Vladimir Maksimov (rukometaš)

Vladimir Salmanovič Maksimov (ruski: Владимир Салманович Максимов; Kant, 14. listopada 1945.), ruski i bivši sovjetski rukometaš te rukometni trener. Za vrijeme igračke karijere igrao je na poziciji lijevog vanjskog.[1] Nakon umirovljenja, Maksimov se posvetio trenerskoj karijeri te je postao najuspješniji ruski rukometni trener te jedan od najuspješnijih rukometnih trenera u historiji. Kao izbornik reprezentacija Rusije, Maksimov je postao prvi trener u historiji koji je osvojio europsko (1996.), svjetsko (1993., 1997.) i olimpijsko (1992., 2000.) zlato; jedini izbornik koji je ponovio taj pothvat bio je francuski izbornik Claude Onesta, koji je sva tri zlata osvojio čak dva puta. Uz to, kao igrač, Maksimov ima i zlatnu medalju s Olimpijskih igara 1976. godine.[2]

Vladimir Maksimov
Владимир Салманович Максимов
Vladimir Maximov - Handball-Teamchef Russia (1) (cropped).jpg
Država  Sovjetski Savez (1945–1991)
 Rusija
Osobni podatci
Puno ime Vladimir Salmanovič Maksimov
Datum rođenja 14. listopada 1945.
Mjesto rođenja Kirgistan Kant, Kirgistan
(tada  Sovjetski Savez)
Pozicija lijevi vanjski
Ruka desna
Profesionalni klubovi
  Godina Klub Uta. (gol.)
0000 – 1972 Sovjetski Savez Univerzitet Krasnodar
1972 – 1978 Sovjetski Savez MAI Moskva
Reprezentacija
Godina   Uta. (gol.)
0000 – 1978 Sovjetski Savez Sovjetski Savez 172 (690)
Trenirane momčadi
1992 – 2008 Rusija Rusija
2001 – Rusija Čehovski medvjedi
2010 – 2012 Flag of Russia.svg Rusija

Trenutno je glavni trener Čehovskih medvjeda.

Igračka karijeraUredi

Rođen u Kantu u tadašnjoj Kirgiskoj SSR, Maksimov je igračku karijeru započeo u momčadi Univerziteta u Krasnodaru (današnji klub SKIF Krasnodar), s kojom je 1968. i 1971. godine bio univerzitetski prvak tadašnje države. Godine 1972. prelazi u MAI Moskvu, s kojom je 1972., 1974. i 1975. godine bio sovjetski prvak. Godine 1973. osvojio je i Ligu prvaka, a u svojoj pretposljednjoj aktivnoj sezoni, godine 1977. osvojio je i Kup pobjednika kupova. Umirovio se 1978. godine.

Maksimov je imao i prilično bogatu reprezentativnu karijeru, igrajući za sovjetsku reprezentaciju od početka 1970-ih pa do umirovljenja 1978. godine. Na Svjetskom prvenstvu 1970. godine u Francuskoj bio je najbolji strijelac s 31 golom, a najveći uspjeh s reprezentacijom bila mu je zlatna medalja s Olimpijskih igara 1976. godine u Montrealu. Uz to je i 1978. godine bio svjetski doprvak. Za reprezentaciju je ukupno nastupio 172 puta i postigao 690 golova.

Trenerska karijeraUredi

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Maksimov se aktivno posvetio trenerskom poslu, postavši izbornik reprezentacije Rusije već 1992. godine, nakon Olimpijade. Ranije je tokom iste godine sa Spartakom Mironovičem, kao pomoćnik, vodio Ujedinjeni tim na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni, osvojivši svoju prvu zlatnu medalju kao trener, iako je Mironovič bio izbornik te reprezentacije. U narednom će razdoblju, kao izbornik Rusije, postati tada najuspješniji trener u povijesti rukometa.

Prvi uspjeh na izborničkoj poziciji stigao je već 1993. godine, kada je Maksimov s Rusijom postao svjetski prvak, da bi naredne godine na Euru u Portugalu osvojio srebrnu medalju. Godine 1996. uspio je osvojiti i europsko zlato, a naredne je godine ponovio uspjeh iz 1993. i ponovo postao svjetski prvak s Rusijom. Kruna izborničke karijere uslijedila je osvajanjem zlatne medalje na Olimpijadi 2000. godine u Sydneyu,[2] čime je Maksimov postao prvi trener koji je osvojio kontinentalno (europsko), svjetsko i olimpijsko zlato. Taj će pothvat ponoviti, ali i nadvisiti kasniji francuski izbornik Claude Onesta, koji će u čak dva navrata osvajati sva tri odličja, čime je nadvisio Maksimova. Maksimovljev posljednji veliki uspjeh bila je bronca na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni.

Maksimov je 2001. godine, u međuvremenu, preuzeo i klupu Čehovskih medvjeda, zadržavajući tako dominantnu ulogu u ruskom rukometu. Pad ruske reprezentacije uslijedio je nakon 2004. godine, a Maksimov je nizao sve lošije rezultate.[1] Unatoč osvojenom šestom mjestu, Maksimov je napustio klupu reprezentacije nakon Olimpijade 2008. godine u Pekingu.[3] Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2011. godine, Maksimov je 2010. godine ponovo preuzeo rusku klupu, ali je nakon razočaravajućeg rezultata na Euru 2012. godine podnio ostavku i otišao u reprezentativnu mirovinu, iako je i zadržao dominantnu ulogu u ruskom rukometu i danas.[4]

ReferenceUredi

Vanjske vezeUredi