Zdenka Rubinstein
Zdenka Rubinstein (rođena: Zdenka Büchler) (Zagreb, 19. 11. 1911. - Osijek, 31. 7. 1961.), jugoslavenska sopranistica, prvakinja osječke opere.[2]
| Zdenka Rubinstein | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Zdenka Büchler 19. 11. 1911. Zagreb, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 31. 7. 1961. (dob: 49) Osijek, FNR Jugoslavija |
| Uzrok smrti | samoubojstvo |
| Nacionalnost | Jugoslavenka |
| Etnicitet | Židovka[1] |
| Državljanstvo | FNR Jugoslavija |
| Alma mater | Univerzitet za muziku i izvedbenu umjetnost Beč |
| Suprug/a | Bertold Rubinstein |
| Djeca | Mirta (Rubinstein) Dogan |
| Roditelji | Aleksandar Büchler Olga (Hochstäter) Büchler |
Biografija uredi
Zdenka Rubinstein je rođena 19. 11. 1911 godine u Zagrebu za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije u židovskoj porodici Aleksandra i Olge Büchler.[1] Osnovnu i srednju školu pohađala je u Zagrebu. Diplomirala je na Univerzitetu za muziku i izvedbenu umjetnost u Beču.[3] 14. 5. 1933 udala se, u Osječkoj sinagogi, za građevinskog inžinjera Bertolda Rubinsteina.[1] Godinu dana kasnije rodila im se kćer Mirta. Udavši se za Bertolda, Zdenka je prihvatila sva pravila življenja u konzervativnoj židovskoj porodici Rubinstein. Porodica je, naime, smatrala da se njihova snaha ne treba baviti pjevanjem, pogotovo ne na sceni, smatrajući to neprihvatljivim. Zdenka je stoga nastupala samo na rijetkim gostovanjima u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Bujanjem fašizma i nacizma, prateći politička zbivanja, Zdenka se sa suprugom i kćerkom 1939 godine preobratila na katoličku vjeru. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) su dočekali kao katolici (zbog toga nisu morali nositi žutu Davidovu zvijezdu na odjeći), ali Zdenka u teatru više nije bila poželjna pa niti kao gost. Pošto je Bertold bio izuzetan građeviski stručnjak, prihvatio je ponuđeni posao u Gradskom poglavarstvu. No, porodica Rubinstein je bila iseljena iz centra grada u suteren u Dubrovačku ulicu kod izvjesne gđe. Salamon. Zdenka je od primadone postala kućanica na periferiji grada. Jasno, za taj posao nije bila pripremljena jer je prije imala dadilju, kuharicu, sobaricu. Kako je sama govorila, učila je držati metlu i prati suđe u "vajdlingu". No, nikada se nije žalila, samo je željela da joj porodica preživi strahote Drugog svjetskog rata i Holokausta. Za vrijeme rata Zdenka je rijetko napuštala to svoje sklonište. Tek zimi, kada se ranije smračivalo, posjećivala je svoju prijateljicu gđu. Mihaljević. Prvih dana FNR Jugoslavije, Bertold je trebao postati ministar arhitekture. Na putu iz Zagreba (koji je trajao danima radi porušenih pruga) ugrizla ga je uš, zbog čega je obolio od tifusa–pjegavca i za nekoliko dana umro. Zdenka i njezina kćer su teško podnijele smrt brižnog oca i supruga. Najbolje što je Zdenka umjela je bilo pjevanje. Nekoliko mjeseci nakon muževljeve smrti pjevala je Violetu u Verdijevoj Traviati. Bila je neutješna, no na sceni je briljirala. Tadašnji gimnazijalci obožavali su ju, bodrili aplauzom. Osim prekrasnog lirskog soprana, Zdenka je fascinirala svojim izgledom, decentom glumom, a posebnim scenskim šarmom. Isticala se obujmom glasa i sjajnom dikcijom. Glazbene fraze je nijansirala od pianissima, preko crescenda do fortissima. Nakon svake arije slijedio je buran pljesak. Glumila je Đulu u Eri s onoga svijeta, Rusalku u Dvoržakovoj operi Rusalka, Čo-čo-san u Puccinijevoj Madame Butterfly, Mimi u La Bohème, Marenku u Prodanoj nevjesti, itd. Zdenkina kći, Mirta, je 1952 godine maturirala u Ženskoj gimnaziji u Osijeku, a u Zagrebu je završila Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kao diplomirana liječnica udala se za svog profesora s fakulteta prof. Dogana. Dok joj je muž bio na studijskom putovanju u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), pred porođaj je bila smještena u zagrebačku bolnicu zbog placente previje. Iskrvarila je, a liječnici, uz sav trud, nisu uspjeli spasiti ni nju niti dijete. Zdenka je ostala sama i osamljena. Nije više imala motivaciju niti cilja. Razboljela se od parkinsonove bolesti. Popivši tablete 31. 7. 1961 godine, sama si je presudila. Sahranjena je na osječkom groblju Sv. Ane.[2]
Reference uredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Zlata Živaković-Kerže, 2006, str. 210
- ↑ 2,0 2,1 Menora (Glasilo Židovske općine Osijek); Miroslava Mihaljević; Sjećanje na Zdenku Rubinstein, prvakinju osječke opere; stranica 11, 12; broj 8 i 9, travanj 2011.
- ↑ Osječki spomendan 31. srpnja. Grad Osijek (29. 7. 2010). Preuzeto 10. 1. 2015
Literatura uredi
- Živaković-Kerže, Zlata (2006). Stradanja i pamćenja (Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja), Osijek: Židovska općina Osijek – Tiskara Pauk d.o.o., Cerna. ISBN 953-6659-24-7