Sedlo
Sedlo (od praslavenskog sedilo[1]) je sjedalo jahača smješteno na leđima konja ili neke druge jahaće životinje; magarca, mule, deve, slona, jaka, ljame.[2]
| Sedlo | |
|---|---|
_(14597315487).jpg) | |
Historija
urediSedlo je vjerojatno nastalo po stepskim krajevima Evroazije.[3] Orginalno sedlo bilo je teško i glomazno, izrađeno od drva, za potrebe nomadskih naroda koji su svu imovinu prenosili na konjima.[2]
Prema dosadašnjim arheološkim nalazima, sedlo su izgleda prvi počeli koristiti Skiti (gravure na srebrnom posuđu pronađenom u Rusiji iz 7. vijeka pne.).[2] Sedla su koristili i Slaveni, a od njih su to preuzeli - Germani.[2]
Italski narodi nisu koristili sedla sve do carskih vremena, kad su počeli unajmljivati barbarske najamničke vojske, koje su donijele i svoje običaje. Otad se u rimskoj vojsci počelo koristiti sedlo koje je formom nalikovalo hunskom sedlu, a oni su već počeli koristiti stremen.[2]
Razvoj kožnih sedala u periodu od 3. vijeka pne do 1. vijeka omogućio je da se bolje iskoristi potencijal konja, naročito u ratu, jer se jahač mogao lakše održati na galopirajućem konju.[3]
Za srednjeg vijeka i viteških turnira, sedlo bilo prekriveno metalnim pločama; a kod svečanosti su se ukrašavala zlatom, draguljima i slonovačom.[2]
Tokom srednjeg vijeka izrada kožnih sedla postajala je sve kvalitetnija, pa su se brojni sedlarsko-remenarski zanatlije po gradovima udruživali u cehove.[2]
Karakteristike
urediSedla za deve su također poznata još od antike, a specifična su po tom što se moraju prilagoditi jednogboj ili dvogrbnoj životinji. Sedlo za slona je poprilično veliko i nalikuje malom paviljonu sa baldahinom, u Indiji ih zovu hauda.[3]
Po Orijentu je bilo uobičajeno veliko i masivno sedlo s prostranim ležištem (bokom), naprijed i straga povišeno (prednji i stražnji obluk ili unjkas); a pod drvenicom se postavljao gunj, a sa obje strane učvršćivalo se stremenskim remenima. Taj tip sedla zvan - tursko sedlo, izuzetno je praktičan za dugo jahanje, vrlo mu nalikuju; madžarsko, kozačko, arapsko i meksičko sedlo.[2]
S druge strane po Zapadu se najviše koristi malo, ravno i lagano - englesko sedlo, koje pruža jahaču bliskiji kontakt sa konjem, kao i francusko sedlo s bokom na stražnjem dijelu.[2]
Žensko sedlo (za sjedenje na jednoj strani) koristilo se po Orijentu i u Bizantu od davnina; ali je do Evrope došlo tek u 16. vijeku, posredstvom Talijana, ono se za vladavine Catherine Medici raširilo se i po Francuskoj.[2]
Današnja sedla za konje se uglavnom daju podjeliti u dvije osnovne grupe, a to su; western sedlo (ili maursko) koje ima visoki rog na prednjem unkasu, ispred jahača, što je bilo korisno goničima stoke za učvrščivanje lasa, i veliki stražni unkas za osiguranje čvrstog sjedišta i engleska sedlo (ili mađarsko), koje je puno lakše, ravnije i bolje podstavljeno, napravljeno za sportsko i rekreativno jahanje.[3]
Osnovni dijelovi engleskog sedla su prednji i zadnji unkas (povišeni dijelovi sedla), sjedište, jastuci (paneli), štitnik stremene kopče, štitnik kopče kolana, držač stremenog remena, stražnja kifla, list, kifla za list, zaštitni list za znoj sa potegama i svod.[4]
Potege su remeni pričvršćeni direktno na okvir sedla, na koje se kopča kolan, obično ih ima tri - u slučaju da jedan pukne sedlo ne mora odmah na popravak.[4]
Specifičan tip tovarnog sedla je samar.
Izvori
uredi- ↑ „Šalabahter - Fonologija staroslavenskog” (hrvatski). Documents. Pristupljeno 01. 12. 2016.[mrtav link]
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 „Sedlo” (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 01. 12. 2015.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Saddle” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 01. 12. 2016.
- ↑ 4,0 4,1 „Sedlo od A do Ž” (hrvatski). Cavalier Noir. Arhivirano iz originala na datum 2016-11-11. Pristupljeno 01. 12. 2016.
Vanjske veze
uredi
- Sedlo (sh)
- Sedlo od A do Ž Arhivirano 2016-11-11 na Wayback Machine-u (sh)