Wikipedija

Raspjevana revolucija

Raspjevana revolucija (estonski: laulev revolutsioon; latvijski: dziesmotā revolūcija; litvanski: dainuojanti revoliucija) je uobičajeni naziv za događaje koji su doveli do obnove suvereniteta Estonije, Latvije i Litve, triju baltičkih država pod sovjetskom kontrolom, usred raspada Sovjetskog Saveza.[1][2] Sam termin skovao je estonski aktivist i umjetnik Heinz Valk u novinskom članku objavljenom tjedan dana nakon spontanih masovnih demonstracija pjevanjem koje su u 10. i 11. lipnja 1988. godine održane na Pjevačkom polju, mjestu održavanja Estonskog festivala pjesme.[3] Nedugo nakon ovih događaja, sve su tri republike proglasile i dobile priznanje svoje nezavisnosti od Sovjetskog Saveza.

Spontani prosvjedi pjesmom tokom Estonskog festivala pjesme 1988. godine bili su početak Raspjevane revolucije, koja je po tim događajima i dobila svoje ime.

Pozadina uredi

Tijekom Drugog svjetskog rata, tri baltičke države okupirane su i pripojene Sovjetskom Savezu za vrijeme Staljina, prvo 1940. godine, a onda ponovo 1944. godine. Situacija se nije značajno mijenjala tokom desetljeća; Zapad u pravilu nije priznavao sovjetsku okupaciju baltičkih država, dok su sovjetske vlasti sustavno gušile bilo kakve pokrete i ideje o reuspostavi suvereniteta triju baltičkih država. Represija je oslabila nakon Staljinove smrti, ali nije potpuno nestala, sve do 1985. godine, kada je tadašnji sovjetski čelnik Mihail Gorbačov predstavio političko-ekonomske mjere glasnost i perestrojku. Cilj ovih mjera bio je stimulirati propadajuću sovjetsku ekonomiju i potaknuti produktivnost, posebice na području potrošačkih dobara, liberalizacije korporativnih biznisa i jačanja uslužne ekonomije. Glasnost je, pak, dokinula državnu cenzuru i političku represiju, što je, jasno, dovelo do "buđenja" u neruskim sovjetskim republikama.

Dotad službeno nepriznati problemi koje je službena Moskva držala tajnima konačno su obznanjeni javnosti, što je dovelo do nezadovoljstva na Baltiku. U kombinaciji s ratom u Afaganistanu i ranijom nuklearnom katastrofom u Černobilu, nezadovoljstvo je izraženo na vrlo javan, eksplozivan i politički eksponiran način. Estonci su se brinuli oko demografske prijetnje svom nacionalnom identitetu koja je došla u vidu velikog priliva stranih radnika koji su trebali raditi na velikim sovjetskim razvojnim projektima poput rudarenja fosfata (vidi: Fosforitni rat).[4]

Pristup emigrantskim zajednicama sa Zapada kao i, posebno u Estoniji, jačanje neformalnih odnosa s Finskom te pristup finskoj televiziji (koja je stanovništu Sovjetskog Saveza pokazala kako izgleda život na Zapadu), dodatno su doprinijele jačanju nezadovoljstva u Sovjetskom Savezu te su dovele do sve češćih demonstracija uslijed popuštanja državne represije u drugoj polovici 1980-ih godina.

Masovne demonstracije protiv Sovjetskog Saveza započele su nakon što je Moskva odbila uzeti u obzir nacionalne senzibilitete svojih saveznih republika. Moskva se, naime, nadala da će neruski narodi htjeti ostati u Sovjetskom Savezu unatoč činjenici da su svi njihovi državni i nacionalni simboli sustavno uklanjani, međutim situacija se toliko pogoršala da su već 1989. godine započele kampanje za aktivno odvajanje neruskih država iz Sovjetskog Saveza.

Estonija uredi

 
Estonski festival pjesme 1988. godine bio je kulminacija Raspjevane revolucije u Estoniji.

Plan sovjetske vlade da eksploatira fosforit u okrugu Lääne-Viru s potencijalno katastrofalnim učincima za okoliš i društvo obznanjen je u veljači 1987. godine. To je započelo tzv. Fosforitni rat, glasnu kampanju za zaštitu okoliša usmjernu protiv djelovanja sovjetske vlade.[5] Dana 23. kolovoza 1987. godine, aktivistička grupacija MRP-AEG održala je sastanak u Hirveparku u staroj jezgri Tallinna, tražeći javno objavljivanje i osudu tajnog protokola pakta Ribbentrop-Molotov; na prosvjedu je bilo između dvije i pet tisuća ljudi.[6][7]

Serijal "Pet domoljubnih pjesama" Ala Mattiisena premijerno je izveden na Pop festivalu u Tartuu u svibnju 1988. godine.[8] U lipnju iste godine održan je festival u staroj jezgri Tallinna, a nakon službenog dijela festivala, sudionici su se preselili na Pjevačko polje i spontano počeli pjevati domoljubne pjesme.[9] Mattiisenov serijal pjesama ponovo je javno izveden na ljetnom rock festivalu u Tallinnu, održanom krajem kolovoza 1988. godine.[10] U rujnu iste godine održan je i Estonski festival pjesme, koji je bio kulminacija ovih događanja.[8] U tom je periodu Trivimi Velliste, čelnik Društva estonske baštine, prvi javno iskazao težnje ka obnovom estonskog suvereniteta.[11] U studenom iste godine Vrhovni sovjet Estonske SSR izdao je Deklaraciju suvereniteta Estonske SSR, što je bio prvi formalni čin prema obnovi suvereniteta.[12] Godinu dana kasnije, 23. kolovoza 1989. godine, organiziran je tzv. Baltički put, neprekinuti ljudski lanac koji je išao od Tallinna do Vilniusa.[12]

Tzv. Raspjevana revolucija trajala je ukupno četiri godine, a obilježio ju je niz protesta raznih oblika. Revoluciju su predvodile tri različite skupine: Društvo estonske baštine, Narodni front i Nacionalna stranka nezavisnosti. Društvo estonske baštine, osnovano 1987. godine, fokusiralo se na širenje svijesti o estonskoj historiji kako bi dobilo podršku za sticanje nezavisnosti od Sovjeta. Narodni front, osnovan 1988. godine, želio je reorganizirati Estoniju kao samoupravnu jedinicu u sklopu labave sovjetske konfederacije. Nacionalna stranka nezavisnosti, osnovana također 1988. godine, bila je radikalnija i zahtijevala je potpunu nezavisnost od Sovjetskog Saveza.[13][14]

Tokom 1991. godine, dok su službena Moskva i sovjetska vojska pokušali zaustaviti estonski napredak, novoizabrane estonske vlasti proglasile su obnovu estonske državnosti i potpunu nezavisnost od Sovjetskog Saveza. Velika grupa nenaoružanih prosvjednika okupila se oko zgrade parlamenta, radijskih i televizijskih postaja kako bi ih zaštitila od eventualnog napada sovjetske vojske; srećom, do napada nikada nije ni došlo. Ovakvim je djelovanjem Estonija uspjela ostvariti svoju nezavisnost bez ijedne prolivene kapi krvi.[15]

Nezavisnost je službeno proglašena kasno tokom poslijepodneva 20. kolovoza 1991. godine, nakon što je postignut dogovor između nekolicine političkih stranaka. Sljedećeg su jutra, prema izvještaju estonske televizije, sovjetske trupe pokušale zauzeti tallinnski TV toranj, ali bez uspjeha.[16] Istovremeno, komunistički pokušaj puča u Sovjetskom Savezu propeo je usred masovnih prodemokratskih prosvjeda na čijem je čelu bio Boris Jeljcin.

Dana 22. kolovoza 1991. godine Island je postao prva zemlja koja je priznala nezavisnost Estonije. Danas se na zidu zgrade Ministarstva vanjskih poslova nalazi spomen ploča koja komemorira ovaj događaj, dok se samo Ministarstvo nalazi na adresi Islandski trg 1. Tekst na ploči napisan je na islandskom, estonskom i engleskom. Neke druge zemlje uopće nisu bile priznale sovjetsku okupaciju Estonije, tako da je proces priznanja bio čisto formalan.[17][18]

Latvija uredi

 
Dio Baltičkog puta, fotografija iz Latvije.

Situacija u Latviji bila je vrlo slična kao i u Estoniji, a liberalizacija političke represije u Sovjetskom Savezu dovela je do jačanja trećeg latvijskog narodnog preporoda, koji je svoj vrhunac doživio - također - sredinom 1988. godine. Kao i u Estoniji, situacija je prvotno eskalirala oko ekoloških razloga, ali već 1986. godine, kada su planovi sovjetske vlade da izgradi još jednu hidroelektranu na najvećoj latvijskoj rijeci, Daugavi, kao i metro u Rigi, postali javno poznati. Kako bi oba projekta imala katastrofalne posljedice za okoliš, mediji su pozvali narod na pobunu, što je rezultiralo osnivanjem Kluba za zaštitu okoliša u veljači 1987. godine; klub će ubrzo prerasti u jedan od najutjecajnijih pokreta na podrčju Latvije te u glavnog proponenta latvijske nezavisnosti.

Dana 14. lipnja 1987. godine, na obljetnicu Junskih deportacija (1941.), udruga za ljudska prava Helsinki-86, osnovana godinu ranije, organizirala je masovno polaganje cvijeća na Spomenik slobodi u Rigi, što se smatra početkom trećeg narodnog preporoda. Neki izvori smatraju, ipak, da je preporod započeo već 1985. godine tokom Festivala pjesme i plesa, kada su zborovi zahtijevali izvođenje domoljubne pjesme "Gaismas pils", čijim je prijenosom uživo na televiziji dirigirao Moskvi omraženi dirigent Haralds Mednis.[19] Značajan događaj bio je i kongres Saveza pisaca iz 1988. godine, na kojem su sudionici raspravljali o latvijskom suverenitetu, očivanju latvijskog jezika, ali i po prvi puta javno obznanili tajni protokol pakta Ribbentrop-Molotov. Kongres je dodatno uzburkao javnost i dao poticaj pokretu za obnovu latvijskog suvereniteta.

Tokom ljeta 1988. godine došlo je do osnivanja Latvijskog narodnog fronta (koji će brojati enormnih 200,000 članova), Latvijskog nacionalnog pokreta za nezavisnost te radikalnog Građanskog kongresa, tri ključne udruge koje će predvoditi mirnu borbu za nezavisnost Latvije. Prvi masovni prosvjedi u tada još uvijek Latvijskoj SSR održani su 7. listopada 1988. godine, a Latvijci su također sudjelovali i u realizaciji Baltičkoh puta u kolovozu 1989. godine.

Na izborima za Vrhovni sovjet održanima u ožujku 1990. godine, pobornici nezavisnosti osvojili su većinu. Dana 4. svibnja iste godine, Vrhovni je sovjet usvojio dokument znan pod naslovom "O obnovi nezavisnosti Republike Latvije", koji je pozivao na obnovu latvijskog suvereniteta i Ustava iz 1922. godine. Ipak, za razliku od Estonije, situacija u Latviji nije prošla potpuno mirno, s obzirom da su komunisti u siječnju 1991. godine uz pomoć vojske pokušali srušiti zakonito izabrani Vrhovni sovjet. Latvijski prosvjednici uspjeli su zaustaviti sovjetske trupe da preuzmu strateške pozicije, a ovi su sukobi danas znani kao "Barikade". Nakon neuspješnog komunističkog puča u kolovozu, Latvija je promptno reagirala te je 21. kolovoza 1991. godine proglasila kako je proces obnove nezavisnosti započet 4. svibnja 1990. godine dovršen te je proglašena nezavisna i suverena Republika Latvija.

Litva uredi

 
Mirni prosvjed u Šiauliaiju, održan tokom posjeta Mihaila Gorbačova 1990. godine.

Kao i u ostalim baltičkim državama, otvoreni otpor sovjetskoj vlasti bio je rijedak, a iako je kulminirao u istom periodu kao i u Estoniji i Latviji, otpor u Litvi započeo je najranije, već početkom 1970-ih godina, kada je došlo do prosvjeda u Kaunasu tokom 1972. godine. Ipak, tek su u drugoj polovici 1980-ih počela aktivnija protestna djelovanja protiv sovjetskih vlasti. Brojni su glazbenici, kao i u ostalim zemljama, izvodili domoljubne pjesme ili su u svoje pjesme ubacivali stihove patriotskih pjesnika poput Bernardasa Brazdžionisa ili Justinasa Marcinkevičiusa. Tokom 1987., festival Roko maršas također je podizao svijest o nacionalnom pitanju među publikom. Iste godine došlo je i do osnivanja brojnih udruga, dobar dio kojih se bavio zaštitom okoliša.

Dana 3. lipnja 1988. godine osnovan je društveno-politički pokret Sąjūdis. Među inicijatorima pokreta bili su mnogi ekološki aktivisti poput Zigmasa Vaišvile i Gintarasa Songaile. Iako je Sąjūdis inicijalno podržavao režim, već je početkom jeseni 1988. godine postao otvorena opozicija partiji. Aktivne suverenističke organizacije ubrzo su počele organizirati prosvjede diljem zemlje. Najpoznatiji među njima dogodio se 28. listopada 1988., a bio je toliko intenzivan da je nasilno prekinut. Narod je bio bijesan na nasilnu reakciju države i naknadna javna reakcija dovela je do niza ostavki u KP Litve, među kojima je bila i ona čelnika Ringaudasa Songaile, tako da su na čelo partije došli umjereniji članovi.[20]

Jedna od prvih odluka nove vlasti bila je ona o povratku Katedrale u Vilniusu, koja je dotad bila prenamijenjena u muzej likovne umjetnosti, Katoličkoj crkvi. Himna Litve, kao i nacionalna trobojnica ponovo su legalizirani 18. studenog 1988. godine, zamijenivši tako zastavu i himnu Litvanske SSR. Uslijedilo je i priznanje litvanskog jezika kao službenog, čime je on postao jedini službeni jezik u zemlji.[21] Iako je potonja odluka bila ključna za uklanjanje nekih prosovjetskih čelnika iz vrha partije, izazvala je negodovanje među zajednicama u kojima su se govorili poljski i ruski jezik. Sljedeći potez bilo je obnavljanje brojnih nacionalnih spomenika, koji su ponovno postavljani tokom 1988. i 1989. godine.

Tokom 1989. godine, mnoge nacionalne organizacije odvojile su se od centralnih organizacija u sklopu Sovjetskog Saveza, a partija je do kraja godine pristala organizirati slobodne izbore u Litvi 1990. godine, koje je očekivano izgubila. Posljedično, Litva je 11. ožujka 1990. godine postala prva baltička država koja je proglasila nezavisnost od Sovjetskog Saveza; istovremeno, Latvija i Estonija tvrdile su kako je sovjetska okupacija od samog početka bila nelegalna te kako je potreban period tranzicije prije ostvarivanja pune nezavisnosti, što je kulminiralo nakon propasti Kolovoškog puča 1991. godine. Zbog te činjenice, većina zapadnih zemalja - uz izuzetak Islanda - imala je zadršku oko priznanja litvanske nezavisnosti na samom početku. Odgovor sovjetske vojske na proglašenje nezavisnosti bio je oštar. Dana 13. siječnja 1991. godine, četrnaest mirnih prosvjednika u Vilniusu umrlo je, a na stotine ih je ozlijeđeno prilikom obrane televizijskog tornja i zgrade Parlamenta od sovjetskih trupa i tenkova. U suvremenoj litvanskoj historiografiji, ovaj se događaj naziva Krvava nedjelja. Litvanci su uspješno obranili svoju nezavisnost, međutim međunarodna priznanja nezavisne Litve uslijedila su tek od kolovoza 1991. godine.

Značajne protestne pjesme uredi

  • "Baltik se budi!" (litvanski: Bunda jau Baltija, latvijski: Atmostas Baltija, estonski: Ärgake, Baltimaad) (Estonija/Latvija/Litva)
  • "Brīvību Baltijai"[22] (Latvija) (sh. "Sloboda za Baltik")
  • "Dzimtā valoda"[22] (Latvija) (sh. "Materinji jezik")
  • Lāčplēsis (Latvija) (sh. "Ubojica medvjeda")
  • "Manai Tautai"[22] (Latvija) (sh. "Mojoj naciji")
  • "Gaismas pils"[23] (Latvija) (sh. "Dvorac svjetlosti")
  • "Pūt, Vējiņi!"[23] – latvijska verzija livonske vjenčane narodne pjesme ("Pūgõ tūļ"), a koja se često koristila kao neslužbena zamjena za državnu himnu za vrijeme sovjetskog doba. (Latvija) (sh. "Pušite, vjetrovi!")
  • "Saule, Pērkons, Daugava"[23] (Latvija) (sh. "Sunce, grom, Daugava")
  • "Ei ole üksi ükski maa"[22] (Estonija) (sh. "Nijedna zemlja nije sama")
  • "Eestlane olen ja eestlaseks jään"[22] (Estonija) (sh. "Ja sam Estonac i ostat ću Estonac")
  • "Isamaa ilu hoieldes"[22] (Estonija) (sh. "Ljepota domovine")
  • "Sind surmani"[22] (Estonija)
  • "Mingem üles mägedele"[22] (Estonija) (sh. "Idemo u planine")
  • "Laisvė" (originalni izv. Eurika Masytė) (Litva) (sh. "Sloboda")
  • "Palaimink Dieve mus" (Litva) (sh. "Bog nas blagoslovio")
  • "Dėl Tos Dainos" (Litva) (sh. "Za tu pjesmu")
  • "Pabudome ir kelkimės" (Litva) (sh. "Probudili smo se, sada ustanimo")
  • "Kokia nuostabi, Lietuva esi" (originalni izv. Kipras Mašanauskas) (Litva) (sh. "Kako si čudesna, Litvo")
  • "Šaukiu aš tautą" (originalni izv. Vytautas Kernagis) (Litva) (sh. "Pozivam naciju")
  • "Tėvyne dainų ir artojų" (originalni izv. Rondo) (Litva) (sh. "Domovine pjesme i sinova zemlje")
  • "Mano mylimoji / per pasaulio sniegą ..." (originalni izv. Gintarė Jautakaitė) (Litva) (sh. "Moja voljena / Kroz svjetski snijeg")
  • "Broli, neverk"! (Litva) (sh. "Brate, ne plači")

Povezano uredi

Reference uredi

  1. ↑ *Thomson, Clare (1992). The Singing Revolution: A Political Journey through the Baltic States. London: Joseph. ISBN 0-7181-3459-1. 
  2. ↑ Ginkel, John (September 2002). „Identity Construction in Latvia's "Singing Revolution": Why inter-ethnic conflict failed to occur”. Nationalities Papers 30 (3): 403–433. DOI:10.1080/0090599022000011697. 
  3. ↑ Vogt, Henri (1 January 2005). Between Utopia and Disillusionment: A Narrative of the Political Transformation in Eastern Europe. Berghahn Books. ISBN 9781571818959. Pristupljeno 1 January 2022. 
  4. ↑ Estonia and the Estonians, Toivo U. Raun, Hoover Press, 2001, p. 223
  5. ↑ Phosphorite War Arhivirano 2021-02-23 na Wayback Machine-u Estonica. Ecyclopaedia about Estonia
  6. ↑ Subrenat, Jean-Jacques (2004). Estonia: identity and independence. Rodopi. str. 228. ISBN 978-0-8108-4904-4. 
  7. ↑ Miljan, Toivo (2004). Historical dictionary of Estonia. Scarecrow Press. str. 399. ISBN 978-0-8108-4904-4. 
  8. ↑ 8,0 8,1 „Estonica.org - The Singing Revolution” (en). www.estonica.org. Arhivirano iz originala na datum 2020-09-16. Pristupljeno 2018-04-19. 
  9. ↑ „10th June 1988 – the Singing Revolution” (en-US). Dorian Cope presents On This Deity. Pristupljeno 2018-04-19. 
  10. ↑ „1988 – Rock Summer I - Rock Summer” (en). www.rocksummer.ee. Pristupljeno 2018-04-19. 
  11. ↑ „Estonica.org - Song of Estonia”. Estonica.org. Arhivirano iz originala na datum 2021-01-12. Pristupljeno 2016-02-15. 
  12. ↑ 12,0 12,1 „Estonia's Singing Revolution (1986-1991) | ICNC” (en-US). ICNC. 2016-02-25. Pristupljeno 2018-04-19. 
  13. ↑ „Estonia's Singing Revolution (1986-1991)” (en-US). ICNC. Pristupljeno 2022-04-06. 
  14. ↑ „You are being redirected...”. tavaana.org. 24 August 2019. Pristupljeno 2022-04-06. [mrtav link]
  15. ↑ „State of World Liberty”. Arhivirano iz originala na datum 30 September 2010. Pristupljeno 1 January 2022. 
  16. ↑ „ETV”. Etv.err.ee. Arhivirano iz originala na datum 14 February 2008. Pristupljeno 1 January 2022. 
  17. ↑ Chen, Ti-Chiang Chen (1951). The international law of recognition. Рипол Классик. str. 157. ISBN 9785875231827. 
  18. ↑ Toomas Hendrik Ilves. „President of the Republic at the State Dinner hosted by President T. E. Mary McAleese and Dr. Martin McAleese, Dublin, Republic of Ireland, 14 April 2008”. Estonia. Arhivirano iz originala na datum 23 December 2015. Pristupljeno 20 April 2015. »The President of Estonia Toomas Hendrik Ilves said: "... ... we are thankful that Ireland never recognised the illegal annexation of Estonia by the Soviet Union after the Second World War. We will never forget John McEvoy, Estonia’s honorary consul in Dublin from 1938 to 1960.« 
  19. ↑ „JĀZEPS VĪTOLS'S "GAISMAS PILS": a ballad for mixed choir”. Latvian Cultural Canon. Arhivirano iz originala na datum 18 March 2013. Pristupljeno 28 March 2013. 
  20. ↑ „Anapilin iškeliavusio sovietinės Lietuvos vadovo klystkeliai: po "bananų baliaus" tapo visų užmiršta praeities šmėkla”. Delfi.lt. Pristupljeno 1 January 2022. 
  21. ↑ „1988 m. lapkričio 18 m. lietuvių kalbai grąžintas valstybinės kalbos statusas”. Vki.lrv.lt. Arhivirano iz originala na datum 2022-03-31. Pristupljeno 1 January 2022. 
  22. ↑ 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 22,5 22,6 22,7 „Latvijas neatkarības atjaunošana” (lv). Arhivirano iz originala na datum 22 May 2013. Pristupljeno 29 March 2013. 
  23. ↑ 23,0 23,1 23,2 Kudiņš, Jānis (2019). „Phenomenon of the Baltic singing revolution in 1987-1991: Three Latvian songs as historical symbols of non-violent resistance”. Muzikologija (26): 27–39. DOI:10.2298/MUZ1926027K. Pristupljeno November 18, 2020. 

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Raspjevana_revolucija&oldid=41751421