Peggy Guggenheim

Peggy Guggenheim (New York, 26. avgust 1898 – Padova, 23.decembar 1979) je bila kolekcionarka umjetnosti iz Sjedinjenih Američkih Država i treća supruga nadrealističkog slikara, Maksa Ernsta

Peggy Guggenheim (1898-1979), kolekcionarka umjetnosti, u Marseju, 1937.

Djetinjstvo i mladost

Marguerite Peggy Guggenheim rodila se u bogatoj i utjecajnoj porodici Guggenheim. Solomon R.Guggenheim, tvorac Fondacije Guggenheim, bio joj je stric.

Otac Peggy Guggenheim je bio Benjamin Guggenheim, biznismen i Jevrejin švicarsko-njemačkog porijekla koji je nastradao na Titaniku. Majka, Florette Seligman, bila je Jevrejka holandskog i njemačkog podrijetla. Roditelji Peggy Guggenheim bili su podrijetlom od jevrejskih obitelji koje su emigrirale iz Europe i već dvije generacije u Sjedinjenim Državama su uspješno poslovali i bogatili se.

U svojim memoarima, Peggy se sjeća da su mnogi članovi njene obitelji bili ekscentrici. Jedan od njenih ujaka, Washington, je “imao naviku da žvaće ugalj, koji mu je ostavljao crne zube. U džepovima sakoa je držao ugalj i led, koji je isto žvakao. Ubio se u četrdesetšestoj godini metkom u čelo.”[1] Njena majka Florette imala je svoje ekscentrične trenutke; između ostalog, ponavljala je tri puta sve što je govorila. U dvadesetprvoj godini Peggy Guggenheim je naslijedila relativno malo bogatstvo (u usporedbi sa bogatstvom njenih rođaka) od 2,5 miliona dolara (otprilike 20 miliona dolara danas).[2] Francuska

Brak sa Laurence Vailom

Po završetku studija Peggy Guggenheim je pronašla posao u avangardističkoj knjižari, gdje se zahvaljujući kolegama prvi put susrela sa evropskom avangardnom umjetnošću. Preselila se u Pariz, Francusku 1920. Ubrzo se sprijateljila sa slikarima i piscima, od kojih su mnogi živjeli u siromaštvu u četvrti Montparnasse. Peggy je obišla muzeje i ulice u Parizu i ostala zadivljena. Putuje u Njujork  na vjenčanje svog brata 1921. i upoznaje Laurence Vaila, svog prvog supruga, u kući Helen y Leon Fleischmana. Peggy je kasnije opisala kakav dojam na nju je ostavio taj susret:

“Njegova lijepa, valovita i zlatasta kosa vijorila je na vjetru. Bila sam šokirana njegovom slobodom i nesumnjivo očarana. On je u Francuskoj živio cijeli svoj život i kotrljao slova “r”. Bio je kao neko divlje stvorenje, Činilo se da ga ne zanima što ljudi misle o njemu. Osjećala sam, dok sam hodala ulicom sa njim, da bi mogao svakog trenutka da ode, ponašao se potpuno drukčije od onoga kako se ljudi obično ponašaju.”[1]

Peggy Guggenheim i Laurence Vail vjenčali su se 10. marta 1922. i provjeli medeni mjesec u Rimu i na Kapriju. 

Preko Laurencea Peggy upoznaje Mary Reynolds (sa kojom je Laurence prethodno bio u vezi) koja ubrzo postaje saputnica Marcel Duchampa, kao i poznatu sjevernoameričku književnicu Djunu Barnes (sa kojom je Laurence isto ranije bio u vezi). Peggy je upoznala i Tristana Tzaru i druge dadaiste za vrijeme svojih prvih godina u Parizu.

Nije dugo potrajalo, a Peggy i Laurence su već imali probleme u vezi. Peggy je shvatila da je Laurence agresivan, tukao ju je u javnosti i jednom ju je davio u kadi toliko dugo da je Peggy mislila da će je i udaviti. Njen biograf, Mary Dearborn, tvrdi da je Peggy Guggenheim nažalost imala jak kompleks niže vrijednosti i to prije svega zbog svog nosa i svojih židovskih korijena. Nerijetko se dešavalo da je Peggy bila zlostavljana fizički ili psihički, a da sama nije ništa učinila da to spriječi.

Ubrzo nakon vjenčanja, Peggy je saznala da je trudna. Provodila je dane u selu Le Travas i kupila svoj prvi luksuzni automobil, Gaubron, kojim je Laurence naučio da upravlja. Dječak se rodio 15. maja 1923 i na krštenju je dobio ime Michael Cedric Sindbad Vail. Nakon rođenja par odlazi u Normandiju gdje Peggy upoznaje Džems Džojsa i Noru Džojs i Man Raya.

Nakon putovanja odlaze na Kapri, a odatle za Amalfi i Egipat. Po povratku iz Egipta, pripremaju zabave u kući na Monmartru. U tom vrijeme su nastale poznate fotografije Man Raya na kojima Peggy pozira u širokoj, dugoj haljini. Par zatim ponovo ide na put, sada u Veneciju i Rapallo, gdje su posjetili pjesnika Ezru Pounda. Peggy ostaje u drugom stanju i putuje u Njujork. Po povratku se zadržala u Švicarskoj, gdje je rodila djevojčicu, koja je na krštenju dobila ime Pegeen Vail Guggenheim.  

Dok je 1927. bila u Parizu, Peggy Guggenheim je upoznala Isadoru Duncan, koja je prolazila kroz teške trenutke krize. Vjerojatno je Dankan uzaludno očekivala da će joj Peggy pomoći financijski i sigurno se na kraju veoma razočarala. Uprkos tome, Peggy je pripremila zabavu Isadori u čast. Toj zabavi prisustvuju Cocteau, Hemingway, Pound, Gide, Natalie Barney i Jules Pascin. Posjetili su je Marcel Duchamp i Mary Reynolds. 

Prve mjesece 1928. obitelj Vail provodi na jugu Francuske sa Emom Goldman. U to vrijeme Laurence postaje sve agresivniji. U svojim memoarima Peggy se prisjeća kako ju je natjerao da uđe u vodu i da u morkoj odjeći ide u kino. Drugom prilikom iste godine, ponovio se jedan nasilan izljev bijesa i krajem decembra 1928. Peggy ostavlja svog supruga i dobija starateljstvo nad kćerkom Pegeen, dok Laurence ostaje sa sinom, Sindbadom.[3]

Engleska

Engleski slikar John Holms pomogao je Peggy da pobjegne od prvog supruga. Kada je najzad ostavila Laurence Vaila, Peggy se zaljubljuje u Holmsa. Godinu dana par iznajmljuje Hayford Hall u Devonu, koji su njihovi prijatelji u šali preimenovali u Hangover Hall (Salon mamurluka). Za to vrijeme književnica Djuna Barnes stanuje sa njima i završava svoj roman, Noć u šumi. Nakon toga se par seli za London, ali Holmsova iznenadna smrt 1934. prekida idilu. To je bio snažan udarac za Peggy. 

Zbirka Peggy Guggenheim, Venecija

Sa nepunih četrdeset godina, njen privilegirani život dobio je novi zaokret. Njena majka, Florette Seligman, umire 1937. ostavljajući joj na raspolaganju 450.000 dolara. Peggy po savjetu prijatelja otvara galeriju. Prema njenim riječima: "Neko je predložio da pokrenem galeriju ili izdavačku kuću i ja sam pomislila da je galerija povoljnija. Naravno, nisam ni mislila na ogromne količine novca koje ću zahvaljujući tome moći da trošim.” 

Duchamp i Beckett

Peggy nije znala gotovo ništa o modernoj umjetnosti ("moja znanja o umjetnosti su dosezala do impresionizma”) ali je brzo učila od Duchampa, koji joj je ukazao na razlike između apstraktne umjetnosti i surrealizma. Kasnije je Peggy govorila da je Duchamp “osoba koja je izvršila najveći uticaj na njen život” kao i “slušala sam savjete boljih od sebe … slušala sam, kako sam samo slušala! Tako sam se na kraju i sama pretvorila u stručnjaka.”

Peggy je otputovala u Pariz da bi potražila umjetnike koji bi izlagali u njenog galeriji. U to vrijeme je imala vezu sa Samuel Beckettom (budućim Nobelovcem) kojeg opisuje: “Njegovi dolasci i odlasci bili su potpuno nepredvidivi, što mi se činilo vrlo uzbudljivim, pojavio bi se usred noći sa četiri boce šampanjca i ne bi mi dozvolio da dva dana izađem iz kreveta”, bez sumnje “Beckett je prolazio kroz trenutke krize, kada se osjećao kao da se guši” što je bilo u vezi “sa njegovim groznim životnim sjećanjima na krilo svoje majke.”[4]

Bez naslova (1916), Kasimira Malevicha dio je zbirke Peggy Guggenheim u Veneciji.

U galeriji Peggy Guggenheim u Londonu, na adresi Cork Street br. 30, upriličena je 1938. izložba Jean Cocteaua. Apstraktna i surrealistička umjetnost Koktoa nije do tad bila poznata u Velikoj Britaniji i mali broj slika se prodao. Kako bi poboljšala prodaju i utješila umjetnike, Peggy je sama počela tajno kupovati njihove slike. “Tako sam počela sa skupljanjem djela za zbirku”, kasnije će govoriti.  

Uslijedile su izložbe Wassily Kandinskog (prvi put je izlagao u Velikoj Britaniji), Yves Tanguya, Wolfgang Paalena i drugih autora. Na izložbama su bili kipovi i kolaži, a povrh toga na njima su učestvovali umjetnici poput Antoine Pevsnera, Henry Mura, Alexander Caldera, Raymond Duchamp-Villona, Constantina Brancusija, Jean Arpa, Max Ernsta, Pabla Picassa, Georges Braka i Kurta Schwittersa. Peggy se divila radu John Tunnarda i smatra se da ga je Peggy Guggenheim otkrila.

Francuska

Slaba recepcija i nerazumijevanje moderne umjetnosti engleske publike primorale su Peggy da zatvori svoju galeriju u Londonu 1939. i da se vrati u Pariz, sakupljajući ovoga puta radove za Muzej moderne umjetnosti koji je mislila otvoriti u Parizu. Nosila je sa sobom listu kipara, fotografa i slikara, koju je sastavio filozof Herbert Read, direktor galerije koju je imala u Londonu. 

Namjesto da se povukla na sigurno u Njujork, Peggy se na samom početku Drugog svjetskog rata nalazi u Francuskoj i počinje sa velikom kupovinom umjetničkih djela. Kupuje “jednu sliku dnevno”. Budući da je njemačka vojska već na putu ka Parizu, ne fali joj ni trgovaca. “Svi su znali da sam na tržištu i da kupujem bilo što.“ Peggy je potrošila 40.000 dolara na slike i skulpture, kupujući ih direktno od umjetnika po sniženim cijenama.“ Peggy se razljutila kada je muzej Louvre odbio da pričuva njenu zbirku, navodno zato što je previše moderna i zato je ostavlja u središnjoj Francuskoj kod prijatelja kako bi je spasila od krađe.

Max Ernst

Peggy odlazi u Grenoble na jug Francuske 12. juna 1940. - dva dana prije nego što je njemačka vojska okupirala Pariz. Na jugu francuske upoznaje grupu slikara i započinje vezu sa Max Ernstom, koji je bio jedan od članova te grupe. Poslije par mjeseci u Marseju, svi emigriraju za Sjedinjene Države u julu 1941.

Njujork

Stigavši u Njujork, Peggy i Max se vjenčavaju u decembru 1941. Ona otvara na Menhetnu galeriju The Art of This Century (Umjetnost ovog stoljeća) u oktobru 1942. Galerija je bila podijeljena na različite sale i svaka je imala svoju temu, surrealizam, kubizam itd. 

Otkriće Jackson Pollocka

Peggy Guggenheim je 1943. tražila nove talente za Spring Salon for Young Artists (Proljetni salon) u svojoj galeriji i objavila je oglas u magazinu Art Digest, u kome je stajalo da svaki umjetnik mlađi od tridesetipet godina može da izloži svoja djela. Finaliste je birao žiri koji su činili Peggy Guggenheim, Piet Mondrian, Marcel Duchamp, James Joseph Sweeney i James Thrall Soby. 

Jedan od mladih umjetnika je bio Jackson Pollock. Sekretar i savjetnik Peggy Guggenheim, Howard Putzel, nazvao ga je „genijem“. Roberto Matta je takođe preporučio Pollocka. Ali izgledalo je da Peggy nije odmah shvatila Pollockov genij. Putzel je bio uporan da Peggy uzme Pollocka u obzir za Spring Salon for Young Artists i Putzel zbog toga odlazi u njegov atelje iz kojeg se vraća u galeriju The Art of This Century noseći izbor Pollockovih radova za žiri.

Dok je Mondrian gledao Pollockov rad Stenographic Figure (1942) Peggy je izjavila: “Prilično ružna, zar ne? Ovo nije slika. Ili jest?” Nakon što je Mondrian nekoliko trenutaka promatrao sliku, Peggy je nastavila kritizirati “U ovome nema ni malo discipline,” smatrajući i dalje da Pollocka ne treba uzeti u obzir za izložbu. Mondrian joj je na to odgovorio, “Peggy, ne znam. Imam osjećaj da je ovo najdirljivija slika koju sam vidio poslije puno vremena, ovdje i u Europi.” Peggy je dodala da nije znala da takve stvari mogu odgovarati Mondrianovom ukusu, a Mondrian je odgovorio da može da mu se svidi i nešto što je drukčije od njegovog djela, dodavši, “ne znam dovoljno o ovom autoru da bih ga mogao nazvati velikim, ali znam da me je obavezao da zastanem i da promatram. Tu gdje ti vidiš nedostatak discipline, ja stičem dojam da se nalazi silna energija.”[5]

Na inauguraciji izložbe prikazana je Pollockova Stenographic Figure (1942) što je razveselilo kritičare i Mondriana. Izložba je dobila dobre kritike i prošla zapaženo u medijima. Naročitu je pažnju privukao članak Jean Conolly (Peggy i Jean su bile prijateljice) objavljen 29. maja za Nation u kome Jean kaže da “budućnost prvi put otkriva tračak nade”, komentira djela poput Motherwella, Matte i “drugih slika koje bi bilo zadovoljstvo posjedovati", a onda dodaje “postoji izvjesni veliki Jackson Pollack (sic) zbog kojeg je, rekli su mi, žiri zažmirio.”[5]

Max Ernst i Peggy Guggenheim rastali su se 1943. Max Ernst je 1942. upoznao Dorotheu Tanning i njih su se dvoje vremenom zaljubili i najzad 1947. vjenčali.

Peggy je 1947. zatvorila galeriju Art of This Century i odlučila vratiti se u Europu.

Venecija

Peggy se preselila u Veneciju, jedan od njenih omiljenih gradova i u njemu je živjela do kraja života.

Za vrijeme XXIV Bijenala u Veneciji, 30. septembra 1948, u paviljonu zbirke Peggy Guggenheim našlo se, između ostalih djela, i šest radova Jackson Pollocka (Eyes in the Heat, The Moon Woman i Two). Izložba je bila prikazana u Firenci (februar, 1949) i Rimu (jun, 1949). Dok je njena zbirka izlagana po Italiji, Peggy Guggenheim je kupila el Palazzo Venier dei Leoni Arhivirano 2011-07-16 na Wayback Machine-u i prilagodila je svom načinu života. Dvor je otvoren za javnost 1951. i tri dana nedjeljno posjetitelji su mogli vidjeti veličanstvenu zbirku umjetničih djela. Podrum je pretvoren u slikarski atelje za one koji su tamo htjeli da rade. Peggy je nastavila da organizuje zabave i u njenoj kući su se sretale ličnosti poput Yoko Ono i Trumana Capotija

Početkom šezdesetih Peggy je prestala da sakuplja djela, ali je svoju zbirku nastavila iznajmljivati za izložbe. 

Njena ćerka, Pegeen se bavila slikarstvom i bila je udata za engleskog umetnika Ralph Rumneya. Imala je problema sa alkoholom i bila je zavisna od valijuma i pilula za spavanje. Umrla je u martu, 1967. pod misterioznim okolnostima. Peggy, koja je tada bila na putovanju u Meksiku, telegramom je obaveštena o njenoj smrti. Od gubitka Pegeen, Peggy Guggenheim se nikad nije oporavila.

Marguerite „Peggy“ Guggenheim umrla je od srčanog udara 23. decembra 1979. u Padovi.

Proglašena je počasnom građankom Venecije 1962.

Svoju el Palazzo Venier dei Leoni Arhivirano 2011-07-16 na Wayback Machine-u i nevjerojatnu zbirku umjetničkih djela ostavila je Fondaciji Gugenhajm, pod uslovom da se jedinstvo zbirke poštuje i da ona bude izložena u Veneciji. Osim za privremene izložbe zbirka nije premještena te se i danas nalazi u Veneciji.

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 Confessions of an Art Addict. Peggy Guggenheim.
  2. Peggy Guggenheim. Wikipedia na engleskom. 2010
  3. «Lifestyle Yahoo. Peggy Guggenheim: Mistress of Modernism.» 
  4. Free Online Library. Confessions of an Art Addict. Recenzija Donald Kuspit.
  5. 5,0 5,1 Mistress of Modernism. The life of Peggy Guggenheim. Mary V. Dearborn. Google Books.