Božidar Petrović

Ukoliko ste tražili arhitektu, vidite članak Božidar Petrović.

Božidar Boško Petrović (Bela Palanka, 7. april 1911Brunete, 18. jul 1937) bio je nogometaš, student prava i poručnik vazduhoplovstva Španske republikanske armije.

Božidar Petrović
Datum rođenja7. april 1911.
Mesto rođenjaBela Palanka

Srbija Kraljevina Srbija
Datum smrti18. jul 1937.
Mesto smrtiBrunete
Španija Španija
Profesijapilot
Učešće u ratovimaŠpanski građanski rat
SlužbaŠpanska republikanska armija
Činporučnik
Božidar Petrović
Lični podaci
Datum rođenja7. april 1911.
Mjesto rođenjaBela Palanka
Datum smrti18. jul 1937.
Mjesto smrtiBrunete
Pozicijavezni igrač
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Uta. (gol.)
1931 BASK / BUSK ? (?)
1932 – 1933 FK Vojvodina ? (?)
1934 – 1935 SK Jugoslavija / BSK Beograd ? (?)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Uta. (gol.)
1934 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavija 1 (0)
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do {{{zadnjiuređaj}}}.

Biografija uredi

Rođen je 7. aprila 1911. godine u Beloj Palanci blizu Pirota, gdje je se nalazio u to vrijeme njegov otac, policijski službenik, zbog posla[1]. Familija Petrović je bila porijeklom iz Ivanjice u dolini rijeke Moravice, a odmah poslije Velikog rata, opet zbog očeve službe, su se preselili u Beograd, gdje je otac postao načelnik policijske stanice na Vračaru[1]. Boško je počeo igrati nogomet u pomladku beogradskih klubova BASK i BUSK i preko ljeti u omladinskom klubu Javor iz Ivanjice. Za vrijeme gimnazije odselio je u Novi Sad kod brata koji je služio u vazduhoplovstvu. Tu je nasljedio školovanje a nastavio je i sa nogometom u FK Vojvodini u kojoj igra od 1932. godine na mjestu desnog krila i dobro se pokazuje. Već kao gimnazijalac se zbližio sa omladinskim komunističkim pokretom. Kada je završio gimnaziju, upisao je pravo u Beogradu. Međutim se privremeno vratio u Novi Sad gdje je u 1934. godini dopunio vojni rok postajući pilot – lovac Jugoslovenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva (JKRV). Vraćajući se u Beograd, nastavio je studije prava. 1934. prešao je u fudbalski klub SK Jugoslavija gdje je će igrati na poziciji desnog halfa. U to vrijeme združio je se sa Milutinom Ivkovićem koji će imati značajan utjecaj pri Boškovom članstvu u Komunističkoj partiji[1]. U višenardonom Kraljevstu, Komunističa partija je bila zabranjena već od 1921. godine.
Mate Miodragović ga je 1934. predložio u reprezentaciji Jugoslavije, tako da su ga trojica trenera pozvala za prijateljsku utakmicu protiv Francuske na mjesto Arsenijevića[1]. Utakmica se odigrala u Parizu na Parku prinčeva 16. decembra 1934. u 14 sati. Prvi gol je postigao Jean Nicolas u 12' pa je Blagoje Marjanović izjednačio za Jugoslaviju prije poluvremena (44'). Boško je zamjenjen na poluvremenu, nije nešto sjajno igrao. Rezultat je ostao 1–1 do 84' minuta kada je Đorđe Vujadinović unapredio goste, no Francuska će obrnuti rezultat u zadnja četiri minuta pogodkama Jeana Nicolasa (86') i Rogera Courtoisa[2](88'). Utakmica se završila rezultatom 3–2 za domaću momčad.
U Beogradu Petrović je s uvjerenjem sudjelovao na komunističkim aktivnostima zajedno sa Ivkovićem. Bio je također uhićen više puta od policije[1]. Sa Ivanom Ribarom i Vlahovićem uređivao je list Mladost i bio je među organizatorima za bojkot protiv Olimpijskih igara 1936. u tada nacističkom Berlinu. Pri izbivanju Španskog građanskog rata odlučio je se priključiti komunističkim dobrovoljcima, što je bilo teško izvodljivo za vrijeme vlade Milana Stojadinovića. Ljeto 1936. je proveo naporno se obučavajući na Zemunskom aerodromu i u Beloj Crkvi[1] uz pomoć iskusnih pilota.
Dobra prilika za odlazak je se pružila u zimi 1936. kada bi klub BSK gostovao u Francuskoj na turneji. Pri tome Petrović je u vrlo kratko vrijeme napustio SK Jugoslaviju i prešao u BSK. Odmah pri dolasku u Pariz, gdje je bilo glavno otpremište za Španske borce, napustio je ekipu i 25. decembra 1936. prešao u Španiju s prijateljom Sretenom Dudićem[3]. Putovao je sa lažnom putovnicom pod imenom »Fernandez Garcia«.
Njih dvojica su poslije mjesec dana obuke u Albaceteu ušli u eskadrilu André Malrauxa za koju su zrakoplovom Brege 19 sudjelovali u vazdušnoj borbi kod Valencije. 14. februara 1937. Petrovićev avion je oboren, ali je on preživio i brzo oporavio, dok je Sreten Dudic umro u istom napadu[4]. U martu 1936. Boško se vraća u borbu i pridružuje se 1. Eskadrili Ivana Jeremenka pilotirajući Tupolev ANT-40. Sjedočanstva i povjesničari su zabilježili brojne njegove uspjehe, postao je jedan od najboljih republikanskih pilota. Navodi se često njegov učinak u akciji koju je predvodio generalporučnik Ptuchin.
Napokon je sudjelovao u Bitci kod Brunete i pilotirao je Polikarpova I-15. Ujutro 12. jula 1937., zajedno s još jednim kolegom, uspio je oboriti jednog Heinkela 111. Tog dana, u popodnevnim satima, bila je velika zračna borba: Petrović je oborio jednog CR32 i, pokrivajući avion Eremenka, njegov je avion oboren od drugog CR32 kojega je možda pilotirao Miguel García Pardo[5]. Petrovićev avion se srušio i on je na mjestu poginuo. Drugi izvori kažu da je oštećenje Petrovićevog zrakoplova rezultat eksplozije od prvog CR32 kojeg je oborio.
Boško Petrović je poginuo 12. jula 1937. godine u svojoj 26 godini kod sela Villa Nueva de Caneda. Pretpostalja se da je sahranjen u masovnoj grobnici pored Brunete. Nakon njegove pogibije, Boškov brat Dobre Petrović je odputovao u Španiju gdje je preuzeo Boškovo mjesto u zrakoplovskoj eskadrili.

Nakon smrti uredi

Fudbalski savez Jugoslavije postavio je 23. maja 1959. spomen-ploču na Stadionu JNA, a po jedna ulica u Beogradu, Novom Sadu i Ivanjici, odakle su mu roditelji, nosi njegovo ime.

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Milan Rakić, Božidar Boško Petrović, naš vazdušni as. Pristupljeno 11. 04. 2021. 
  2. „Snimak iz utakmice i gol Rogera Courtoisa”. 
  3. Sreten Dudić (Klonci kod Valjeva, 1911. – oko Valencije, 14. februara 1937.), sinovac Dragojla Dudića
  4. „o Sretenu Dudiću”. Pristupljeno 12. 04. 2021. 
  5. Miguel García Pardo (La Coruña, 20. novembar 1907. – Almaluez, 28. mart 1939.)

Literatura uredi