kraljicom Julianom Antili postaju 1954. godine autonomni dio Kraljevine Nizozemske. Krajem 2010. godine Nizozemski Antili postaju nezavisna država a Bonaire posebna zajednica unutar Nizozemske. 2012. godine građani Bonairea po prvi puta mogu glasati na izborima za Tweede Kamer (u prijevodu Druga komora).

Jugozapadna obala

Demografija

Bonaire ima prema popisu iz 2013. godine 17,408 stanovnika. 2001. godine je 86% stanovništva bilo nizozemske nacionalnosti, a tek je 52% bilo rođeno na otoku. Velik broj stanovnika dolazi sa otoka Curaçao, otoka Aruba, iz Nizozemske i susjedne Venezuele te Kolumbije te nešto manji broj iz Dominikanske republike, većina kojih su radnici migranti.

Velika većina stanovništva je rimokatoličke vjeroispovjesti (77%). Pored njih postoje i protestantske i evangelističke zajednice (s oko 10% stanovništva).

Službeni jezik je nizozemski. 75% stanovništva doma koristi Papiamento, kreolski jezik nastao ponajprije na temelju španjolskog i portugalskog ali i nizozemskog, engleskog, francuskog te niza afričkih jezika. Osim Papiamenta znatan broj stanovnika koristi španjolski (12%), nizozemski (9%) te engleski (3%). Većina govornika Papiamenta govori i nizozemski, engleski i španjolski.

Ekonomija

Najvažniji ekonomski sektori su turizam i proizvodnja soli. Južni dio otoka je opremljen za prirodnu proizvodnju soli. Bonaire je poznat i po svojim podvodnim parkovima prirode koji su omiljeni među roniocima.