Tito (TV serija)

Tito je hrvatska igrano-dokumentarna TV serija koja opisuje život bivšeg jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita, a koja se od 19.3. 2010. počela emitirati na programu HRT1. Njen autor je poznati filmski režiser Antun Vrdoljak.

Tito
Formatigrano-dokumentarna serija
RežijaAntun Vrdoljak
Nastupajuv. dolje
Broj epizoda12
Emitiranje
Originalni kanalHrvatska radiotelevizija
Originalno prikazivanje19.3. 2010. – 11.6. 2010.

Radovi na seriji počinju 2006. godine kada je sklopljen ugovor po kojemu Antun Vrdoljak dobiva 9,930.422 kuna od HTVa za njeno snimanje [1]. Serija je dokumentarno-igrana tako da se osim dokumentarnog materijala, te novosnimljenih razgovora sa svjedocima, kontroverznim novinarom Perom Simićem i historičarima kao Ivo Banac i Dušan Bilandžić, pojavljuju i igrane scene koje rekonstruiraju neke od najvažnijih događaja iz Titove biografije. Sam Vrdoljak je seriju najavio kao projekt koji će "raskrinkati" Tita kao zločinca. Serija je izazvala brojne kontroverze u hrvatskoj javnosti, vezane uz nedoumice oko financiranja i kršenja autorskih prava [2], a nakon nekoliko epizoda i zbog pogrešnih navođenja historijskih činjenica.

Glumačka postava

uredi

Glavna glumačka postava

uredi
Glumac/glumica Lik
Boris Svrtan Josip Broz Tito
Ivo Gregurević Josif Staljin
Goran Višnjić Andrija Hebrang
Nataša Janjić Olga Hebrang
Goran Navojec maršal Tobuhin
Mirjana Rogina Jovanka Broz
Tarik Filipović Titov liječnik
Goran Grgić Alojzije Stepinac
Suzana Nikolić Marija Broz
Borko Perić ?
Vedran Mlikota ?
Predrag Vušović ?
Ljubomir Kerekeš ?
Zvonimir Zoričić ?
Damir Lončar ?
Igor Mešin ?
Žarko Potočnjak ?
Hrvoje Kečkeš ?
Filip Radoš ?
Kristijan Ugrina ?
Adam Končić ?
Darko Janeš ?
Srećko Knežević ?

Kritike

uredi

Serija je kritizirana zbog mnogobrojnih neistina, pogrešnih interpretacija ili važnih zaboravljenih informacija kako bi se postigla određena slika Tita. Te neistine i pogrešne interpretacije u samo prve 4 epizode su:

  • Na Titovom pogrebu SAD delegaciju nije vodila majka američkog predsjednika, nego američki podpredsjednik Walter Mondale. Također se u seriji zaboravlja njemačka delegacija koja je došla u najjačem sastavu (predsjednik, kancelar, ministar vanjskih poslova) ili generalni sekretar UNa. (prva epizoda)
  • U drugoj epizodi imamo interpretaciju da Tito do 1923 - 1924 godine nije bio komunist jer je na grob svoje djece stavio križ, a ne petokraku u doba kada se članstvo u KP kažnjavalo zatvorom.
  • Također u toj epizodi se govori kako je Tito ušao u KP 1924 godine jer je vidio da partija ima potencijal, a kasnije će se govoriti kako su dvije minorne partije (Ustaše i KPJ) došle na vlast zbog rata.
  • U istoj drugoj epizodi imamo također izjednačavanje Ustaša i komunista izjavom da se vrh KPJ sklonio u Moskvu, a Ustaše u Lipare nakon proglašenja Obznane 1920. godine što je potpuna laž pošto su Ustaše osnovane tek 1929. godine, a n Lipare su otišle 1934. godine
  • U seriji je Petko Miletić prikazan kao najvažniji komunist koji je stajao na putu Titu, pa ga se on pobrinu da bude likvidiran u staljinovim čistkama. U seriji se ne govori da je Petko Miletić bio šef frakcije KPJ koja je pored ostalog pokušala ubiti Andriju Hebranga koji je potom zatražio zajedno s drugih 17 zatvorenika smještaj u samicu da ne bi bili ubijeni od Miletića (treća i četvrta epizoda).
  • U trećoj epizodi serija govori kako je maršal Tolbuhin bio streljan u Staljinovim čistkama, pa je potom Tolbuhin oživio u četvrtoj epizodi gdje komandira Crvenom armijom koja oslobađa Beograd.
  • U četvrtoj epizodi serija govori da je Hitler objavio rat Kraljevini Jugoslaviji što se nikada nije dogodilo.
  • Također ta epizoda potpuno zaobilazi zasjedanje AVNOJa u Jajcu o čemu samo govori da je Tito proglašen za maršala i da je on imao jedinu udobno fotelju na zasjedanju (što je laž)

Navoditi druge neistine postaje potpuno nepotrebno ako se uzme u obzir da je u snimanju serije korišteno 26 glumaca, 3 kaskadera, ali niti jedan priznati povjesničar.

Reference

uredi

Izvori

uredi
  • Novi list, Pogled: Vrdoljak angažirao kaskadere, a zaobišao povjesničare, stranice 6.-7, 24. 4. 2010.

Eksterni linkovi

uredi