Ureja

(Preusmjereno sa stranice Urea)

Ureja ili karbamid je organski spoj hemijske formule (NH2)2CO. Ureju je otkrio 1773. godine francuski hemičar Hilaire Rouelle, u urinu. Urea je prvi organski spoj sintetiziran iz anorganskih spojeva, što je uspjelo 1828. godine Friedrich Wöhleru:[7]

Ureja
IUPAC ime
Drugi nazivi Karbamid, karbonil diamid, karbonildiamin, diaminometanal, diaminometanon
Identifikacija
CAS registarski broj 57-13-6 DaY
PubChem[1][2] 1176
ChemSpider[3] 1143 DaY
UNII 8W8T17847W DaY
KEGG[4] D00023
ChEMBL[5] CHEMBL985 DaY
RTECS registarski broj toksičnosti YR6250000
Jmol-3D slike Slika 1
Svojstva
Molekulska formula CH4N2O
Molarna masa 60.06 g mol−1
Agregatno stanje bela čvrsta materija
Gustina 1.32 g/cm3
Tačka topljenja

133–135 °C

Rastvorljivost u vodi 107,9 g/100 ml (20 °C)
167 g/100ml (40 °C)
251 g/100 ml (60 °C)
400 g/100 ml (80 °C)
Baznost (pKb) pKBH+ = 0.18[6]
Struktura
Dipolni moment 4.56 D
Opasnost
Podaci o bezbednosti prilikom rukovanja (MSDS) JT Baker
EU-indeks nije na listi
Tačka paljenja nije zapaljiva
Srodna jedinjenja
Srodna uree Tiourea
Hidroksikarbamid
Srodna jedinjenja Karbamid peroksid
Urea fosfat

 DaY (šta je ovo?)   (verifikuj)

Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje (25 °C, 100 kPa) materijala

Infobox references

Urea igra glavnu ulogu u metabolizmu azotnih spojeva kod životinja i ljudi i glavna je supstanca koja sadrži azot u mokraći.

Urea nastaje u procesu razgradnje proteina u jetri u ciklusu ureje. Organizam sintetizira ureju iz amonijaka, produkta razgradnje proteina.[8][9]

Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira iz amonijaka i ugljen dioksida. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi u poljoprivredi kao umjetno gnojivo.

Dobivanje

uredi
 

Prije razvoja tehničkih metoda sinteze i njene upotrebe, koji je uslijedio u novije vrijeme, urea je bila zanimljiva prvenstveno zbog toga što je ona glavni konačni produkt metabolizma dušika u sisavaca i izlučuje se u urinu.

Ureu je 1773.g. francuska kemičarka Hilaire Rouelle izolirala iz urina, premda nije bila sve do 1799. potpuno karakterizirana niti imenovana ureom, kada je pobliže ispitana i određena su joj fizikalna svojstva. Prvi ju je vjerojatno sintezirao John Davy, brat Sir Humphrey Davya. On je 1811.g. načinio fozgen djelovanjem sunčanog svjetla na smjesu klora i ugljikova monoksida, a 1812.g. objavio da dobiveni produkt reakcijom sa suhim amonijakom daje krutu tvar, koja ne razvija ugljikov dioksid kad se na nju djeluje octenom kiselinom, pa prema tome nije amonijev karbonat. Svoj produkt Davy nije identificirao kao ureu, pa je zasluga za sintezu uree pripala Friedrich Wöhleru, koji je 1828.g. opazio da je produkt dobiven kuhanjem otopine amonijeva cijanata s vodom identičan s ureom izoliranom iz urina.

Urea je prva organska tvar (prvi sintetizirani organski spoj) dobivena sintezom od anorganskih tvari/spoja (amonijeva cijanata); tom je sintezom njemački kemičar F. Wohler 1828.g. pobio dotadašnje mišljenje i vitalističku teoriju da organski spojevi mogu nastati samo od organizama (i u živim stanicama organizama) pod utjecajem i djelovanjem „životne sile“ i time utro put razvoju organske kemije.

Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira zagrijavanjem smjese amonijaka i ugljikovog dioksida pod tlakom. Godišnje se proizvede nekoliko 100,000,000 tona ureje.

Uporaba

uredi

Industrijski se proizvodi u velikim količinama, a rabi se ponajprije kao koncentrirano umjetno dušično gnojivo (najčešće 46% vezanog dušika), koje biljke lako asimiliraju. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi u poljoprivredi kao umjetno gnojivo.

Osim toga, služi kao jeftin izvor dušika u hranidbenim podlogama za industrijske mikrobne procese, za proizvodnju melamina, umjetnih smola (ureaformaldehidne smole), polimernih materijala (aminoplasti), ljepila, u manjoj mjeri lijekova i eksploziva te u kozmetici.

Reference

uredi
  1. Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today 15 (23-24): 1052-7. DOI:10.1016/j.drudis.2010.10.003. PMID 20970519.  edit
  2. Evan E. Bolton, Yanli Wang, Paul A. Thiessen, Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry 4: 217-241. DOI:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. Hettne KM, Williams AJ, van Mulligen EM, Kleinjans J, Tkachenko V, Kors JA. (2010). „Automatic vs. manual curation of a multi-source chemical dictionary: the impact on text mining”. J Cheminform 2 (1): 3. DOI:10.1186/1758-2946-2-3. PMID 20331846.  edit
  4. Joanne Wixon, Douglas Kell (2000). „Website Review: The Kyoto Encyclopedia of Genes and Genomes — KEGG”. Yeast 17 (1): 48–55. DOI:10.1002/(SICI)1097-0061(200004)17:1<48::AID-YEA2>3.0.CO;2-H. 
  5. Gaulton A, Bellis LJ, Bento AP, Chambers J, Davies M, Hersey A, Light Y, McGlinchey S, Michalovich D, Al-Lazikani B, Overington JP. (2012). „ChEMBL: a large-scale bioactivity database for drug discovery”. Nucleic Acids Res 40 (Database issue): D1100-7. DOI:10.1093/nar/gkr777. PMID 21948594.  edit
  6. Williams, R. (24. 10. 2001.). „pKa Data”. Arhivirano iz originala na datum 2003-08-24. Pristupljeno 27. 11. 2009. 
  7. Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717. ISBN 978-953-268-004-1, str. 931.
  8. Clayden Jonathan, Nick Greeves, Stuart Warren, Peter Wothers (2001). Organic chemistry. Oxford, Oxfordshire: Oxford University Press. ISBN 0-19-850346-6. 
  9. Susan Budavari, ur. (2001). The Merck Index: An Encyclopedia of Chemicals, Drugs, and Biologicals (13th izd.). Merck Publishing. ISBN 0-911910-13-1. 

Spoljašnje veze

uredi