Splavarenje

Splavarenje je nastalo u srednjem vijeku, kada su se splavovi koristili kao najjeftiniji način za transport drva, robe i ljudi koristeći prirodne vodene tokove.

Splavarenje
Nematerijalna svjetska baština
Austrija Njemačka Češka Španija Latvija Poljska
Regija:	Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa:	2022.
ID:	01866
Ugroženost:	-
Poveznica:	UNESCO

Splavarenje na Drini

Godinama su splavari suvereno vladali rijekama i svojom splavarskom vještinom, hrabrošću, smjelošću i izdržljivošću izazivali divljenje. Osnovnu konstrukciju splava činile su dugačke oblice borovih i smrčevih stabala, koje su se međusobno vezivale i zakivale. Na splav se slagao i ostali materijal radi transporta. Rijeka Drina je bila poznata po većem obimu transporta, koji je počinjao na rijeci Tari, nastavljao Drinom, a ne rijetko Savom do Beograda

Splav na Drini 1965. god.

Zadnji dravski splav u Mariboru 1964. g.

Stogodišnje splavaranje niz rijeku Drinu prekinuto je izgradnjom hidroelektrana, a čuveni drinski splavari morali su da napuste rijeku i svoje zanimanje.

U pokušaju da od zaborava otrgne barem dio ove tradicije, Turistička Organizacija „Tara – Drina“ svake godine organizuje „Drinsku regatu“ na kojoj se, pored više stotina različitih plovila, nađe i po nekoliko autentičnih drinskih splavova od borovih debala. Nekadašnji težak i opasan posao dopremanja drvenih stabala planinskim rekama iz nepristupačnih šuma, vremenom je postao turistička atrakcija.

Splavarenje u Sloveniji

Drvo je nekad bila glavna sirovina i izvor prihoda u ovim krajevima. Kako za one koji su ga prodavali, tako i za one koji su ga prevozili. U doba kada nije bilo željeznice i cesta drvo se moglo prevoziti jedino preko rijeka. Svaki je mladić tada htio postati splavar (ili flosar na njemačkom) jer su bili dobro plaćeni za savjesno obavljanje posla, a pritom su mogli upoznati svijet i nove ljude.

Splavarenje u Sloveniji i Austriji ima najveću tradiciju na rijeci Dravi. Danas u Koruškoj postoje dva splavarska pristaništa, u Gortini pri Muti i Javniku, koji zatiželjnjnim posjetiocima pokazuju kako su se preko rijeke prevozili ogromni drveni trupci i kako je izgledao život splavara. U seocetu Javnik, u splavarskoj kući, koja je sačuvala svoju autentičnost, nalazi se i muzej posvećen naraštajima splavara i njihovih porodica.

Nekadašnje zanimanje splavara (flosara - na njemačkom) bilo je vrlo popularno i cijenjeno. Nebrojene sate teškog rada kratili su zvuci harmonike, zvonke pjesme i pauze za hranu. Na poslu im nikad nije nedostajalo veselja i dobre volje.

Slika splavarskog pristaništa u Koblencu na Raini

Splavarenje u Njemačkoj

Splavarenje u Njemačkoj ima tradiciju od ranog srednjeg vijeka i tamo je biloo široko rasprostranjena profesija. Značajan je bio transport trupaca rijekom Rajnom prema Nizozemskoj. Splavovi su bili od 200 do 400 metara dužine i 40 do 80 metara širine, i bili su među najvećim splavovima ikada napravljenim. U splavu je bilo vezano oko 1700 trupaca, a gornji teret je dostizao i 2000 stabala. Bilo je potrebno 400 do 500 ljudi da bi splav funkcionisao, noseći ogromne količine hrane, kuhinju, smještaj, klaonicu i šupe za stoku na splavu. Upravljanje splavom značilo je težak fizički rad. Zbog širenja željezničke i putne mreže, splavarenje je u velikoj mjeri prekinuto krajem 19. stoljeća. Nakon 1945. na Rajni su postojali samo sporadični splavovi, a 1967. godine splavarenje na Rajni je potpuno zaustavljeno.

U gradovima Wolfach, Schiltach i Gengenbach tradicija splavarenja i proizvodnje splavova praktički se održava u klubovima, ali i u muzejima. Legende i priče govore i o vremenu splavarenja u sjevernom Schwarzwaldu.

Nematerijalna kulturna baština

Splavarenje je na UNESCO-voj Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao zajednički element nematerijalnog kulturnog nasleđa u Austriji, Češkoj, Njemačkoj, Letoniji, Poljskoj i Španiji. Odluku o upisu doneo je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano od 28. novembra do 3. decembra u Rabatu, u Maroku.

U prošlosti, splavari koji su putovali na udaljena odredišta provodili su nedelje živeći i radeći zajedno na svom splavu. Kao rezultat toga, nastala je zajednica koja dijeli znanje, vještine, tehnike i vrijednosti izrade i upravljanja drvenim splavovima. Tradicija se gaji generacijama i ostaje jaka zahvaljujući kontinuiranoj usmenoj komunikaciji, posmatranju i učešću, uključujući omladinske kampove, lokalne škole, festivale i radionice. Dugačke do 600 metara, širine 50 i visine 2 metra, danas se drveni splavovi uglavnom koriste za plovidbu rijekama. Međutim, proces izgradnje ostaje isti i uključuje odabir drveta, transport do rijeke i povezivanje stabala u splavove. Splavarenje drvetom podstiče saradnju i društvenu koheziju unutar i među zajednicama koje učestvuju, a sada je otvoreno za praktičare svih uzrasta, pola i društvenog i kulturnog porekla. Zaštita vode i ekoloških sistema i održiva upotreba drveta duboko su ukorijenjeni u praksi, a redovna i živa razmjena iskustava obogaćuje naslijeđe i promovira zajedničke vrijednosti i kulturnu razmjenu preko granica.

Reference

Splavarenje na Wikimedijinoj ostavi