Pasivni imunitet

Pasivni imunitet, privremeni imunitet je prenos humoralnog imuniteta u vidu gotovih antitela koja su proizvod jedne osobe ili životinje na drugu. Pasivni imunitet pruža privremenu zaštitu primaoca antitela protiv nekih infekcija, i zato za razliku od aktivnog imuniteta on predstavlja privremeni oblik zaštite organizma. Prenesena antitela će se u određenom periodu od nekoliko nedelje do nekoliko meseci (3-6), degradirati, a primalac antitela više neće biti zaštićen.[1]

Najčešći oblik pasivnog (privremenog) imuniteta je onaj u kome dete (mladunče) dobija od svoje majke, bilo da se radi o ljudima ili drugim sisarima. Antitela se iz organizma majke prenose na plod preko posteljice tokom zadnjih 1-2 meseca trudnoće. Kao rezultat toga, dete (mladunče) će pre rođenja u svom telu imati ista antitela kao i njegova majka. Ova antitela omogućavaju zaštitu novorođenčeta (mladunčeta) od određenih bolesti (i do godinu dana), dok ono ne razvije sopstveni imunski sistem.[1]

Pasivni imunitet može biti i veštački izazvan imunitet, kada se visok nivo ljudskih (ili životinjskih), antitela specifičnih za određene patogena ili toksine veštački prenesu na osobe koje nisu na njih imune. Pasivna imunizacija se koristi kada postoji veliki rizik od infekcija a raspoloživo vreme nije dovoljno da telo da razvije svoj sopstveni imuni odgovor, ili da smanji simptome u toku imunosupresivnih bolesti.[2] Pasivna zaštita od nekih bolesti je kvalitetnija (npr., malih boginja, rubeole, tetanusa) od drugih (npr., dečje paralize, velikog kašlja).[3]

Prirodno stečen pasivni imunitet uredi

Majčinski pasivni imunitet je vrsta prirodno stečenog pasivnog imuniteta, i odnosi se na antitela -koja su prenela imunitet fetusu sa njegove majke u toku trudnoće. Majčinska antitela (MatAb) prolaze kroz posteljicu u plod preko neonatalnih FcRn receptora na ćelijama posteljice. Ovo se dešava oko trećeg meseca trudnoće.[4] Imunoglobulin G je istotipno antitelo koje može proći kroz posteljicu.[4]

IgG (imunoglobulin G) je gama-globulinska frakcija serumskih proteina i glavno antitelo koje se javlja u sekundarnom imunomskom odgovoru. Ima važnu ulogu u odbrani organizma od bakterija i virusa. Od svih klasa antitela, ono jedino prolazi kroz posteljicu i zato je najzastupljenijije od svih klasa Ig antitela kod novorođenčadi. IgG se sastoji od jedne L2H2 jedinice. Postoje četiri potklase IgG antitela: IgG1, IgG2, IgG3, i IgG4. One se međusobno razlikuju u nekim delovima H lanaca, u broju i razmeštaju disulfidnih mostova. IgG1 je najzastupljeniji od svih antitela klase G (oko65%). IgG2 se produkuju kao odgovor na prisustvo polisaharidnih antigena.

Imunizacija novorođenčeta je često potrebna ubrzo nakon rođenja da spreči bolesti kao što su tuberkuloza, hepatitis B, dečja paraliza i veliki kašalj. Međutim, antitela majke mogu da inhibiraju indukciju imunskog odgovora zaštitne vakcine tokom prve godine života. Ovaj efekat se obično prevazila sekundarnim odgovorom na buster imunizaciju.[5] Pasivna imuniteta se takođe može obezbediti transferom IgA antitela koja se nalaze u majčinom mleku i koja se prenose kroz creva novorođenčadi, štiteći od bakterijske infekcije novorođenče, sve dok ono ne sintetiše sopstvena antitela.[6]

Veštački pasivno stečen imunitet uredi

Veštački pasivno stečen imunitet je; kratkoročna imunizacija organizma prenosom antitela, koja se sprovoditi primenom jednog od sledećih oblika;[1]

Pasivan prenos se koristi u profilaktičke svrhe, kod bolesti imunodeficijencije, kao što je hipogamaglobulinemija.[1] Ona se takođe koristi u lečenju više vrsta akutnih infekcija, koja su praćena intoksikacijom.[2] Imunitet koji potiče od pasivne imunizacije traje kratak vremenski period. Kod ovog oblika imunizacije postoji i potencijalni rizik za pojavu reakcije preosetljivosti (anafilaktički šok), i serumske bolesti, posebno primenom gama globulina nehumanog porekla.[6] Kako pasivne imunitet pruža trenutnu zaštitu, telo ne razvija trajni imunitete, pa je takav pacijent u riziku od zaražavanja istim patogenom zbog koja je primio tu zaštitu u kasnijem periodu.[6]

Izvori antitela uredi

Mnoge vrste produkata krvi sadrže antitela. Neki hemoterapeutski proizvodi (npr. oprana ili rekonstituisana crvena krvna zrnca) sadrže relativno male količine antitela, a neki (npr. intravenski imunoglobulini i plazma proizvodi) sadrže veliku količinu antitela.[1]

Osim krvnih proizvoda koji se primenjuju u transfuziji (npr. cela krv, crvena krvna zrnca i trombociti), postoje i tri glavna izvora antitela koja se koriste u humanoj medicini. To su Homologna zajednička humana antitela, Homologni humani hiperimuni globulini, Heterologni hiperimuni serumi.

Homologna zajednička humana (ljudska) antitela

Ova antitela, poznata i kao imunoglobulin (prema međunarodnoj konvenciji obeležavaju se sa Ig). Proizvode se kombinovanjem (zajedničkih) IgG antitela od delova više hiljada odraslih donora. Kako potiču od mnogo različitih donora, ona sadrže antitela za mnoge različite antigene. Prvenstveno se koriste za profilaksu osoba posle njihovog izlaganja hepatitisu i boginjama i lečenje pojedinih kongenitalnih nedostataka imunoglobulina.

Homologni humani hiperimmuni globulini

Ova antitela karakterišu se po tome što sadrže visok titar specifičnih antitela. Ovi prdukti su proizvedeni iz plazme, humanih donora krvi sa visokim nivoom traženih antitela. Međutim, kako su hiperimuni globulini iz ljudskog organizma, oni pored specifičnih sadrže i druga antitela u manjoj količini. Hiperimmuni globulin se koriste za profilaksu osoba posle njihovog izlaganja većem broju bolesti, uključujući i hepatitis B, besnilo, tetanus i varičelu.

Heterologni hiperimuni serumi

Ova antitela koj< su poznati i kao protivotrovi ili serumi koji se proizvode u telu životinja, najčešće konja (equine), i sadrže antitela protiv samo jednog antigena. U Sjedinjenim Državama i drugim zemljama koristi se antitoksini za lečenje botulizma i difterije. Problem kod ovih proizvoda je taj što oni izazivaju serumsku bolest, ili imunu reakciju na proteine konja.

Monoklonska antitela (imunoglobulini ljudskog porekla)

Ova antitela su poliklonski imunoglobulini, koji sadrže mnogo različitih vrsta antitela. Tokom 1970-ih, razvijena je tehnika za njihovo izolovanje iz B ćelija, što je dovelo do razvoja proizvodnje monoklonskih antitela. Monoklonska antitela se proizvode od jednog klona B ćelija, tako da ovi proizvodi sadrže antitela na samo za jedan antigen već i za blisko srodnu grupu antigena. Proizvodi monoklonskih antitela imaju mnogobrojnu primenu, uključujući i dijagnozu određenih vrsta tumora (debelog creva, prostate, jajnika, dojke), lečenje tumora (B-ćelijske hronične limfocitne leukemije, nehočkinov limfom...), sprečavanje odbacivanja transplantata i lečenje autoimunih bolesti (Kronova bolest, reumatoidni artritis) i nekih infektivnih bolesti.

Monoklonska antitela se koriste za sprečavanje respiratorne infekcije izazvane specifičnim sincicijalnim virusom (engl. respiratory syncytial virus (RSV)). Ovaj proizvod se zove palivizumab, (palivizumab-Synagis). Palivizumab su humana monoklonska antitela specifična za (RSV). Ona ne sadrže nikakva druga antitela osim (RSV) antitela, pa se neće mešati u odgovore vakcina sa živim virusima.

Licencirani imunoglobulini uredi

Sledeći imunoglobulini koji se trenutno koristi za profilaksu i imunoterapiju nekih infektivnih bolesti u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama sveta.[7]

Preparati odobreni za pasivnu imunizaciju i imunoterapiju od strane američke FDA

BOLEST PROIZVOD IZVOR INDIKACIJE
Botulizam Specifični konjski Ig Konj Lečenje - Rana i hranom izazvanog oblika botulizma, dečji botulizam se tretira humanim botulinskim imunoglobulinom (BabyBIG).
Citomegalovirus Hiper-imuni IV Ig Humani Profilaksa - koristi se najčešće kod pacijenata sa transplantacijom bubrega.
Difterija Specifični konjski Ig Konj Lečenje - difterijske infekcije.
Hepatitis, morbili Udruženih humani Ig Humani serum Profilaksa - Infekcije hepatitisom i morbilima, lečenje urođene ili stečene imunodeficijencije
Idijopatska trombocitopenijska purpura,
Kavasakijeva bolest,
Ig imunodeficijencija
Udruženih humani Ig Humani serum Lečenje - Idijopatske trombocitopenijske purpure i Kavasaki sindroma. Prevencija/lečenje oportunističkih infekcija sa IgG nedostatkom.
Besnilo Rabijes Ig Humani Profilaksa - Nakon izlaganja infekciji (primenjuje se zajedno sa vakcinom protiv besnila).
Tetanus Tetanus Ig Humani Lečenje- Infekcije tetanusom.
Kravlje boginje /Vakcinija Vakcinija Ig Humani Lečenje
Hepatitis B Hepatitis B Ig Humani Profilaksa - Nakon ekspozicije, kod beba izloženih visokom riziku (primenjuje se sa vakcinom protiv hepatitis B).
Varičela Varičela-zoster Ig Humani Profilaksa - Nakon izlaganja varičeli osoba sa visokim rizikom.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Keller, M.A. & Stiehm, E.R. Passive Immunity in Prevention and Treatment of Infectious Diseases Arhivirano 2020-04-08 na Wayback Machine-u Clin. Microbiol. Rev. 13, 602−614 (2000).
  2. 2,0 2,1 Microbiology and Immunology On-Line Textbook: USC School of Medicine
  3. Siegrist C-A. Vaccine immunology. In Plotkin SA, Orenstein WA, Offit PA. Vaccines, 5th ed. China: Saunders, 2008:17–36.
  4. 4,0 4,1 Coico, R., Sunshine, G., and Benjamin, E. (2003). “Immunology: A Short Course.” Pg. 48.
  5. Lambert, Paul-Henri, Margaret Liu and Claire-Anne Siegrist Can successful vaccines teach us how to induce efficient protective immune responses? (Full text-html) Nature Medicine 11, S54 - S62 (2005).
  6. 6,0 6,1 6,2 Janeway, Charles; Paul Travers, Mark Walport, and Mark Shlomchik (2001). Immunobiology; Fifth Edition. New York and London: Garland Science. ISBN 978-0-8153-4101-7. .
  7. (en) Samuel Baron MD (1996) Table 8-2. U.S. Licensed Immunoglobulin For Passive Immunization Medical Microbiology Fourth Edition The University of Texas Medical Branch at Galveston

Literatura uredi

  • Plotkin S. Vaccines, vaccination, and vaccinology. J. Infect Dis 2003; 187:1347–59.
  • Plotkin S. Correlates of vaccine-induced immunity. Clin Infect Dis 2008; 47:401–9.

Spoljašnji izvori uredi