Wikipedija

Ranko Filjak

Ranko Filjak (Zagreb, 3. listopada 1927. – Zagreb, 16. veljače 1983.), jugoslavenski i hrvatski pijanist i klavirski pedagog.

Ranko Filjak
Lični podaci
Datum rođenja3. listopada 1927.
Hrvatska Zagreb, Hrvatska
(tada Kraljevina SHS)
Datum smrti16. veljače 1983.
Hrvatska Zagreb, Hrvatska
(tada  SFR Jugoslavija)
Zanimanjepijanist, klavirski pedagog
Muzički rad
Period aktivnosti1949—1983.
Žanrozbiljna glazba
Instrumentklavir
Ostalo
Nagrade

Životopis

uredi

Ranko Filjak je bio učenik Elvire Marsić u Srednjoj školi Državnoga konzervatorija (današnja Glazbena škola Vatroslava Lisinskog) u Zagrebu. Studij klavira nastavio je kod Ive Mačeka i Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1954. godine i diplomirao. Od 1955. do 1958. bio je učitelj klavira na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog (tadašnjoj Državnoj muzičkoj školi), a od 1958. pa sve do svoje prerane smrti 1983. i profesor Muzičke akademije u Zagrebu, gdje je posljednje dvije godine bio i pročelnik Odsjeka za klavir, orgulje i čembalo.

Ranko Filjak je održao brojne klavirske recitale u Hrvatskoj, ali i diljem bivše Jugoslavije. Ostat će zapamćen po svojim promišljenim i uvijek dojmljivim interpretacijama djela Beethovena, Chopina, Schumanna, Brahmsa, Liszta, Skrjabina, Prokofjeva i Šostakoviča. Često je i rado izvodio skladbe hrvatskih autora, primjerice Dore Pejačević, Bruna Bjelinskog, Mila Cipre, Božidara Kunca, Borisa Papandopula, Ive Maleca te Stanka Horvata, čiji je Koncert za klavir i orkestar iz 1967. i praizveo. Zaslužan je i za prve hrvatske izvedbe nekoliko najznačajnijih djela svjetske pijanističke literature: Koncerta za glasovir i orkestar u A-duru, KV 414 Wolfganga Amadeusa Mozarta, Prvoga koncerta za glasovir i orkestar u d-molu, op. 15 Johannesa Brahmsa, Trećega koncerta za glasovir i orkestar u C-duru, op. 26 Sergeja Prokofjeva te Teme s četiri varijacije (Četiri temperamenta) za glasovir i gudače Paula Hindemitha. Bio je vrstan komorni glazbenik, a nastupao je i kao solist uz pratnju prominentnih orkestara u bivšem SSSR-u, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Austriji, Italiji, Rumunjskoj i Bugarskoj. Milan Sachs, Antonio Janigro, Stjepan Šulek, Fritz (Friedrich) Zaun, Igor Gjadrov, Pavle Dešpalj, Milan Horvat, Lovro von Matačić, Jan Krenz, Claudio Abbado, Zubin Mehta, Sir Malcolm Sargent, Volker Wangenheim i Leopold Hager samo su neki od dirigenata s kojima je uspješno surađivao.

Svoj umjetnički credo Ranko Filjak je jednom prilikom najbolje objasnio vlastitim riječima:

»Zvuk je moj pravi govor, pa mislim da jedino zvukom i načinom njegova oblikovanja, koji je samo i istinski moj, mogu nekoga u nešto uvjeriti... Vjera u moj posao jest vjera u djelo koje je za mene uvijek živo. To vam je kao neko vječito hodočašće duha prema cilju koji je stalno u vama vidljiv, a ipak ostaje nedohvatljiv u svojoj cjelini. Kada se čovjeku i čini da je napokon dohvatio taj cilj, redovito se događa da se iza njega ponovno vidi cesta. I hodočašće se nastavlja«. ↓1

Njegova kći, Martina, također je pijanistica.

Nagrade

uredi

Izvori

uredi
  1. Detoni, Dubravko: CD »RANKO FILJAK«, HRT/Orfej (CD ORF 390), 2009, str. 2-9.
  2. Kovačević, Krešimir: »FILJAK, Ranko«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1971, sv. 1, str. 575.
  3. Miklaušić-Ćeran, Snježana: »Glasovirski pedagog i pijanist Ranko Filjak. Uz 25-u obljetnicu smrti«, u: KONCERT Odjela za glasovir i orgulje (programski letak), Zagreb: Glazbena škola Vatroslava Lisinskog, 20. veljače 2008.
  4. Polić, Branko: RANKO FILJAK, klavir – komentar na ploči iz serije SUVREMENI HRVATSKI GLAZBENICI, Jugoton (LSY–61274), 1976.
  5. Požgaj, Višnja: »RANKO FILJAK. U povodu 25. obljetnice smrti i 80. godišnjice rođenja«, Zagreb: VJESNIK, 16. veljače 2008.

Bilješka

uredi
  1. ↑1 D. Detoni: CD »RANKO FILJAK« (citat iz knjižice), str. 2.

Vanjske poveznice

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ranko_Filjak&oldid=40847681