Zaporoški kozaci
Zaporoški kozaci ili jednostavnije Zaporošci bilo je ime za pripadnike raznoraznih vojničkih skupina Ukrajinske narodnosti, koje su se počele osnivati krajem 15. vijeka duž stepskih granica prema Osmanlijama oko Dnjepra i Dona.
| Zaporoški kozaci | |
|---|---|
 | |
| Država |  Ukrajina
|
Historija
urediZaporoški kozaci su bili samoorganizirani graničari koji su živjeli relativno autonomnim zajednicama na prostorima današnjeg Zaporožja u Ukrajini. Oni su bili prva snaga koja se uspjela oduprjeti tatarskim provalama u te krajeve, ali i borci koji su se poput njih jednako tako drsko zaljetali i pljačkali sve do Istanbula.[1]
Njihove vojničke sposobnosti i junaštvo prepoznali su vladari Poljsko-Litavske Unije Sigismund II i Stefan Batory, koji su jedan manji broj njihovih boraca registrirali kao svoje regularne vojnike, i dali im izvjesne privilegije.[1]Ipak je najveći dio tih novih stanovnika ukrajinske stepe, ostao bez ikakvih privilegija i prava, kao meta brojnih mešetara i poduzetnika kojima su vlastodršci Poljsko-Litavske Unije davali zemlju u zakup, nastojeći od nje izvući što više koristi. Zbog tog su ih ti novi zakupci i feudalci nastojali pretvoriti u svoje kmetove i vezati uz svoje posjede. Kako su za svoje upravitelje i nadglednike imanja često uzimali Židove, to se čitava ta atmosfera, pretvorila u jedan vrlo komplicirani socioekonomski konglomerat mržnji i religijske napetosti.[1]
Zaporoški kozaci masovno su sudjelovali u Poljsko-turskom ratu 1620. - 1621., pretpostavlja se da je 40.000 njih pod vodsvom Petra Konaševiča sudjelovalo u bitci kod Hotina i doprinjelo poljskoj pobjedi. Ali kad su Kozaci, nekih 12 godina kasnije zatražili sličan polažaj koji je uživalo niže poljsko plemstvo - šljahta, članovi tadašnjeg poljskog sejma su to sa podsmjehom odbili.[1]
Kralj i velikaši trebali su Kozake u ratu, ali su ih se s druge strane i bojali, kao previše nediscipliniranih i buntovnih snaga, koje bi mogle ugroziti i njihovu Uniju nekotroliranim ispadima protiv Osmanskog Carstva i Tatara. [1]Stalna natezanja i pritužbe oko registracije legalnih boraca, kao i nastojanja i maltretiranje poljskih feudalaca da ih podjarme i pretvore u svoje kmetove dovelo je do nekoliko kozačkih ustanaka. Nakon što je poljska vojska ugušila njihov ustanak 1638. radikalno je smanjen stupanj njihove autonomije i privilegija.[1]
U to vrijeme govorilo se o poduzimanju križarskog rata protiv Osmanlija u kojem su Kozaci trebali dobiti zapaženu ulogu, pa se govorilo da će se čak njih 20.000 registrirati, i na taj način ispraviti sve dotadašnje društvene nepravde koje su im dotada nanjete.[1] Isto tako govorilo se da će Zaparoški kraj biti bez poljskih vojnika, prepušten isključivo Kozacima. Ipak na sve te prijedloge kralja Vladislava IV i sejma, - šljahta je odgovorila negativno iz straha da se kralj koristi Kozacima zbog svojih interesa.[1]
Bogdan Hmeljnicki kog su njegovi suvremenici uspoređivali sa Oliverom Cromwellom preuzeo je 1648. ulogu hetmana Zaporoških kozaka. On je u aprilu 1648., uz podršku Krimskih Tatara, organizirao ustanak protiv Poljaka.[1] Njegov pobjednički marš preko ukrajinskih stepa donosio mu je sve veći broj boraca i simpatizera od nezadovoljnih seljaka, građana i svećenika. Na kraju se taj proces izmetnuo u masovnu pobunu, koja je kulminirala u oktobru 1648. kad je navalio na Poljsku i zauzeo Lavov.[2] Grad Kijev proglasio ga je svojim knezom i braniteljem pravoslavne vjere.[1] Nakon serija pobjeda nad raznoraznim vojskama poljskih velikaša tokom 1649, Hmeljnicki se pomirio s novim poljskim kraljem Jan II Kazimir, i 18. augusta 1649. sklapio sa njim mir u galicijskom Zborivu. Uvjeti tog sporazuma, omogućavali su mu da oformi gotovo nezavisnu kozačku kneževinu u Ukrajini. Ipak tim sporazumom nisu bili zadovoljni niti Poljsko litavski magnati, a niti sljedbenici Hmeljnickog, jer su mnogi od njih ostali kmetovi svojih starih feudalnih magnata. [2]
Nakon iznenadne smrti Vladislava IV - Poljsko-Litavska Unija ostala je bez jasnog lidera, jer se nakon tog vodstvo nad zemljom razvodnilo između kancelara Jerzy Ossolińskog i kijevskog vojvode Adama Kiselog s jedne strane, i njihovog protivnika princa Jeremije Wiśniowieckog. Istovremeno su poljsko - kozački odnosi varirali ovisno o privremenim sporazumima koji su bili u to vrijeme na snazi. Nakon pobjede u Berestečkoj bitci u junu 1651., Poljaci su pritisnuli Kozake da prihvate novi, manje povoljan ugovor o autonomiji. Zbog tog je Hmeljnicki zatražio pomoć od ruskog cara Alekseja I. i sklopio sa njim početkom 1654. Perejaslavski sporazum o zajedničkoj borbi protiv poljske dominacije nad Ukrajinom.[1]
Za ruske historičare taj sporazum je bio odraz želje za ujedinjenjem sa Rusijom, a za ukrajinske samo trenutačni pragmatični savez. U svakom slučaju, nakon njega je počeo rat između Ruskog Carstva i Poljsko-Litavske Unije, pa je već 1655. ruska vojska zauzela je Vilnius.[1]