Republika Srednja Litva
„Srednja Litva” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Srednja Litva (razvrstavanje). Ovo je članak o bivšoj klijentskoj državi Poljske. Za geografsku i historijsku regiju, vidi Vilniuska oblast. Republika Centralna Litvanija ili Srednja Litva (poljski: Republika Litwy Środkowej, litvanski: Vidurio Lietuvos Respublika, bjeloruski: Рэспубліка Сярэдняе Літвы / Respublika Siaredniaje Litvy) ili Centralna Litvanija (poljski: Litwa Środkowa, litvanski: Vidurio Lietuva or Vidurinė Lietuva, bjeloruski: Сярэдняя Літва / Siaredniaja Litva), bila je kratkotrajna međunarodno nepriznata država sa sjedištem u današnjem Vilniusu koja je postojala od 1920. do 1922. Predstavljala je marionetsku državu, stvorenu 1920. kada je inscenirana pobuna pripadnika 1. litvansko-bjeloruske divizije Poljske vojske, smještene na području Vilniuske oblasti, a koju je zrakoplovstvom, artiljerijom i konjicom podržala susjedna Poljska.[1] Vođa pobunjenika Lucijen Želigovski je proglasio novu državu, koja je obuhvaćala područje oko Vilne,(litvanski: Vilnius, poljski: Wilno) nekadašnje prijestolnice Velikog Litvanskog Vojvodstva. Država je postojala sljedećih osamnaest mjeseci i služila kao tampon država između Poljske i Litve, koje su se sporile oko njenog područja.[2] 8. januara 1922. su u Republici održani sporni izbori, a novoizabrana skupština je potom Republiku formalno pripojila Poljskoj.
| |||||||||||||||||||||||||||||
Poljska je tokom postojanja države poricala svoju umiješanost u njeno stvaranje. Tek nekoliko godina kasnije je poljski vođa Józef Piłsudski priznao kako je pobuna bila operacija pod lažnom zastavom, odnosno kako je lično naredio Żeligowskom da okupira područje pod krinkom "odmetnutog" i pobunjenog poljskog oficira.
Aneksijom stvorena poljsko-litvanska granica je priznata od strane sila Antante, kada ju je potvrdila Konferencija ambasadora[3][4] a potom Liga naroda,[5], mada je nije priznala Republika Litva.[6] Godine 1931. je Međunarodni sud pravde u Haagu izdao saopćenje kojim tvrdi da je poljsko zauzimanje grada predstavljalo kršenje međunarodnog prava.[5]
Izvori i literatura
uredi- ↑ (lt) Čepėnas, Pranas (1986). Naujųjų laikų Lietuvos istorija, vol. II. Chicago: Dr. Griniaus fondas. ISBN 5-89957-012-1.
- ↑ Rauch, Georg von (1974). „The Early Stages of Independence”. u: Gerald Onn. The Baltic States: Years of Independence – Estonia, Latvia, Lithuania, 1917–40. C. Hurst & Co. str. 100–102. ISBN 0-903983-00-1.
- ↑ Phipps, Eric; Romano Avezzana, Raymond Poincaré, Maurycy Zamoyski, M. Matsuda (1923) (pdf). Decision taken by the conference of ambassadors regarding the eastern frontiers of Poland. League of Nations. Pristupljeno 11. III 2008.
- ↑ League of Nations, Treaty Series. 15. League of Nations. 1923. str. 261–265.
- ↑ 5,0 5,1 Miniotaitė, Gražina (1999) (pdf). The Security Policy of Lithuania and the 'Integration Dilemma'. NATO Academic Forum. pp. 21. Pristupljeno 2008-03-14.
- ↑ The Vilna problem. London: Lithuanian Information Bureau. 1922. str. 24–25.
Vanjske veze
uredi- Lithuanian-Belarusian language boundary in the 4th decade of the 19th century Arhivirano 2007-10-06 na Wayback Machine-u
- Lithuanian-Belarusian language boundary in the beginning of the 20th century Arhivirano 2007-01-05 na Wayback Machine-u
- State symbols of Central Lithuania
- Repatriation and resettlement of Ethnic Poles
- From "Russian" to "Polish": Vilnius-Wilno 1900–1925 Arhivirano 2021-09-01 na Wayback Machine-u
- (de) Kampf um Wilna – historische Rechte und demographische Argumente Arhivirano 2005-12-16 na Wayback Machine-u
- Mixed ethnic groups around Wilno / Vilnius during inter-war period, after Norman Davies, God's Playground: A History of Poland: Volume II, 1795 to the Present; Columbia University Press: 1982.
- Stamps of ROC Arhivirano 2011-05-16 na Wayback Machine-u
.svg)
