Deklaracija suvereniteta Estonske SSR

Deklaracija suvereniteta Estonske SSR (estonski: Deklaratsioon Eesti NSV suveräänsusest), često nazivana samo Deklaracija estonskog suvereniteta (estonski: suveräänsusdeklaratsioon) dokument je koji je objavljen 16. studenog 1988. godine^[1] u jeku Raspjevane revolucije u Estoniji. Deklaracija je proklamirala suverenitet Estonije te supremaciju estonskih zakona nad onima Sovjetskog Saveza.^[2] Estonski je parlament također polagao pravo i na prirodne resurse unutar granica Estonije, što je uključivalo poljoprivredna zemljišta, vode, šume, izvore minerala i sredstava za industrijsku proizvodnju, poljoprirvredu, građevinarstvo, državne banke, promet i javne službe.^[2]

Deklaracija suvereniteta bila je posljedica niza povijesnih i političkih okolnosti. S jedne strane, Zapad nikada nije formalno priznao sovjetsku okupaciju Baltika^[3]^[4] te je Estonska vlada u egzilu bila jedina međunarodno priznata vlada Estonije; vlada u egzilu, naravno, također nije priznavala sovjetsku okupaciju te je kroz cijeli Hladni rat polagala pravo na suverenitet na teritoriju Estonije,^[5] tvrdeći da je cjelokupni zakonski proces koji je doveo do formiranja Estonske SSR i njezinog pripajanja Sovjetskom Savezu protuzakonit. Međutim, za vrijeme Staljina, ideja o estonskom suverenitetu sustavno je gušena, a iako su neki kasniji sovjetski vođe liberalizirali državnu politiku, pitanje estonskog suvereniteta i dalje je bilo zakonski zabranjeno.

Tek kada je Mihail Gorbačov osamdesetih godina proveo značajne reforme (glasnost i perestrojka), politička represija u Sovjetskom Savezu došla je do svoga kraja i to je, posljedično, omogućilo donošenje ove deklaracije, koja će poslužiti kao temelj za obnovu estonske nezavisnosti i suvereniteta 1991. godine. Danas se 16. studenog u Estoniji slavi kao Dan deklaracije suvereniteta (estonski: Suveräänsuse deklareerimise päev).

Povezano uredi

Reference uredi

↑ Frankowski, Stanisław; Paul B. Stephan (1995). Legal reform in post-communist Europe. Martinus Nijhoff Publishers. str. 84. ISBN 0-7923-3218-0.
↑ ^2,0 ^2,1 Walker, Edward (2003). Dissolution. Rowman & Littlefield. str. 63. ISBN 0-7425-2453-1.
↑ Talmon, Stefan (2001). Recognition of Governments in International Law. Oxford University Press. str. 103. ISBN 978-0-19-826573-3.
↑ Aust, Anthony (2005). Handbook of International Law. Cambridge University Press. str. 26. ISBN 0-521-82349-8.
↑ Diplomats Without a Country: Baltic Diplomacy, International Law, and the Cold War by James T. McHugh, James S. Pacy, Page 2. ISBN 0-313-31878-6

[1] Frankowski, Stanisław; Paul B. Stephan (1995). Legal reform in post-communist Europe. Martinus Nijhoff Publishers. str. 84. ISBN 0-7923-3218-0.

[DS-2] 2,0 ^2,1 Walker, Edward (2003). Dissolution. Rowman & Littlefield. str. 63. ISBN 0-7425-2453-1.

[RGIL-3] Talmon, Stefan (2001). Recognition of Governments in International Law. Oxford University Press. str. 103. ISBN 978-0-19-826573-3.

[4] Aust, Anthony (2005). Handbook of International Law. Cambridge University Press. str. 26. ISBN 0-521-82349-8.

[5] Diplomats Without a Country: Baltic Diplomacy, International Law, and the Cold War by James T. McHugh, James S. Pacy, Page 2. ISBN 0-313-31878-6

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]