Otvori glavni meni

ŽivotopisUredi

Niže razrede franjevačke gimnazije završio u Sinju, a više razrede u gimnaziji u Osijeku. Još prije rata stupio je u SKOJ (komunističku omladinu), a od 1942. godine sudjeluje u ratu kao borac i politički komesar u slavonskim partizanskim postrojbama. Također, te je godine stupio u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ). 1955. g. je završio Pravni fakultet u Beogradu, a od 1945. g. do 1960. g. djelovao je kao predavač povijesti na Vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon izlaska iz JNA, Bilandžić počinje novinarsku karijeru, no ubrzo je dobio posao u sindikatima, pa 1965. godine biva izabran u Predsjedništvo sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Istodobno sa sindikalno-samoupravljačkim eksperimentima i praksom, Bilandžić se dalje školuje, te 1965. g. stječe doktorat znanosti na Zagrebačkom sveučilištu iz područja ekonomije. Godine 1967., nakon Tuđmanovog političkoga kraha, postaje direktorom "Instituta za historiju radničkoga pokreta" u Zagrebu. U sljedećim godinama obnašao je više političkih funkcija, a bio je i jednim od ključnih ljudi koji su sudjelovali u izradbi posljednjeg jugoslavenskoga ustava iz 1974. godine. Na Fakultetu političkih nauka postaje predavač i dekan koncem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Za člana suradnika JAZU/HAZU izabran je 1980. godine, a za redovitoga člana 1991. g.

Stručni radUredi

Dušan Bilandžić je možda najbolji hrvatski znalac i sintetski povjesnik razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politici unitarnoga jugoslavenstva koja se zahuktala poslije Titove smrti. Budući da je javno osporavao validnost kategorije Jugoslaven" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981. g., Bilandžić je sredinom 80ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i "ustaša", u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednoga komunističkoga sindikalca.

Kako se približavalo doba raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listi SDP-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze i prijateljstva proradili, pa ga je Tuđman angažirao kao predstavnika u Beogradu u razdoblju poslije 1991. godine. U zadnjih preko 40 godina Bilandžić je zadržao čudan odnos simultanoga prijateljstva i netrpeljivosti s Tuđmanom, često radikaliziran Tuđmanovim eksplozivnim temperamentom i nezgrapnim eskapadama. Već je ušla u legendu situacija kada je poslije "Oluje" Tuđman, razbješnjen Bilandžićevim feljtonističkim zapisima i indiskrecijama po novinama, u jednom TV intervjuu proglasio Bilandžića za "čudovište". Očito je da se radilo o lapsusu iziritiranoga Tuđmana, no smiješnost te scene je ostala jednim od označitelja Bilandžićeve političke karijere. Uskoro poslije javnoga ostracizma, Tuđman je opet zaposlio Bilandžića, kojega je nazvao "čudovištem", na povijesno političkim zadatcima kao da se ništa nije dogodilo. Dušan Bilandžić je čest gost novinskih kolumni u kojima se baš nije iskazao političkom pronicavošću i dalekovidnošću. Iako eminentan povjesničar, unatoč prebogatom osobnom iskustvu, manjka mu političke vidovitosti i realizma.

Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i Hrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju "Historija SFRJ", 1978. g. i "Hrvatska moderna povijest", 1999. g. Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u Hrvatskoj modernoj povijesti inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela, no u drugačijoj vizuri i slobodnom diskursu.

Javne dužnosti i priznanjaUredi

Bio je član Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika,[3] član Komisije Predsjedništva SR Hrvatske za pomilovanja[4] i član Predsjedništva SR Hrvatske.[5] Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti,[6] dobitnik je i godišnje Državne nagrade za znanost, koju je primio za istaknuto znanstveno djelo »Hrvatska moderna povijest« (Zagreb, 1999),[7] bio je i članom Državnoga povjerenstva za povijesne i ratne žrtve.[8]

2009. odlikovan je Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.[9]

Nepotpun popis djelaUredi

  • "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" 1 1978., 2 1979., 3 1985.
  • "Teorija i praksa delegatskog sistema" 1979.
  • "Jugoslavija poslije Tita" 1985.
  • "Hrvatska između rata i samostalnosti" 1991.
  • "Hrvatska moderna povijest" 1999.
  • "Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini" 1999.
  • "Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske" 2001.
  • "Povijest izbliza" 2006.

Vanjska poveznicaUredi

IzvoriUredi

  1. Maletić, Franjo (gl. ur.), Tko je tko u Hrvatskoj, Golden marketing, Zagreb, 1993., str. 57., ISBN 953-6168-00-6
  2. Umro Dušan Bilandžić
  3. Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika, Klasa: 080-02/91-01/09 od 16. siječnja 1991., objavljeno u »Narodne novine« br. 3/91. od 29. siječnja 1991. godine, zadnji put pregledano 2009-09-28
  4. Odluka o imenovanju predsjednika i članova Komisije Predsjedništva SR Hrvatske za pomilovanja, Klasa: 020-03/90-03/01, Urbroj: 71-90-1 od 20. lipnja 1990., objavljena u »Narodne novine« br. 29/90. od 20. srpnja 1990. godine, zadnji put pregledano 2009-09-28
  5. Odluka o izboru članova Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, Broj: 080-02/90-03/11 od 30. svibnja 1990., objavljena u »Narodne novine« br. 25/90. od 1. lipnja 1990. godine, zadnji put pregledano 2009-09-28
  6. Odluka kojom se odlikuju Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, Klasa: 060-03/07-13/05, Urbroj: 71-05-04/2-07-1 od 30. svibnja 2007., objavljena u »Narodne novine« br. 68/07. od 2. srpnja 2007. godine, zadnji put pregledano 2009-09-28
  7. Odluka o dodjeli državnih nagrada za znanost, Klasa: 061-03/01-2/13, Urbroj: 533-02-01-1 od 30. svibnja 2001., objavljena u »Narodne novine« br. 52/01. od 8. lipnja 2001. godine, zadnji put pregledano 2009-09-28
  8. Odluka o osnivanju Državnog povjerenstva za povijesne i ratne žrtve, Broj: 01-98-952/1 od 23. travnja 1998., objavljena u »Narodne novine« br. 65/98. od 4. svibnja 1998. godine, zadnji put pregledano 2009-09-28
  9. [http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_10_122_3007.html Narodne novine br.122/12. listopada 2009.